Prije tačno četvrt vijeka bojovnici HVO-a koji su napravili pokolj u Ahmićima odlučili su udariti opet. Silnije, jače, krvavije. Nisu čekali da prođe ni 48 sati od zatiranja svega živog u Ahmićima, a već su imali novi, pakleni plan: razoriti do temelja Stari Vitez, mali džep u kojem se na nekakvih 500 metara tiskalo mnoštvo civila i nešto vojnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. A plan je bio takav da prelazi granice ljudskog uma: otpuno uništenje tog dijela grada, njegovih stanovnika. I to kako!
Odabir čovjeka bombe
“Ti, ti, ustaj!”, čuo je tog jutra povike Mujo Šahman od nekoliko bojovnika HVO-a. “Ustaj, vozaču, sad ćeš da voziš, zadnju veliku turu, majku li ti balijsku! Eksplozivnu turu.”
A Mujo Šahman, čovjek koji ni mrava ne bi zgazio, bio je civilni zarobljenik koji se početkom aprila 1993. iz Švajcarske vratio sa humanitarnom pomoći. Pripadnici HVO-a zarobili su ga negdje u okolini Jajca i poslali u logor Dubravica kod Viteza.
Mujo, zbunjen, preplašen, bez igdje ikoga svog, zbunjeno je ustao, sve vrijeme gledajući u kundake pušaka i maskirne uniforme HVO-ovaca.
“Kud me vode? Nisam nikome ništa kriv. Nisam ni vojnik. Vozim humanitarnu pomoć za ljude”, mislio je Mujo.
No, te iste ustaške jedinice pod vodstvom Darija Kordića i kamarile imale su za Muju “zadatak” iz pakla. Jednu “posebnu” vožnju. Vožnju koja će se decenijama kasnije primjenjivati u redovima ISIL-a.
“Sjedaj u vozačko sjedište!”, čuo je Mujo dok su mu lisicama vezali ruke za volan. Jedna lisica na svakoj ruci slijepila mu je udove za upravljač. I, poput kakve bespomoćne lutke, na glavu su mu stavili šljem, a oko tijela pancir. Za šta? Šljem i pancir dok voziš kamion s nekoliko tona eksploziva, dok je detonator u rukama neprijatelja, dok te čeka sigurna smrt. Tebe i stotina tvojih sugrađana u okruženju od godinu dana. “Kakav šljem i pancir”, mislio je Mujo Šahman. U trenutku mu je sve bilo jasno:
– “Ja sam MRTAV čovjek. Živ, a mrtav!”
Bosanska Hiroshima
Dva dana nakon Ahmića Kordićevi bojovnici planirali su da detoniraju cisternu punu eksploziva na 500 metara slobodne teritorije pod kontrolom Armije RBiH i pobiti doslovno SVE. Dva dana nakon Ahmića Ahmići su trebali biti tek jedan lokalni napad u odnosu na “Hirošimu”, koja je čekala stanovnike Starog Viteza. Dva dana nakon Ahmića približavao se Mujo svom odredištu, sad kao zavezani čovjek ubica u kamionu bombi.
Šahman je znao da je detonator u ustaškim rukama i da će biti aktiviran negdje na pola Starog viteza. Na sredini puta dugog samo 500 metara. Na bilo kakvu čudnu aktivnost, koju bi napravio, znao je Mujo, eksploziv će biti detoniran. Morao je da se pravi da radi po uputama bojovnika.
I on tako živ, a mrtav, vozio je tog 18. aprila 1993, prije 25 godina, ka središtu Starog Viteza.
Ukleti kamion bomba je klizio. Pripadnici Armije RBiH počeli su da pucaju po kamionu. Po Muji.
“Cijeli sam okvir ispucao u šoferšajbu. Gledam čovjeka i vidim mu samo oči jer mu je na glavi bio šljem i pancir, a ruke su mu bile na volanu. Imao sam osjećaj kao da je nešto htio reći. Međutim, samo su oči govorile”, prisjeća se Ibrahim Abdić u svojoj izjavi za Justice Report.
“Ako sad nešto uradim, usporim ili dodam gas, ode cijeli Stari Vitez u vazduh”, mislio je Mujo Šahman dok su mu meci ispaljeni iz pušaka sunarodnika zvonili oko ušiju i poneki geler se zabijao u pancir.
A onda, u posljednjih nekoliko sekundi, odlučio je. Zatvorio je Mujo oči, zaboravio na pucnje i sve oko njega, dodao je gas i u tih nekoliko odlučujućih trenutaka prije detonacije udaljio se kamionom koliko je mogao od centra Starog Viteza. Ono što je tada uslijedilo zaista je podsjećalo na atomski udar.
“Čujem kako padaju komadi crijepa, stakla, krš, lom… U tom momentu pogledao sam prema svojoj kući. Vidim da nema crijepa, stolarije… Jednostavno je izgledalo kao da uzmete maketu nekog grada i opušete je. Kao Hiroshima. Ostale su samo zidine”, priča Almir Bešo, tada 17-godišnjak.
Propast plana ustaških bojovnika ili zločin bez kazne?
Razorna eksplozija bila je toliko zastrašujuća da se više osjetila kao niz toplotno-udarnih valova, poput zemljotresa, a ne kao nekakav zvuk. Taj tajfun od eksploziva odnio je živote šest civila: Huseina Karahodžića, Fatime Grahić, Enesa Šehića, Munevere Begović i Mehmeda Silnovića. Ranio je više od 50 ljudi. Užasno je reći “samo šest života”, jer je smrt jednog čovjeka smrt cijelog čovječanstva, ali premalo za krvlju gladne bojovnike, kojima valjda nije bilo dovoljno krvi dva dana ranije u Ahmićima.
Ono što znamo jeste da je Mujo Šahman u nekoliko sekundi spriječio nove Ahmiće. Znamo da je znao da ide u smrt. Znamo da je tako zavezan uradio najracionalniji mogući potez koji ljudsko biće može uraditi u toj situaciji.
Šta ne znamo i kao da nikada saznati nećemo? Ne znamo ili se pravdamo da ne znamo da iza svega stoji rukovodstvo HVO-a na čelu sa Dariom Kordićem. Ne znamo ili se pravimo da ne znamo da je nakon Ahmića i spaljivanja živih ljudi bacačima plamena ovo trebao da bude novi eksperiment ubica, samo sa kamionom punim eksploziva.
A kad smo kod Kordića i ostalih, za zločin u Starom Vitezu, konkretno za eksploziju cisterne, sudilo se bivšim pripadnicima HVO-a Dariju Kordiću, Mariju Čerkezu i Tihomiru Blaškiću. Međutim, NIKO NIKADA nije osuđen.
Konkretno to izgleda ovako:
“Dana 18. aprila ’93 eksplodirao je kamion bomba u blizini džamije u Starom Vitezu. Tom prilikom je poginulo barem šestero ljudi, a povrijeđeno još 50. Pretresno vijeće zaključuje da je to bio čisto teroristički čin koji su počinili elementi iz viteškog HVO-a, ali nema dokaza na osnovu kojih bi se optuženi mogli povezati s tom akcijom”, rekao je sudija Ričard Džordž Mej obrazlažući jednu od presuda.
Pred Sudom Bosne i Hercegovine, treba li to uopšte i govoriti, takođe NIKO nije optužen za eksploziju cisterne u Starom Vitezu.
Možda je do nas
Pa se tako na ulazu u Stari Vitez nalazi mali spomenik, znan kao “Cisterna”, slabo vidljiv, na kojem su ugravirana imena šestero nastradalih i među njima ime Muje Šahmana, čovjeka koji je doslovno svojim životom spriječio masakr neviđenih razmjera.
Možda baš zato ništa ne znamo ni o Muji ni o šestero ubijenih u Starom Vitezu. Možda bi se ovaj pokolj izučavao da je Šahman stao kako su mu naredili i da danas imamo nekoliko stotina imena na nadgrobnoj ploči?
A možda je i do nas. Jer mi smo takvi. Dok ulicama ove zemlje inspiratori, podstrekači i izvršioci ovog gnusnog zlodjela hodaju kao slobodni ljudi i uživaju sve moguće počasti, eto, o Muji, čovjeku koji je spriječio druge Ahmiće, ne znamo ništa.
Možda je stvarno do nas.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
