Stari zapisi Tang dinastije opisuju posjetu granica Kine od strane Sa’ad ibn Ebi Vekkasa, r.a., jednog od ashaba Poslanika Muhammeda, a.s., 650. godine. Taj događaj se smatra rođenjem islama u Kini. Kineski car Yung-Wei je poštovao učenja islama i smatrao ih kompatibilnim sa učenjem Konfučija. Da bi pokazao divljenje prema islamu car je omogućio izgradnju prve džamije u Ch’ang-an. Ta džamija nakon četrnaest stoljeća i danas postoji. Muslimani su dominirali uvoz/izvoz biznisom u Kini tokom Sung dinastije (960-1279). Kancelarija generalnog direktora špedicije je tokom toga perioda, konstantno pripadala muslimanima. Vrijeme vladavine Ming dinastije (1368-1644) smatra se zlatnom epohom islama u Kini, kada su se muslimani potpuno integrisali u Han zajednicu prihvatajući njihov naziv i neke običaje, ali istovremeno zadržavajući svoje islamske načine oblačenja i ograničenja u ishrani.
Antimuslimanska osjećanja su se ukorijenila u Kini tokom Ch’ing dinastije (1644-1911) koju su osnovali Manchusi koji su bili manjina u Kini. Prema nezvaničnim podacima broj muslimana u Kini prelazi 35 miliona. Oni predstaljaju deset različitih etničkih grupa. Najveća je Chinese Hui koji čine preko polovinu od kineske muslimanske populacije. Najveća turska grupacija su Ujguri koji su najbrojniji u Xinjiang provinciji gdje su nekada bili velika većina.
Međutim, možda je za neke iznenađujuće, ali islam je u Kini odolio vremenu od preko 1300 (1400) godina. On je preživio takve prevrate poput Kulturne revolucije i režime koji su bili neprijateljski nastrojeni prema njemu. Premda su bilješke vrlo male o arapskoj historiji, i vrlo kratke u kineskoj historji, The Ancient Record of the Tang Dynasty opisuje granučnu posjetu Kini od strane jednog izaslanika iz Arabije u sedmom stoljeću. Sa’ad ibn Ebi Vekkas, r.a., jedan od drugova Poslanika, a.s., vodio je delegaciju (u 650-oj godini) ponevši sa sobom poklone u Kini kao i sistem vjerovanja islama. Prema tradiciji kineskih muslimana ovaj događaj se smatra rođendanom islama u Kini.
Iako je car Yung-Wei u to vrijeme smatrao islam dosta restriktivnim za svoj ukus, on je poštovao njegova učenja i smatrao ih kompatibilnim sa učenjima Konfučija. Iz tog razloga, on je dao Sa’adu potpunu slobodu propagiranja vjere među njegovim narodom. Da bi pokazao svoje divljenje prema islamu, car je naredio izgradnu prve kineske džamije u Cha’ng-an. Džamija i danas stoji nakon trinaest (četrnaest) vjekova!
Kako je vrijeme prolazilo, odnosi između Kineza i muslimana (njihovih zemalja) su se nastavili poboljšavati. Puno muslimanskih biznismena, posjetilaca i trgovaca, počeli su dolaziti u Kinu radi komercijalnih i vjerskih razloga. (Arapi su već imali trgovinu u toj oblasti prije Poslanika Muhammeda, a.s.) Ummejevići i Abbasovići su poslali šest delegacija u Kinu, i svi su ih tamo srdačno dočekivali.
Muslimani koji su emigrirali u Kinu slučajno su imali veliki ekonomski utjecaj i značaj u zemlji. Zapravo, oni su dominirali uvozom i izvozom artikala u vrijeme Sung dinastije (960.-1279.). Zaista, za to vrijeme, kancelarija generalnog direktora špedicije je konstantno bila u rukama muslimana.
Uprkos ekonomskom uspjehu muslimana, tokom tih i kasnijih godina, oni su prepoznati kao pravedni uljudni, i vjerni zakonu. Zato nije zabilježeno da su postojala antimuslimanska osjećanja kod Han naroda.
Od početka vladavine Ming dinastije (1368-1644) islam je u Kini bujao 700 godina. Do tog vremena muslimani su uživali poseban inozemni status sa svojim običajima, jezikom i tradicijom i nikada nisu bili potpuno integrisani u Han zajednicu. Pod vladavinom Ming dinastije, koja se generalno smatra zlatnom erom islama u Kini, muslimani su postepeno postali potpuno integrisani u Han zajednicu.
Vrlo interesantan primjer sinteze kineskih muslimana je bio proces mijenjanja njihovih imena. Puno muslimana koji su oženili djevojku iz Han zajednice obično su uzimali ime svoje žene. Drugi su uzimali kineska prezimena Mo, Mai i Mu – koja su zapravo imena muslimana Muhammed, Mustafa i Mesud. Oni koji nisu mogli naći kinesko prezime koje je bilo slično njihovim, prihvatili su kineske znakove koji najbolje oslikavaju njihova imena – Ha za Hasana, Hu za Husejina ili Sai za Saida, itd.
Pored imena, muslimanski običaji odijevanja i ishrane su, također, imali sintezu sa kineskom kulturom. Islamski modeli odjeće i ishrane su se konzistentno i beskompromisno čuvali. Tada su muslimani počeli govoriti Han dijelektom i čitati na kineskom. U Ming eri muslimani se nisu mogli razlikovati od ostalih Kineza, osim po svojim unikatnim vjerskim običajima. Još jednom, radi ovih razloga, postojalo je međusobnih nesuglasica između muslimana i nemuslimana-Kineza.
Uspon Chi’ng dinastije (1644-1911) je promijenio dotadašnje stanje. Pripadnici Chi’nga su bili Manchui (a ne Hani) i bili su manjina u Kini. Oni su koristili taktiku zavadi – pa vladaj i držali muslimane, Hane, Tibetance i Mongole u međusobnoj borbi. Doslovno, oni su bili odgovorni za antimuslimanska osjećanja u Kini i koristili Han vojnike da uguše muslimanske oblasti u zemlji.
Kada je Manchu dinastija pala u 1911. Republika Kina je formirana od strane Sun Yat Sen koji su odmah proklamirali da zemlja podjednako pripada Hanima, Huima (muslimanima) Manima (Manchu) Mengima (Mongolima) i Tsangima . Njegova politika je dovela do nekih pomaka u relacijama među tim grupacijama.
Nakon Mao Zedongove revolucije 1948. godine i početka komunističke vlasti u Kini, muslimani, kao i druge etničke manjine, su se ponovo našli u nezavidnom položaju. Oni su se aktivno borili protiv komunista prije i poslije revolucije. Zapravo, 1953. god. muslimani su dva puta dizali bunu u nastojanju da formiraju nezavisnu islamsku državu (u oblastima gdje su muslimani činili ogromnu većinu). Ti ustanci su brutalno ugušeni kineskim vojnim snagama koju je pratilo liberalno korišćenje antimuslimanske propagande.
Prema nezvaničnim podacima broj muslimana u Kini danas prelazi 20 miliona. Vladin popis iz 1982. je prikazao znatno manji broj muslimana (15 miliona). Ti muslimani predstavljaju deset različitih etničkih grupa. Najveća grupa su Hui Kinezi koji čine preko polovinu kineskih muslimana koji su razasuti po cijeloj Kini. Postoji, također, velika koncentracija Huia u provinciji Ningesha na sjeveru.
Nakon Huia ostatak muslimanske populacije pripada turskim jezičkim grupama koji su većinom Turci (osim mongolskih Salara i arjanskih Tadžika). Turske grupacije su nadalje podijeljene između Ujgura, Uzbeka, Kazaha, Kirgiza, Tatara i Dongshianga. Približno svi turski muslimani se nalaze u zapadnim provincijama Kansua i Xinjianga. Najveća od tih muslimanskih grupacija su Ujguri.
Ujguri su najveća populacija u Xinjiang provinciji gdje čine preko 60% ukupnog stanovništva. Ovaj relativno mali procenat duguje, u zadnje vrijeme, masivnom prilivu nemuslimana Kineza u provinciju. Takva situacija je donijela probleme asimilacije i povećanog straha deislamizacije jednog od predominantnih muslimanskih regiona u Kini. Muslimani u Centralnoj Aziji su pod vlašću SSSR izloženi sličnom uređivanju populacije, tzv. rusifikaciji Centralne Azije; muslimani, posebno Ujguri, najviše su propatili pod režimom Mao Zedunga i njegovom Kulturnom revolucijom. Pod komunističkom vladavinom terora postojala je nasilnička kampanja iskorijenjavanja svih tragova islama i identiteta svih nekineza. Ujgurski jezik, koji je vjekovima koristio arapsko pismo, bio je primoran da usvoji latinsko pismo. Ujguri, kao najreligiozniji muslimani, su bili primorani na prinudne radove u 30 000 općina koje su postavljene u većinski muslimanskim provincijama. Imami i mule su odvajani radi ponižavajućih kažnjavanja i tortura također su bili primoravani da održavaju farme svinja koje su ponekad držali u džamijama koje je vlada zatvorila.
Pod izgovorom ujedinjenja nacionalne edukacije, islamske škole su zatvorene a njeni učenici prebačeni u druge škole koje su proučavale samo marksizam i maoizam. Druga nasilja su uključivala zatvaranja 29 000 džamija, naširoko upražnjavana tortura nad imamima i egzekucija preko 360 000 muslimana.
Od smrti Mao Zedunga i završetka njegovog tvrdokornog markstističkog stanovišta, otprilike 15 godina prije, komunistička vlada je uveliko liberalizirala svoju politiku prema islamu i muslimanima. Uprkos velikom nasilju Kulturne revolucije, islam je nastavio s napretkom u Kini.
Danas kampanja asimilacije koja je započeta tokom Kulturne revolucije je nekako usporena a turski muslimani imaju veću slobodu izražavanja svog kulturnog identiteta. Vlada je naprimjer dozvolila ponovnu uspostavu arapskog alfabeta i upotrebu ujgurskog jezika. Međutim, još uvijek postoji diskriminacija prema turskim muslimanima od strane kineskih emigranata (potpomognutih od vlade) koji su se stacionirali u dalekoj zapadnoj provinciji Xinjiang. Ova emigracija je napravila problem obzirom da Han Kinezi emigriraju u muslimanske oblasti godišnje i do 200 000 iseljenika. U mnogim mjestima gdje su muslimani nekada bili većina, danas su manjina.
Od kako je deklarisana vjerska sloboda 1978., kineski muslimani nisu gubili vrijeme već su se odmah dali na ispoljavanje svojih ubjeđenja. Sada postoji oko 28 000 džamija u cijeloj NR Kini sa 12 000 njih samo u provinciji Xinjiang. Uz to postoji veliki broj imama koji su sposobni da vode muslimansku zajednicu. Samo u Xinjiang postoji 2. 800 imama.
Uočljiv je napredak islamskog načina života u Kini i mnoge poznate narodne asocijacije organizovano koordiniraju međuetničke aktivnosti među muslimanima. Islamska literatura se lahko može naći i trenutno postoji oko devet različitih prijevoda Kur’ana na kineskom jeziku, kao i prijevodi na ujgurskom i turskom jeziku. Muslimani Kine imaju gotovo neograničenu dozvolu da obave hadž u Mekku. Godine 1986. skoro 2.300 kineskih muslimana je obavilo hadž. U usporedbi sa 30 sovjetskih muslimana kojima je dozvoljeno da obave hadž, ovaj broj je doista impozantan, imajući u obzir da broj sovjetskih muslimana prelazi broj kineskih za približno četiri puta.
Muslimani Kine su, također, aktivni u državnoj unutrašnjoj politici. Kao i uvijek, muslimani su odbili indolentnost. Nekoliko velikih demonstracija su organizovane od strane muslimana u znaku protesta zbog remećenja muslimanskog života. Prošle godine, naprimjer, muslimani su pokrenuli masovnu protestnu šetnju u Beijing zahtijevajući uklanjanje antiislamske literature iz kineskih knjižara. Turska grupa muslimana je, također, organizovala demonstracije za veća prava glasa u stvarima koje se tiču njihovih događaja, te protiv kontinuriane velike skale migracije nemuslimana u njihovim provincijama. Na vijestima, ovog ljeta sve više je izvještavanja o demonstracijama i sukobima kineskih muslimana za vladavinu njihovih prava. Ako Bog da oni će biti u tome uspješni.
Džemo Redžematović
monteislam.com
