Budisti u Mianmaru kolju Rohingya muslimane kao stoku i izlažu ih najsvirepijim oblicima torture. Crnačke skupine u Centralnoj Afričkoj Republici izvode ritualna klanja muslimana i uživaju u svojim divljačkim ritualima. Indijcima je dosadilo da kolju kašmirske muslimane, pa ih sada žive spaljuju. Nigerija, Kenija, Somalija, Etiopija, Filipini, Kina, Palestina, Čečenija, i mogli bismo tako unedogled nabrajati države i zemlje u kojima je ubijanje i klanje muslimana postalo svakodnevnica. Da ne spominjemo američke, engleske, izraelske, francuske i druge vojnike iz zapadno-krstaških zemalja, koji svaki dan okrvave ruke muslimanskom krvlju. I da tragedija bude potpuna, stotine hiljada ubijenih muslimana, starih, iznemoglih, žena, djece, nedužnih ljudi diljem svijeta, samo su puka statistika i ništa više.
Iako je navedena lista ubica muslimana predugačka, najbolnije i najkrvavije udarce muslimanskom biću, ipak, zadaju muslimanski noževi. Jeste da je nepojmljivo, ali je istinito da su danas muslimani ogrezli u ubijanju i klanju drugih muslimana isto kao i gore spomenute skupine nemuslimana. Internet vrvi vijestima i izvještajima u kojima muslimani kolju muslimane i diče se odsječenim muslimanskim glavama. Štaviše, mudžahidi kolju druge mudžahide i vrište od radosti i silnog ”vjerničkog” zanosa dok to rade. Uistinu ljudski um ne može pojmiti i razumjeti toliku količinu mržnje, okrutnosti i nasilja koju muslimani jedni drugima čine. Situacija je toliko deprimirajuća i beznadežna da i najiskreniji i najučeniji muslimani ne vide rješenje za međumuslimanske probleme i sukobe niti svjetlo u sveopćoj tami muslimanskog života.
A šta je zapravo razlog takvog odnosa muslimana jednih prema drugima? Da li se radi o nedostatku vjere u Allaha, o nedostatku iskrenosti u vjeri ili nečem trećem? Gotovo sa sigurnošću možemo ustvrditi da se ne radi o nedostatku vjere (o iskrenosti ne možemo suditi jer ne znamo tajne ljudskih srca), jer se upravo u ime vjere, u ime islama muslimani međusobno kolju.
No, ono što sa sigurnošću možemo ustvrditi da fali današnjim muslimanima, jeste razumno i razborito postupanje koje bi, u osnovi, moralo biti saveznik i saputnik iskrenom vjerovanju u Allaha. Razboritost (rušd) i razumno postupanje je ono što nama muslimanima danas, uz iskrenu vjeru u Allaha, najviše treba ukoliko želimo da se ovo zlo među nama zaustavi i prestane.
Razboritost je svojstvo Allahovih poslanika i iskrenih vjernika
Ukoliko se osvrnemo na kur’anske ajete koji govore o razboritosti (rušdu), vidjet ćemo da se u Kur’anu: rušd, istinska uputa, razboritost, pamet, ispravan postupak, spominju kao svojstva Allahovih poslanika, poput Ibrahima, a.s., za kojeg se u Kur’anu veli: ”Mi smo još prije Ibrahimu razboritost (rušd) dali i dobro smo ga poznavali.” (El-Enbija, 51.) Kao i uz Musaa, a.s., Luta, a.s., Šuajba, a.s., i naravno uz posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s.
Zatim se ta vrlina i to izvanredno svojstvo spominje uz iskrene vjernike, poput drugova iz pećine, zatim uz vjernika iz faraonove porodice koji je krio svoje vjerovanje, pa je u odsutnom trenutku javno izrazio svoj stav i stao na stranu Musaa, a.s., zatim uz čovjeka iz sure Jasin koji je s kraja grada došao da upozori svoj narod da slijede Allahove poslanike, pa čak i uz džine vjernike koji su slušali Kur’an i priznali ga i prihvatili kao istinu, što je vrhunac razboritosti.
A nedostatak rušda, pameti, upute, razboritosti, u kur’anskom tekstu uvijek se veže za nevjernike i zulumćare. To potvrđuje i ajet: ”Odvratit ću od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili. I kakav god oni dokaz vide neće ga vjerovati: ako vide Pravi put (sebiler-rušdi) – neće ga kao put prihvatiti, a ako vide stranputicu – kao put će je prihvatiti.” (El-‘Araf, 146.) Zatim: ”Najgora bića kod Allaha su oni koji su gluhi i nijemi, koji neće da shvaćaju.” (El-Enfal, 22.)
Govoreći o faraonovom postupku, koji je bio zaslijepljen svojom moći i vlašću, Kur’an veli: ”I Musaa smo poslali sa znamenjima Našim i dokazom jasnim. Faraonu i glavešinama njegovim, ali se oni povedoše za faraonovim naređenjem, a njegovo naređenje nije bilo razumno.” (Hud, 96.-97.) A o Lutovom, a.s., narodu, koji je bio zaslijepljen strašću, putenošću, nemoralom, Kur’an kaže: ”I narod njegov pohrli njemu, – a i prije su radili sramotna djela. “O narode moj” – reče on – “Eto Mojih kćeri, one su vam čistije! Bojte se Allaha i pred gostima mojim me ne sramotite! Zar među vama nema razumna čovjeka?” (Hud, 78.)
Međutim, strašan zulum koji muslimani danas čine jedni drugima, govori da, osim nevjerstvom, vlašću, slavom, strašću i razvratom, čovjek može biti zaslijepljen i vjerom onda kada je ona oslobođena razuma, razumnog i razboritog ponašanja i djelovanja. Kao argument za našu tvrdnju navest ćemo primjer Alije, r.a., i haridžija. Naime, nakon što su haridžije objavile rat Aliji, r.a., kao halifi muslimana, neki muslimani su postavili logično pitanje Aliji, r.a.: ”Zar oni, zbog svog postupka, nisu nevjernici?” Iskreni i razboriti musliman i vođa muslimana, Alija, r.a., odgovorio je: ”Nisu oni nevjernici. Kako će biti nevjernici kad su upravo pobjegli od nevjerstva (dižući pobunu protiv, po njihovom mišljenju, Alijinog skretanja sa staze islama).” Uslijedilo je novo pitanje: ”A jesu li onda munafici (licemjeri)?” Alija, r.a., odgovorio je: ”Nisu ni munafici, zar im ne vidite tragove od sedžde na čelu?!” Na kraju su upitali: ”Pa, šta su onda i ko su oni?” Odgovorio je: ”To su naša braća koja su nam zulum učinila.” Zadnji Alijin, r.a., odgovor otkriva nam suštinu i srž problema i razlog zuluma koji muslimani čine jedni drugima, a to je upravo nedostatak razboritosti i zaslijepljenost fanatizmom i slijeđenjem hirova, strasti, a ne jasnih dokaza iz Allahove Objave na koju su se uporno pozivali.
Razum je temeljna činjenica u islamu i on je osnov i izvor šerijatskih zaduženja. Imam Kurtubi je rekao: ”Primjer Objave i razuma je kao primjer sunca i očiju. Kada čovjek otvori oči vidi sunce, a onda, pomoću vida i sunčevog svjetla, raspoznaje, vidi i razumijeva sve stvari oko sebe.” Putem razuma, razboritosti i znanja čovjek obožava Allaha i čini Mu ibadet, jer je kur’ansko načelo i zlatno pravilo: ”Znaj da nema boga osim Allaha!”
U nedostatku razboritosti čovjek je spreman učiniti zulum i zlodjelo nesagledivih razmjera. O tome svjedoči i kur’anska priča o dvojici Ademovih sinova, jednom kojeg je duhovno i moralno slijepilo i nedostatak razboritosti navelo da ubije svoga brata i time počini prvo ubistvo na Zemlji, i drugom kojeg je iskrena vjera i razboritost spriječila da na zulum ne uzvraća istom mjerom, već da kaže: “I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. (El-Ma’ida, 27.-28.)
Ne ubijajte sami sebe
Da nije dovoljna samo iskrenost u vjerovanju i da ona, bez razboritog i promišljenog ponašanja, može izazvati smutnju i nanijeti ogromnu štetu muslimanima, svjedoče i mnogobrojni primjeri iz života ashaba, najbolje generacije muslimana. Sjetimo se primjera skupine ashaba koji su bili u vojnom pohodu, pa su, jednom od njih koji je bio ranjen u glavu, a uz to je bio džunub (doživio je poluciju sjemena u snu), rekli da se mora okupati kako bi bio čist i spreman za obavljanje namaza, iako je bilo dovoljno da u takvom stanju koristi olakšicu u vidu tejemuma. I nakon što se okupao on je umro. Kada su o tome obavijestili Muhammeda, s.a.v.s., on je rekao: ”Ubili su ga, Allah ih ubio! Što nisu pitali kad nisu znali.”
Drugi primjer odnosi se na Halida ibn Velida. Naime, Halid ibn Velid je ubio neke ljude koji su već bili primili islam, ali im on nije vjerovao, jer svoje primanje islama nisu znali izraziti na adekvatan način. Nakon što je o tom zlodjelu obavijestio Muhammeda, s.a.v.s., on je proučio ovu dovu: ”Allahu moj, ja se ograđujem od onoga što je učinio Halid ibn Velid.”
Sličan primjer desio se u vrijeme hilafeta Omera ibn Hattaba, kada su neki muslimani ubili jevreja koji je bio primio islam, pa se onda odmetnuo od islama. Međutim, oni su ga ubili prije nego su mu ponudili mogućnost pokajanja, pa je Omer, r.a., rekao: ”Allahu moj, nisam to naredio, nisam tome svjedočio i osudio sam nakon što sam saznao!” Svi navedeni primjeri i postupci bili su sa iskrenom namjerom, ali su također svi bili nepromišljeni i nerazboriti i posijali su smutnju te nanijeli štetu muslimanima.
Kako se onda uopće može govoriti o ispravnoj vjeri i ispravnom postupku bez razboritosti? Kako razum može pojmiti da musliman koji govori la ilahe illallah može ubiti drugog muslimana koji govori iste te riječi?
Nema drugog razloga i objašnjenja osim da ih je fanatizam i strast zaslijepila, kao što je zaslijepila Lutov, a.s., narod do te mjere da su svi odreda ogrezli u homoseksualizmu, Jer, slijeđenje strasti ne podrazumijeva samo odbijanje Allahove upute, niti, pak, ogrezlost u nemoralu i razvratu. Slijeđenje strasti i hira znači i nerazumno postupanje koje nanosi štetu muslimanima, koje je izvor smutnje i nereda, pa zar uopće, nakon nevjerstva i širka, ima goreg vida slijeđenja strasti od toga da musliman digne ruku na drugog muslimana?!
Zar musliman koji ubije drugog muslimana ne razumije i ne shvata da je time ubio samog sebe, jer su muslimani povezani imanskom vezom koja je jača od svega ostaloga. Riječi la ilahe illallah će na Sudnjem danu biti teže od nebesa i Zemlje, a onaj ko ih izgovara i slijedi, časniji je kod Allaha od Ka’be i svega na dunjaluku.
U vjerodostojnom hadisu je došlo: ”Na Sudnji dan će doći čovjek koji je nepravedno ubijen, noseći svoju glavu u svojim rukama, pa će stati pred Allaha i, okrenuvši se prema ubici, reći: ‘Gospodaru moj, pitaj ovoga zašto me je ubio?”’
Kad je muslimanima tako jefitna muslimanska krv, pa kako onda da ne bude jeftina nemuslimanima? Danas su djela muslimana toliko nerazumna da ratovanje protiv drugog muslimana smatraju najvećim džihadom, a Muhammed, s.a.v.s., je takvo djelo nazvao najvećim grijehom nakon nevjerstva (kufra). I upravo su ta djela, ili bolje zlodjela, dokaz da kada nestane razuma i razboritosti onda krv postaje jefitnija od vode, onda ne postoje svetinje koje se ne mogu oskrnaviti, ne postoje granice koje se neće preći. To je sljepilo koje je hiljadu puta gore od nedostatka očnog vida, jer skrnavi i ruši temeljne principe i načela na kojima opstoji život.
