U ugodnoj atmosferi Narodnog pozorišta Sarajevo, gdje je u srijedu uvečer izvedena hit predstava “Sjajni momci”, uoči izlaska na scenu, imali smo rijetku priliku susresti se i razgovarati s velikim glumcem i glavnim akterom ovog komada Mustafom Nadarevićem (74).
Iako je bio umoran od puta, Nadarević je u ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” veoma otvoreno govorio o brojnim temama. Prisjetio se svojih glumačkih početaka, gostovanja u Sarajevu, govorio je o svojoj porodici, kako se nosi sa srčanim problemima, a otkrio nam je i koja mu je to uloga omiljena.
Sjajne predstave
Tokom svoje dugogodišnje karijere Banjalučanin sa zagrebačkom adresom bio je Pomet u “Dundu Maroju”, Duje u “Velom mistu”, Leone u “Glembajevima”, Zijah u ostvarenju “Otac na službenom putu”, Mustafa u filmu “Miris dunja”, a jedan od najpopularnijih likova koje je utjelovio je svakako Izet Fazlinović u megapopularnom serijalu “Lud, zbunjen, normalan”.
U posljednje vrijeme s kolegama Senadom Bašićem i Moamerom Kasumovićem čini trio “Sjajni momci”, koji oduševljava na pozorišnim daskama.
– Pomalo me umor svladao, bio sam na sistematskom pregledu, a i godine čine svoje. Uprkos svemu, ne dam se ja i, ako nisam na točkovima, onda sam u avionu ili na pozorišnoj sceni – govori nam Nadarević dok se pripremamo da otpočnemo intervju.
Sjedimo u Narodnom pozorištu, kulturnoj instituciji koja je iznjedrila velike komade i predstave. Kakve Vas uspomene vežu za ovu teatarsku kuću?
– Za Narodno pozorište vežu me stvarno lijepe uspomene. Ovdje sam osamdesetih godina gostovao s “Dundom Marojem” i sjećam se da su me Sarajlije tada baš lijepo primile. Onda sam u NPS-u režirao “Hasanaginicu”, koja je bila poluuspješna, bilo je to 1997. godine, i samo pamtim lijepu saradnju s kolegama glumcima.
Zašto je “Hasanaginica” bila poluuspješna?
– Zato što je išla u ne baš dobro vrijeme. Zapravo, Dragan Jovičić i ja smo u alternaciji radili ovaj komad, koji je, slobodno mogu reći, bio dobar, ali tadašnju Upravu nije bilo briga za to i nisu se dovoljno brinuli. Ali, šta ćete… Jednostavno, tako se dogodi s nekim komadima, jer predstava je kao živo biće, zapravo čovjek, neki ode rano, a neki dugo živi.
Kakva je danas situacija? Možemo li reći da je pozorišna scena živnula?
– Da, u pravu ste, živnula je. Sarajevo je uvijek imalo sjajnih predstava, kao i drugi gradovi, ali Sarajevo se izdvajalo. Bosanskohercegovačka prijestonica producira veliki broj glumaca, reditelja, ali bogami, i profesiionalaca. Zato nije ni čudo da predstave uspijevaju i da publika dolazi. S druge strane, moramo znati da Sarajevo ne odgaja samo novu publiku nego i pridošlu. To su ljudi koji nikada nisu imali spoj s teatrom i njima je televizija bila jedino ogledalo neke kulture i događanja u svijetu umjetnosti. Logično je da dolaze i pokazuju interes.
Evo, za našu predstavu “Sjajni momci” pojedinci nas pitaju: “A, gdje se može nabaviti ta predstava?” Teatar je taj koji odgaja, ali je u isto vrijeme nešto na čemu smo mi, glumci, odgojeni. Prvo to savladamo, nauči nas i poduči svemu pa, onda, tako sigurniji i pametniji odlazimo na film i televiziju i tek tamo prodajemo svoju sirotinju.
Predstava “Sjajni momci” postala je za kratko vrijeme hit. Pored gostovanja u BiH, u toku je i turneja u drugim zemljama.
– Sretan sam da mogu da hodam, borim se da pobijedim bolest, ne dam na sebe. Predstava mi ne da mira, jer ne samo da je na prostoru bivše Jugoslavije hit nego nas traže i u drugim zemljama, Kanadi, Australiji, Švicarskoj, Njemačkoj… Malo mi je teže putovati, ali šta ću. Vodim se onom: “Mnogo je bolje raditi nego ne raditi.” Inače sam od onih koji pristaju na tu sentenciju da je u radu spas.
“Sjajni momci”, nakon izvođenja predstave, druže se sa publikom. Prijaju li Vam takvi trenuci?
– Družimo se i ljudi se žele fotografirati, uzeti neku uspomenu s nama. Nas trojica smo na neki način žrtve. Evo, ja sam pretposljednji put kad smo igrali dobio gripu, znate kad dođe stotinjak i više ljudi, zagrle te, sjednu pored tebe, malo dahnu, pogledaju lijevo-desno, virus se proširi, ali neka, treba to tako. Drago mi je i što smo gostovali u nekim manjim gradovima. Iako nismo imali neku računicu, red je da se to obavi. U manjim mjestima pozorišta su nekako obajatila, paučina ih je obuzela pa je dobro da ih “Sjajni momci” bar na trenutak ožive.
Pravi ahbabi
“Sjajni momci” nastali su nakon što je završeno snimanje serijala “Lud, zbunjen, normalan”.
– Lijepo je bilo dok je trajalo, ali moram priznati da je bilo i dosta naporno. Dok smo snimali ovaj serijal sprijateljio sam se s dosta ljudi i postali smo pravi ahbabi. S druge strane, projekt je doživio veliki uspjeh i naravno da ću u svojoj gumačkoj biografiji u vrh staviti ulogu Izeta Fazlinovića.
Znači, planirate pisati biografiju?
– Da, svakako, i već sam počeo. Ali, eto, ne stignem od “Sjajnih momaka”, ne daju mi ništa pa ni da se odmorim.
Postoji li mogućnost da se snimi nastavak ili neki novi serijal poput “Lud, zbunjen, normalan”?
– Iskreno, prvi sam prestao raditi tu seriju, jer više ne mogu, i mnogo je devet godina, čovjek se umori. Dosadi stalno biti na setovima i snimati. Osim toga, u tih devet godina napravili smo 11 sezona i dosta je to. Čini mi se da je ovaj prijelaz u pozorište za nas bio vrlo važan, ali i dobar. Nismo prestali raditi nego smo samo prešli u novi medij. A nama, glumcima, pozorišta nikad ne može biti mnogo, ne možete ga se zasititi, dok serija i filmova možeš. Naiđu loše serije, filmovi, projekti, jeste da ih sami biramo, ali ipak, uloženi su rad i trud.
Dakle, pozorište je na prvom mjestu.
– Meni jeste, iako, kada glumite u pozorištu, ljudi ne znaju ni ko ste niti šta ste, a iskren da budem, danas nas svi udaraju po leđima govoreći: “Gdje si, Izoni, Rukfaš, ooo, Damire”, niko po ulogama u predstavama.
Domaći teren
Gdje ćete u svojoj glumačkoj biografiji smjestiti lik amidže Idriza?
– Svakako negdje u vrh. To je sjajan film i nije bez razloga bio nominiran među devet za nagradu Oskar. Pjer Žalica je napravio dobar posao s ovim ostvarenjem. Rado se sjetim snimanja i rada s rahmetli Semkom Sokolović, ona je bila izvrsna glumica i veliki profesionalac.
U Zagrebu je pala prva klapa filma “General”, a Vi ste dio glumačke ekipe.
– Antun Vrdoljak voli raditi sa mnom, ali i ja s njim pa me je angažirao i na ovom filmu. On ima 85 godina i mislim da je red da se družimo zajedno zbog našeg iskrenog prijateljstva, koje je trajalo sve ove godine. Zbog “Sjajnih momaka”, ne mogu da stignem na snimanja pa oni tako prilagode neke scene meni kako bih mogao doći i odraditi svoj dio posla. Vrdoljak me je kupio kada je rekao da mu je ovo posljednji posao, iako mu ne vjerujem, jer je žilav i jak, ne predaje se lako.
Živite li sami u Zagrebu?
– Ne živim samački, tu su kćerka Nana i sin Aša. Najstarija kćerka Nađa je u Njujork, pa se s ovo dvoje mlađih družim i najviše vremena provodim s njima otkad nema moje supruge Slavice. Kada uhvatim malo slobodnog vremena, odem i igram golfa, a to mi dobro dođe da ove stare mišiće pokušam nekako održati, koliko je to moguće uopće. Onda, kada mi ostane još malo slobodnog vremena, čitam knjige, nešto piskaram i družim se sa prijateljima. Ipak sam u Zagrebu proveo skoro 60 godina tako da znam svaku ulicu, svaki ćošak i ovaj grad mi je postao domaći teren.
Kada napravite paralelu između svoje generacije i današnjih mladih glumaca, postoji li velika razlika?
– Da, svakako da postoji razlika. Mi smo bili u velikoj prednosti u odnosu na ove današnje generacije i, kako je ko završavao školovanje, tako je dobivao angažman, a ovi jadni ljudi danas završavaju i nemaju posla. Ranije sam bio protiv sapunica, ali više nisam i drage su mi upravo zbog mladih ljudi, da bar nešto imaju raditi. Tako, koliko su u prednosti, toliko su i u manjku. Prije se automobil kupovao da bi ga mogao polako voziti i razraditi, a danas se ti automobili ne razrađuju nego se odmah opali po gasu, tako je i u glumi, ali sve mi se više čini i u drugim poslovima.
Zašto volim “Miris dunja”
Koja je uloga za Vas posebno značajna?
– Drag mi je film “Miris dunja”, jer mi je to bila prva glavna uloga u igranom filmu. Kada sam završio zagrebačku Akademiju, ovdje sam došao da igram u filmu kod Mirze Idrizovića na maternjem jeziku i bilo mi je veoma lijepo. Glumio sam Mustafu zbog čega mi je posebno drago, sjećam se da je tu ulogu trebao igrati Dragan Nikolić pa nije mogao, onda su došli po mene u Zagreb. Toliko mi je draga što mi je prva, ali i što sam bio Mustafa. Iako sam prije toga igrao u nekim TV projektima i filmovima, “Miris dunja” je na prvom mjestu.
Izet, Mustafa, amidža Idriz…
Po kojem liku Vas publika najviše oslovljava?
– Nekad Izet, nekad Mustafa, nekad amidža Idriz. Ali, sve je to normalno.
Moamer i Senad se brinu o meni
Kakav je Vaš odnos sa Senadom i Moamerom izvan scene?
– Osjećam ih baš kao svoje. U telefonu mi je Moamer ukucan pod nazivom Unuk Damir, a postoji velika razlika u godinama između nas dvojice, jer su u pitanju dvije generacije i stvarno mi može biti unuk. Sretan sam što je on postao onako rasan i dobar igrač, ono, baš zna davati golove.
Senad mi se ne čini mnogo mlađi od mene, iako jeste, uzimam ga nekako kao brata i nekoga ko mi je veoma blizak. Tako se izgradilo neko prijateljstvo, zapravo briga između nas. Senad me je tjerao da idemo zajedno na sistematski pregled i, tako, vodi me doktorima da bi se uvjerio kako je sve u redu. Jednostavno, brinu se o meni i volim ih zbog toga te im se revanširam koliko mogu.
