Kao novinarka i reporterka s ratišta i zona sukoba, Terri Judd izvještavala je za britanske medije preko 20 godina. Krajem 2013. godine napustila je novinarstvo i počela da radi na projektima koji se suprotstavljaju nasilnom ekstremizmu. Sama kaže da se situacija u medijima jako promijenila i da je odlučila da ode. Nakon godina izvještavanja s prve linije kao svjedok napora da se pobijedi terorizam u zemljama kao što su Afganistan, Nigerija i Somalija, Judd je zaključila da vatreno oružje nije ono s čime se uzvraća terorizmu.
Judd ističe da je narativ nasilnog ekstremizma samo jedan dio problema i da se ništa ne može promijeniti ako se ne promijeni politika i ne raščiste nepravde koje leže ispod površine gdje je nasilje tek manifestacija.
RSE: Kako pristupate problemu nasilnog ekstremizma i kakva je uloga komunikacije u ovim kompleksnim procesima?
Terri Judd: Mislim da se prvo moraju raščistiti nepravde u pojedinim društvima i tek onda se može uspostavljati komunikacija. Takođe komunikacija ide u dva smjera. Jedan od osnovnih problema u borbi protiv nasilja je to što se lokalna zajednica nedovoljno sluša. Imamo tu tendenciju, nije mi drago to da kažem, naročito zapadnjaci, odlazak u neke druge kulture i nametanje našeg stajališta o tome šta se treba uraditi. Moja prva preporuka je da se sasluša šta ta određena grupa, zajednica ima da kaže, šta su njihove potrebe i s kojim nepravdama se oni nose. Koji su specifični faktori koji su uzrok njihovog problema.
RSE: Šta mislite kako se ljudi mogu povezati neposredno nakon konflikta i artikulisati upravo nepravde koje njih muče? To za nekoga može biti veliki problem. Kako kreirati oruđa ili okruženje za ljude da sami mogu artikulisati te probleme a onda da vi možete to iskomunicirati u različitim kontekstima – bilo praktičnim ili teorijskim?
Terri Judd: Mislim da ste apsolutno u pravu. Davanje glasa zajednici je suština. Marginalizacija je jedan od problema koji potiče na nasilni ekstremizam. Taj osjećaj da se nedovoljno sluša. Nažalost, u mnogim dijelovima svijeta lokalna zajednica se ne sluša. Vlade donose odluke bez da se konsultuju s lokalnom zajednicom. Tako da bilo koji projekat koji daje više prostora zajednicama je od suštinskog značaja. Bilo da se radi o novinarima koji odlaze na teren i razgovaraju s tim zajednicama ili podrška zajednici kada je neko iz te zajednice optužen za terorizam ili nasilni ekstremizam. Od ključne važnosti je isticati da je to izuzetak a ne pravilo u zajednici o kojoj se radi.
RSE: Rekli ste da je komunikacija dvosmjerna ulica. Možda zbog toga treba naglastiti zašto su te marginalizovane priče važne za zapadni svijet?
Terri Judd: Pa, samo zbog opšte etike. Svaka zajednica je važna i treba je saslušati čak iako je manjinska zajednica. Svi znamo da svako ima pravo da se izrazi, da iskaže svoja vjerovanja. Ali jednako tako posmatrajući to iz ugla nasilnog ekstremizma ako se marginalizira neka zajednica ona će možda to trpjeti određeno vrijeme ali pojavit će se mladi koji su odrastali u zajednici koja je bila potisnuta, pod pritiskom i nije se na nju obraćala pažnja. Upravo to stvara nejverovatno plodno tlo za nasilni ekstremizam da iznikne i pruži jednostavna rješenja za jako kompleksne, vrlo često istorijske probleme. Tako da ohrabrivanje takvih zajednica da se osjećaju dijelom veće zajednice je ključna stvar.
RSE: Koje su glavne strategije i metode kojima komuniciraju oni koji zagovaraju nasilni ekstremizam?
Terri Judd: Zavisi u kojem dijelu svijeta se nalazimo. Na Zapadu dobrim dijelom se fokusiraju na društvene medije zato što je to u ovom kontekstu moćno oružje. U mnogo područja u kojima ja radim sasvim je irelevantno ovo polje. Prodor društvenih medija je zanemariv u tim područijima. Još uvijek se radi o usmenom širenju informacija. Radi se o porodicama, zajednicama, ponekad je to grupna radikalizacija. Ima mnogo pragmatičnog regrutovanja. Tako da će se komunicirati na bilo koji način koji odgovara kontekstu.
A i mi bi trebali komunicirati u odgovarajućim kontekstima. Vjerujem da kada idete u neko područje morate ga jako dobro istražiti prije nego što napravite neke odluke.
Ja radim u Somaliji i kada sam došla u Somaliju pitali su me kakav treba da bude kontranarativ koji ćemo kreirati. Moj odgovor je bio, reći ću vam za nekoliko mjeseci kada budem razgovarala sa ljudima kojih se to tiče i pitala njih kakav treba da bude kontranarativ. Kada budem razgovarala s ekstremistima ili nasilnim ekstremistima i vidjela kako su oni bili ubijeđeni u to u šta vjeruju.
RSE: Možete li podijeliti neke primjere iz svoje prakse na terenu?
Terri Judd: Ima jako mnogo primjera. U Afganistanu ima zajednica, ja sam dugo godina radila u Helmand provinciji. To je bilo tokom perioda u kojem su se britanske vojne snage pridružile vojnim operacijama u ratu koji se nastavljao u Helmandu. Cijela ta provincija se osjećala kao da je centralna vlada ignoriše. Afganistan je veoma velika zemlja koju čine različite etničke skupine. Jedan od razloga zašto su talibani uspjeli da nađu uporište tamo jeste taj što su osjećali kao da centralnu vladu nije briga za njih. Kao da imaju različite stavove od onih koji im se nameću. Imali su veoma tradicionalna stajališta koja su se više slagala s dijelovima talibanske propagande. Postojala je stvarna potreba da se saslušaju ljudi na lokalu i da se čuje šta oni hoće radije nego da se nameće ono što smi mi odlučili da njima treba.
Sjećam se prvih izbora i jednog starca koji se pojavio da glasa za 600 ljudi iz svog sela. Bio je jako zbunjen jer nije mogao da shvati koncept jedan čovjek, jedan glas. Da su ljudi koji su organizovali izbore malo više slušali, shvatili bi da je to nešto što se mora mnogo podrobnije objasniti.
RSE: Postoji li neka zajednička tačka za sve nasilne ekstremiste bez obzira na teritoriju na kojoj se nalaze ili kontekst?
Terri Judd: Postoje sličnosti. Govorimo o motivatorima koji navode ljude na nasilni ekstremizam. Ali koriste se rezličiti termini. Ima i sličnosti, neke ljude navode ekonomski razlozi ili zato što ne postoje neke druge mogućnosti. Osveta je jak motiv. Potraga za avanturom je nešto što se može susresti u nekim zemljama Afrike ali i u nekim zapadnim nacijama, mlada osoba može tragati za avanturom.
Postoje jednakosti ali sve se one moraju sagledavati u kontekstu neke posebne situacije.
RSE: Naveli ste važnost da se u medijma napravi razlika između mentalno bolesnih ljudi i terorističkih napada naročito kada se izvještava o napadima vukova samotnjaka. Možete li ovo podrobnije objasniti?
Terri Judd: Ono što sam pokušala da istaknem jeste da je napad u Londonu odmah bio označen kao teroristički napad a u stvari bio je to napad paranoidnog šizofreničara.
Ono što mi se čini ironično jeste to da npr. kada sam ja bila mlada reporterka sve je bio pripisivano mentalno bolesnim. Morali smo dosta da izvještavamo i stalno nam je bila skretana pažnja da ne stigmatiziramo mentalno oboljele zato što je jedna osoba nešto napravila.
Postoje neke veoma interesantne studije koje se tiču mentalnih bolesti i nasilnog ekstremizma. U vezi onoga što zovemo napadi vukova samotnjaka postoje studije koje pokazuju da mentalna oboljenja mogu biti vrlo bitan faktor. To može biti problem u slučajevima kada bi neki ljudi izveli napad bez obzira na terorističke ciljeve a mogli su da prepoznaju terorizam kao etiketu ili pokriće za taj čin. Važno je napraviti razliku da u slučaju grupnog ili masovnog nasilnog ekstremizma, mentalno zdravlje nije tema. Ako pogledate veće grupe, Al-Qaeda, Daesh (tzv. Islamska država), talibani, Al Shabaab za njih mentalna oboljenja nisu problem. Tu se radi o nekim drugim nezadovoljstvima.
RSE: Šta možete reći o tome kako šira javnost percipira terorističke napade ili incidente koji uključuju nasilni ekstremizam tako da odmah veže za jednu određenu skupinu u društvu?
Terri Judd: Mislim da je to veliki problem u dosta društava. Hajde da budemo vrlo otvoreni. Muslimanske zajednice u Evropi su na udaru zbog toga što se nasilni ekstremizam povezuje s islamom, a u stvari mnogo je drugih, npr. u Ujednjenom kraljevstvu ili Sjevernoj Irskoj, koji su dugi niz godina bili žrtve hrišćanskog terorizma.
Terorizam je veoma specifičan. To je napad koji ima za cilj da postigne politički cilj ili neki drugi cilj, meta nije ona koja je bila direktna meta. Stvarna meta je širenje poruke. Nije važno da li se radi o bijelcu koji je operisao u Sjedinjenim državama, ako se on uklapa u taj profil on je i dalje terorista.
Imate pravo. Prisutna je ta tendencija da se nešto odbacuje. Ako gledamo fašistički ekstremizam, ako postoji politički cilj i ako se napadaju nasumične žrtve kako bi se proširila poruka, po mom mišljenju, to je i dalje terorizam.
RSE: Može li se fenomen lažnih vijesti nazvati nekom vrstom kontranarativa demokratiji i slobodi medija, slobodi govora kojim se služe ekstremisti?
Terri Judd: Lažne vijesti su štetne na jako mnogo nivoa jer se mogu koristiti kao navođenje na ekstremizam, bilo da se radi o ultradesnom ekstremizmu ili islamističkom ekstremizmu. Ljudi će kreirati vijesti koje odgovaraju porukama koje oni žele da prenesu. Sloboda govora je važna ali to bi trebala biti sloboda činjeničnog izražavanja. Onog koji se koristi tačnim podacima i činjenicama za bilo koje mišljenje. Lažne vijesti će nastaviti da budu opasne i mogu se koristiti za radikalizaciju ljudi širom svijeta jer jednostavno možete da potkrijepite svoju argumentaciju s bilo kojom lažnom vijesti koju odaberete.
RSE: Kada su ljudi počeli vjerovati lažnim vijestima? Kada je došlo do tog obrta u percepcji medija i informacija?
Terri Judd: Mislim da je ljudima oduvijek dopadalo da se slože s nečim u šta vjeruju. Lažne vijesti nisu novost. Postale su društveni fenomen jer ih percipiramo u specifičnom vremenu. Ali, radila sam u zemljama u kojima su vlade koristile lažne vijesti dugi niz godina. Danas i nije mnogo drugačije.
Uzmimo štampu u Ujedinjenom kraljevstvu, ljudi su godinama kupovali i birali novine koje odgovaraju njihovim stavovima. Odgovaraju njihovom političkom opredjeljenju. To je isto u bilo kojoj zemlji. Danas imamo pitanje društvenih mreža i to da zbog algoritama koji su tako pametni, ljudima se serviraju vijesti koje odgovaraju njihovim određenim mišljenjima i ciljevima. I, ako se desi da su informacije i vijesti koje primaju lažne, oni neće birati da traže dalje jer se slažu s tim. Imamo tu tendenciju da propitujemo stvari s kojima se ne slažemo ali ne ono s čime se slažemo.
Imamo li neku društvenu promjenu gdje ljudi hoće lake, jednostavne senzacionalističke vijesti – da. A, lažne vijesti često mogu biti daleko uzbudljivije od pravih vijesti.
