Ekipa ga je srela pored kuće dopola zatrpane u blato, nakon što su se usljed klizišta tone zemljinog materijala pomiješanog sa stijenama sručile na selo. Nekada zeleni raj kroz koji je proticala planinska rječica, Čole su nakon ove prirodne katastrofe pretvorene u sivo bespuće.
Mirnes priča da je vodena i blatna bujica neke kuće čak po nekoliko stotina metara pomjerila nizvodno, dok je seoski mejtef koji je nekada bio s desne strane rječice, danas pomjeren čak sedamsto metara na suprotnu stranu rijeke i totalno uništen. Nekoliko kuća u potpunosti je nestalo u klizištu.
– Blizu moje kuće bio je mostić koji je bujica odnijela. Ispod moje i kuće moga brata koja je odmah pored nalazi se sedam metara nanosa šljunka i blata. Kuću obilazim svakodnevno, ali samo ponekad prenoćim jer ne smijem, bojim se novih klizišta, a i rijeka ispred kuće svaki dan mijenja putanju – priča on.
Sa ženom i četvero djece trenutno je smješten u jednoj baraci u Begovom Hanu. Ponekad dođu i djeca, ali im posjeta kući teško padne te poslije ne mogu spavati, plačući po dva dana. Ističe da ne mogu ni privatno naći smještaj, jer svi traže unaprijed plaćanje kirije, za šta novca nemaju.
Za Mirnesa je ovogodišnji ramazan teži nego ikada, žena i tri curice poste, a on i sinovi ne. Teško je dočekati Bajram u ovakvim uvjetima, kaže pogleda usmjerenog u nekadašnji topli dom.
– Svake godine se cijela familija ovdje okupljala, bilo nam je prelijepo, družili smo se uz rijeku, pa zapjevaj i zaigraj. Sada se ničemu ne nadam, jer ja se ovdje sa svojom djecom neću vratiti nikada – naglašava.
U razgovoru kaže da se u sela Željeznog Polja neki od mještana nisu uspjeli vratiti ni nakon rata, a čemu da se onda nadaju ostali mještani – pita se Mirnes, odlazeći nahraniti svoja dva psa, čuvare nepostojećeg doma, koje svakodnevno obilazi.
