“Oooo Suljo, jes’ to ti? – Jesam. – Pa ti uvijek zadnji. – Šta ćeš, malo avion, stjuardese. Ti isti? – Isti. Šta ima u Americi? – Prijatelju, kasne za nama trideset godina. – Kako bolan kasne? – Još dobro žive.
A ti vidim uspio si? Imaš para i tako. – Yes, yes. Otvorio sam banka u Amerika. – Boga ti? Kako ba? – Pajserom.”
Ekranizovani vicevi o Muji i Sulji, čije su likove utjelovili glumci Milan Pavlović i Enis Bešlagić, doživjeli su uspjeh u BiH i regionu. Obojica glumaca i dalje nasmijavaju publiku, bilo da glume u serijama ili pozorištu. Publiku uvijek nasmijeva realnost, kaže Enis Bešlagić. A o poznatom bosanskom humoru kaže:
“Nekako preživljava, kao i svi u BiH. Publiku uvijek nasmijava nešto što je istinito i što ima svoje uporište u stvarnosti. Publiku nikada nećete nasmijati sa nečim što je njima nepoznato”.
“Kad je obnovljen Stari most, porastao je interes za turizam jer je to danas zlatna koka. Ljudi su prihvatili obaveze da nauče jezike, pogotovo engleski. Zamislite sad jednog unuka koji dolazi uvečer u kuću svojih starih i vidi da nena u vrh sobe sjedi sama i pita je: Zašto sjediš sama? – I otac i matera su ti na tom kursu engleskog. – A gdje dedo? – I on ide na te večernje kurseve engleskog. – A dobro neno, šta su rekli kad se vraćaju? – I don’t know?”, ovako je Mostarac Džemal Raljević, novinar i publicista, ispričao jednu mostrasku lisku.
Raljević je autorski angažman fokusirao na izvorni humora i mostarski liskaluka, a do sada je objavio četrnaest knjiga:
“Mostarski humor je stvoren od nekakve legende koja govori o nekoj ptici liski koja je nekada obitavala na periferiji grada. Ona je imala neke pokrete poput nekog animiranog filma, ustvari šaltala je druge ptice i imitirala ih. Poslije toga su nadobudni mladi Mostarci prihvatili to da se međusobno zafrkavaju, ali uslov je da to najprije bude na svoj račun pa onda na tuđi”, kaže Raljević.
Predstava „Ja, mahaluša” već dvije godine puni sale i zasmijava publiku pričama o muško-ženskim odnosima. Autor knjige na kojoj se bazira predstava je Indira Kučuk Sorguč.
“To su teme koje se tiču svakoga od nas ako smo dovoljno iskreni i otvoreni da sebi priznamo da smo u suštini vrlo jednostavni. Osnovne teme su ljubav, muško – ženski odnosi, odnosi u porodici i zajednici, odnosi sa komšilukom, odnosi sa samim sobom, ali na jednom vrlo jednostavnom nivou u kojem čovjek sebi može da prizna da ono što se desilo njemu se desilo milion puta prije toga nekome drugome”.
Originalnim, zanimljivim i duhovitim zapletima i dijalozima u TV serijama „Lud, zbunjen, normalan” i „Kriza”, scenarista Feđa Isović zasmijava televizijsku publiku u regionu:
“Kada napravite dobru situaciju onda je lako upisati dijaloge. Onda gotovo da ne morate pisati dijaloge. Dovedite karakter glumca u smiješnu situaciju i on će sam znati šta da izgovori da to bude smiješno”, kaže Isović.
No, Isović ipak smatra da je bosanski humor ipak precjenjen:
“U BiH nismo uspjeli da napravimo niti jednu komediju. Istorija bosanskog filma ne poznaje komediju, tako da ja ne znam o kojem mi tačno bosanskom humoru tačno pričamo. Kada pričamo o serijama, također bih podsjetio da mi nismo nikada imali uspjeha u serijama.
Imali smo TV show koji se zvao Nadrealisti, ali što se tiče serija, bosansko-hercegovačka istorija ne poznaje uspjeh u televizijskim serijama. Negdje je taj bosanski televizijski humor postao precijenjen.
Bosanski humor je živ i vitalan, ali naročito je živ i vitalan u kafani za stolom, na teferičima, na sjelima, dok se vrti janje on je stvarno žilav i živahan i divan i čovjek se sjedeći sa Bosancima i Hercegovcima u kafani uvijek može dobro nasmijati i zabaviti”, zaključuje Isović.
