Stajalo me lijepog truda dok sam objasnio Muhamedu da se ljepotica sa slike zove Violeta. On tečno govori arapski i francuski, bosanski i engleski slabo, a kod mene je obratno. Krupne graške znoja izbile su mi po čelu, ali kad sam najzad uspio, dobio sam zasluženu nagradu, a to je da se Muhamed nasmije glasno, osmijehom punim kao šećer bijelih zuba.
Ovaj mladi Tunižanin ne zna ko je Violeta Popadić, niti šta je Bolji život, ali dobro poznaje drugu jednu Violetu, svakodnevno ima s njom posla, pa mu je moje poređenje smiješno. Smijem se i ja dok ga gledam kako ljubi ljubičasti paketić maramica, ponavljajući u zanosu: “Violeta, dear Violeta.”
Iako smo se oba smijali od srca, Muhamedova situacija sa Violetom nije zapravo smiješna. On je prodaje, a od onog što zaradi plaća krov nad glavom. Noćenje u privatnoj kući košta ga deset maraka (pet eura) po danu, što znači da mu svaki dan valja prodati dvadeset i četiri paketića maramica samo za to. Gdje je tu hrana, gdje piće, gdje su higijenske potrepštine, odjeća, obuća i sve ostalo što je potrebno jednom momku, koliko je to dodatnih paketića Violete, ne smijem ni da ga pitam.
Zemlja – raj, uprava – pakao
Muhamed je u migraciji već tri godine. Cilj mu je Holandija, u kojoj ga čeka brat. U Bosni je zapeo prije dvije godine, neko vrijeme bio u Bihaću, nekoliko puta pokušavao preći u Hrvatsku, doživio pri tome svašta, a onda se spustio u Sarajevo, da tu čeka bolja vremena za svoj otegnuti put.
Jedne prilike, kad je u društvu bio i Hamza koji zna arapski, Muhamed nam je pričao o životu u migrantskom kampu. Nije to za nekog ko je navikao na minimum životne udobnosti, na higijenu i miran san, neopterećen bližnjima koji čekaju da zaspiš kako bi ti gledali stvari, a nose i noževe.
Pričao nam je i o Tunisu. Slična priča kao sa Bosnom: zemlja – raj, uprava – pakao. Perspektive nema, slabo i pravde. Bježe Tunižani iz Tunisa kao Bosanci iz Bosne. Roditelji Muhamedovi su platili da pobjegne njegov brat, brat platio da pobjegne on. Isti čovjek koji je pomogao njegovom bratu, njega prevario, obećao u Italiju, dovezao ga u Grčku. Do Bosne je došao uglavnom pješke. Sad je tu, u Sarajevu, nije mu toliko loše, ali bi radije u Holandiju, kod brata, pa da i on počne pomagati porodici, a porodica da prestane pomagati njemu.
Tuga božija, no ima i vedriju stranu. Isti taj Muhamed, za razliku od velike većine migranata, uživa prilično poštovanje Sarajlija. Na Alipašinom Polju, gdje radi, slobodno mogu reći da je omiljeniji u društvu od mnogih lokalaca. Uvijek čist, nasmijan i ljubazan, nikad navalentan, drzak i bezobrazan, osvojio je mnoga srca. Ljudi rado podržavaju njegov mali biznis, a Muhamed ne dozvoljava da mu daju pare bez da uzmu maramice, čuvajući tako svoje ljudsko i trgovačko dostojanstvo.
Zapravo ne znam, ali osjećam kao da znam – Muhamed će uspjeti. Jednog dana, možda i sasvim bliskog, stići će u Holandiju, pa će tamo živjeti, raditi i svoje u Tunisu pomagati, s čime će nepravda ovog svijeta biti makar zeru manja. Velikog bogatstva bez velike bijede ne može biti, pa kad je već tako, onda bar neka tamo gdje je bogatstvo bude što više onih koji tu bijedu osjećaju kao svoju, jer takvi će joj i pomoći u pravom smislu riječi, bez računice, zarad duševnog mira.
Hoće li ikad stići gdje je krenuo?
Drugi migrant o kom želim govoriti nije kao Muhamed. O njemu zapravo ne znam ništa, osim da mi je ukrao mobitel. Urado je to, što se kaže, “na trkača”, oteo mi ga iz ruku i dao se u bijeg.
Nikada u životu mi se nije desilo tako nešto, a u mašti sam takve stvari uvijek zamišljao nekako munjevito. U stvarnosti nije tako bilo, i kad se bezobzirna otimačina desila, na prvu sam mislio da je skrivena kamera.
Gledajući u trkača kako se polako smanjuje, mirno sam čekao da stane i okrene se nasmijanog lica, pokazujući da se radi o šali. Tek kad je skrenuo za ćošak, sinulo mi je da je vrag odnio šalu, te da sam budala što tako stojim.
Prednost koju sam mu s tim dao nije bila mala, ali kako mi je telefon nov, imao sam veliku motivaciju da ga stignem. Odavno nisam trčao iz sve snage, pa nisam ni znao da u meni čuči takva brzina: prvo su mi naočale odletile sa glave, za njima slušalice, koje povukoše za sobom mp3 plejer, zatim jedna tena, a i druga bi sigurno, da ga nisam stigao.
Na leđima je nosio ruksak, koji mi je odigrao ulogu saveznika u borbi protiv kriminala, jer osim što je usporio bjegunca, omogućio mi je i da ga lijepo uhvatim, za ručku.
Stao je i digao ruke u zrak, držeći u jednoj telefon. Čim sam ga preoteo, pustio sam lopova i stao da vidim hoćemo li se tući. Kad mi je okrenuo lice sa izrazom “ne znam šta se dešava”, odahnuo sam, ali samo za trenutak, jer valjalo mi je trčati nazad, skupljati pogubljene stvari prije nego ih uoči sugrađanstvo, koje srećom nije gledalo u pod, već u mene, sa onim izrazom lica u kom se znatiželja miješa sa stravom.
Kad sam sve skupio, sjeo sam da odmorim i pri tome osjetio veliku radost, toliku da mi je gotovo bilo drago što sam pokraden; jest, lopov me svojim činom uvrijedio, ali me nije pogrdio jer ga nije odbranio, tako da je moja umišljena viteška čast ostala neukaljana.
Lopova mi je na kraju bilo žao. Par puta će možda i uspjeti u tim svojim nedjelima, ali na kraju će zbog njih izgubiti slobodu, pa nikada neće stići tamo gdje je krenuo, a čemu onda to sve? Žalosno je to, i nešto bi se po tom pitanju moralo uraditi.
Mi, obični ljudi, koji se neposredno nosimo sa svime, a ne pitamo nizašta, ne možemo učiniti tu puno. Ono što možemo jest da kupujemo od migranata maramice i tako ih održavamo na kakvom-takvom pravom putu, sve dotle dok oni koji se pitaju ne odluče da ih ljudski zbrinu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
