Ljeto Gospodnje 1991. Tu smo negdje, nešto poslije propasti svjetskog komunizma, i taman prije propasti naše balkanske. Sve puca od naboja, ali “niko nije znao šta će da se desi”. Jugoslovenska država, odlučna da utvrdi svoju demografsku politiku, sprovodi i taj posljednji popis stanovništva.
I dok taj popis danas uglavnom širom bivše nam zajednice ima samo istorijski značaj, u Bosni i Hercegovini je neprikosnoveni krojač sadašnjosti i budućnosti već dvije decenije.
Svaka država, tu i tamo, svakih deset godina po mogućnosti treba da utefteri sve ono što bivstvuje na njenom prostoru, pa spremi par desetki ili stotina miliona novčanih jedninica, edukuje vojsku popisivača, koji se rastrče okolo, pokucaju na svaka vrata i prevrnu svaki kamen ne bi li se konačno znalo kako isplanirati demografsku politiku jedne države.
Mnogo statistike. Treba isplanirati gradnju infrastrukture (od gradnje škola do gradnje kanalizacionih mreža), politiku zapošljavanja, politiku zdravstvene i socijalne zaštite i slično. Ali ima još toga. Treba znati još nešto malo o nacionalnosti, etnicitetu i religiji.
PRVI, DRUGI, TREĆI
Gore pomenuti popis predstavlja temelj današnjeg političkog sistema u BiH. Po njemu su određene kvote – koliko zastupnika kojeg naroda treba da bude u svakom opštinskom vijeću, skupštini, vladi i skupštini kantona, federalnom Domu naroda, i u većini od 14 vijeća ministara koja postoje na raznim teritorijama i nivoima vlasti u BiH.
Međutim, bosanskohercegovačka demografska slika etničkim čišćenjem i genocidom se tokom rata promijenila. Nesrpskog stanovništva u Republici Srpskoj ima koliko i Eskima u Južnoafričkoj Republici, a od bošnjačko/bosanske iluzije o multietničnosti glavnog grada ostaju samo to – iluzije. Sistemskom majorizacijom i marginalizacijom bezentitetnog hrvatskog življa, pogotovo u Federaciji BiH od strane Bošnjaka, njihov dio je ionako oduvijek najmanji, danas skoro na nivou nešto veće nacionalne manjine.
No, bilo kako mu drago, novo stanje nesumnjivo zahtijeva ovjeru i potvrdu, koju je vlast našla upravo u popisu stanovništva – a koji će predstavljati temelj svakog izbornog ciklusa i raspodijele vlasti idućih najmanje deset godina.
Politički sistem u kojem suverenost počiva na tri etničke grupe, a ne na cjelokupnom narodu koji živi na teritoriji omeđenoj granicama političke organizacije neophodno je održavati. Stoga će trenutne političke elite biti zadovoljene ako se što više pojedinaca klasifikuje kao pripadnik neke od jedine tri ustavno poimenice priznate kategorije. Tu vidimo i možda najveći problem. Srbi i Hrvati će biti – Srbi i Hrvati.
Srazmjerno mali broj “onih po čijem imenu i porijeklu objektivan posmatrač sa prosječnim znanjem može pretpostaviti da su Srbi ili Hrvati” će se izjasniti drugačije. A Bošnjaci?
POPISOFOBIJA
U Bosni i Hercegovini zasigurno ne vrijede u teoriji i praksi uvriježene definicije bilo čega, pa tako ni nacije, etničke grupe ili nacionalnosti.
Ne ulazeći u pregled istorijskog razvoja (bošnjačkog) etničkog identiteta na ovom prostoru, kao velika opasnost u bošnjačkoj političkoj i svakoj drugoj eliti se vidi mogućnost da svi oni “za koje bi se po imenu i porijeklu reklo da su Bošnjaci” možda ne budu Bošnjaci i na popisu.
Od 1971. omogućena je upotreba etničke odrednice “Musliman”. Početkom rata ime “Musliman” zamjenjuje se nazivom Bošnjak, i kao takvi, Bošnjaci bivaju zavedeni kao konstitutivan narod u Aneksu 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma – inače Ustavu Bosne i Hercegovine. I hajde ti sad tu transformaciju objasni starici u nekom selu na Bjelašnici.
Instrukcije popisivačima su jasne – kao odgovor na pitanje broj 24, koje tretira etničko/nacionalno izjašnjavanje, upisati odgovor popisanog, ma kakav on bio. A pošto je Musliman na popisnici Musliman, a ne Bošnjak, nijedan Musliman, a inače Bošnjak, nije konstitutivan.
I upravo zato su u proteklih godinu dana bošnjačke interesne grupe, a u prvom redu Islamska zajednica, s imamima u prvim redovima, lansirale i sprovodile kampanju redukovanja bošnjačkog stanovništva – sve kako njihov broj, neznanjem popisanih uglavnom, ne bi bio smanjen u korist nekonstitutivnih Muslimana.
Sa druge strane, interesne grupe koje promiču bosanstvo kao etničku odrednicu lobiraju i izlobiraće da se određeni broj “onih koji bi trebalo da su Bošnjaci, Hrvati, Srbi“ popišu kao, takođe nekonstitutivni Bosanci/Hercegovci. Svakako da bošnjačke organizacije i ovdje vide veliku opasnost – gdje bi bošnjački nacionalni ustavno priznati korpus bio dodatno razvodnjen, a sve na sreću Bosanaca.
Grupe koje lobiraju za bosanstvo ističu da bi idealan rezultat njihove interesne kampanje bilo stvaranje kritične mase Bosanaca, koja bi onda postala četvrti konstitutivni narod – kako, nije jasno ni poznato, budući da bi takva promjena zahtijevala konsenzus postojeće tri ustavne grupe, a po reakcijama, odnosno njihovom izostanku, čini se da ni sama međunarodna zajednica ne podupire, niti u planu ima promjenu ustava koja bi išla u tom smjeru.
No, svakako da će procenti Bosanaca i Muslimana uticati na svaku iduću raspodjelu stolica u organima svih nivoa vlasti – njihova zastupljenošće vjerovatno biti povećana nauštrb Bošnjaka.
Jedno je sigurno – još dugo će poslije jula 2016, do kada je predviđeno objavljivanje svih statističkih rezultata popisa, u BiH odjekivati eho 2013.
