POBJEDA: Zbog čega se zalažete za uspostavljanje prekogranične autonomije Sandžaka?
ZUKORLIĆ: U prirodi svakog čovjeka je želja za slobodom. Jedan od plodova slobode je autonomnost. To znači – potreba da o sebi odlučujete sami, suvereno. Svakako da sam svjestan težine riječi ‘sami’ i ‘suvereno’, ali opšti pravni princip kaže da je pravo jednog čovjeka omeđeno samo pravom drugog čovjeka. Tako su i autonomnost porodice, nacije, naroda, omeđeni također autonomnošću drugih porodica, zajednica, nacija i naroda. Upravo je ideja o obnovi Sandžaka kao prekogranične autonomne regije bazirana na tom principu.
POBJEDA: Gdje vidite istorijske osnove za svoje razmišljanje?
ZUKORLIĆ: Historijska činjenica je da je Sandžak još u 16. vijeku imao svoju administrativnu posebnost u okviru Osmanskog carstva. I na Berlinskom kongresu 1878. godine, istim ugovorom kojim su Crna Gora i Srbija dobile samostalnost i državnost, Sandžak je ponovo dobio svoju posebnost i autonomnost. Taj status je često ignorisan. Raznim aktima, od onih vojnih, najbrutalnijih, do političkih, ali je opet 20. novembra 1943. godine u Pljevljima, uspostavom Zemaljskog antifašističkog vijeća Sandžaka, dakle svojevrsne vlade Sandžaka, obnovljena autonomnost Sandžaka. Čak je u Jajcu iste te godine Sandžaku potvrđen status federalne jedinice. Podsjećam pritom da ni Kosovo, ni Vojvodina tada nisu imali svoja antifašistička vijeća. To su historijske činjenice koje, svakako, imaju svoju težinu, ali smo mi isto tako svjesni da se budućnost ne može graditi samo na prošlosti.
POBJEDA: Osim tih filozofskih, etičkih i povijesnih opservacija, šta su aktuelni, praktični razlozi Vašeg zalaganja za obnovu autonomije Sandžaka?
ZUKORLIĆ: Ovo prethodno su, dakle, moralno-logički i historijsko-politički principi. Što se tiče današnje potrebe, ona se, naslanjajući se na ove principe, zapravo bazira na potrebi da se vlast decentralizira, da ljudi sa izvjesnim posebnostima – regionalnim, nacionalnim, geografskim, saobraćajnim, ekonomskim – imaju autonomnost ili stepen samouprave koji će im pomoći da se bolje razvijaju, ali i koji će im vratiti osjećaj sigurnosti.
Jer danas najpoželjnije riječi su mir i sigurnost, odnosno stabilnost. Nažalost, one ostaju na nivou parola, jer, zapravo, imamo jako malo političkih programa koji vode miru i stabilnosti. Umjesto toga, na sceni je dominacija interesa. To je osnovna odlika politike i kapitala, koji uglavnom potiskuju suštinske i stvarne moralne i civilizacijske vrijednosti.
POBJEDA: Negdje ste izjavili da je jedan od razloga i neriješeno „bošnjačko pitanje“. Možete li to pojasniti?
ZUKORLIĆ: Već sam govorio o tom osjećaju sigurnosti. Sigurnost se ne može graditi na način da imamo osjećaj nekih naroda da imaju sve, punu zaštitu svojih nacionalnih država, a da se drugim narodima to osporava ili svodi na minimum kroz veoma problematične statuse nacionalnih manjina.
Bošnjaci su u posebnoj poziciji zbog činjenice da je Bosna kao država preživjela sve to što je preživjela i da danas imamo taj nesretni i nepravedni Dejton koji je državu Bosnu smjestio, na neki način, u invalidska kolica. Ona po odredbama tog dejtonskog Ustava ni na koji način ne može pomoći Bošnjacima izvan BiH. Taj osjećaj da su Bošnjaci kao narod na Balkanu neriješenog statusa, u prvom redu zbog činjenice da nemaju svoju nacionalnu državu, odnosno u ovom slučaju imaju samo Bosnu kao nedovršenu državu, izaziva i osjećaj nesigurnosti. A osjećaj nesigurnosti jednog višemilionskog naroda nipošto se ne može ignorisati kao faktor – ili stabilnosti ili destabilizacije.
POBJEDA: Kako bi prekogranična autonomija mogla doprinijeti toj (ne)stabilnosti?
ZUKORLIĆ: Prvi osnov je povjerenje. Jer, kada mi pomenemo prekograničnu regiju Sandžak, uzvraća nam se iz pozicije Beograda i Podgorice porukama nepovjerenja. Beograd i Podgorica, države Srbija i Crna Gora, traže od Bošnjaka, kao njihovih građana, potpunu lojalnost i potpuno povjerenje, uključujući i povjerenje da im se ponovo neće desiti genocid, koji se upravo na ovom prostoru više puta desio. A pritom, te dvije države, odnosno njihova rukovodstva, nemaju kapacitet da nama vjeruju da mi nemamo nikakve secesionističke namjere i ambicije. Dakle, mi treba da vjerujemo Srbiji i Crnoj Gori da će oni nas štititi, iako istorija govori drugačije, i da im potpuno povjerimo naše živote, a da oni, u isto vrijeme, ne dopuštaju bilo kakav vid ili stepen autonomije.
Ukoliko izgradimo to povjerenje, onda smo uspostavili dobar temelj stabilnosti, jer povjerenje ima smisla samo kad je dvosmjerno. Jednostrano povjerenje ne postoji. Jednostrani mogu biti samo diktat, sila, moć… Dakle, to je temelj na kome mi tražimo prekograničnu autonomnu regiju Sandžak i vjerujemo da samo tako možemo graditi stabilnost i Sandžaka, i Srbije, i Crne Gore, i šire ove balkanske regije.
POBJEDA: Koje bi opštine, po Vašoj ideji, obuhvatala regija Sandžak i kako bi se pravno-tehnički mogla realizovati ta ideja?
ZUKORLIĆ: Mi preferiramo istorijski okvir Sandžaka, iako je on relativan, zato što su neke opštine jedno vrijeme pripadale Sandžaku, pa onda nisu. Ali to pitanje, kao i stepen autonomnosti, njenu strukturu i njene ovlasti, mi smo ostavili za buduće razgovore i ne želimo da u tome budemo kruti. Do rješenja treba da dođemo kroz dijalog.
Što se tiče pravnih mehanizama uspostave autonomne regije Sandžak, to je samo pitanje političke volje Beograda i Podgorice, što bi također trebalo da bude rezultat naših budućih razgovora. Prema onome što znam, u Srbiji čak ni Ustav ne bi morao da se mijenja u slučaju uspostave prekogranične regije, a za crnogorski Ustav nisam siguran, ali i kad bi trebalo nešto da se mijenja to nije neizvodljivo.
Tamo gdje postoji politička volja i saglasnost tih volja, ostale stvari su čisto tehničko-administrativnog karaktera. Suštinski bitno je odrediti stepen autonomnosti i ovlasti regije. Mi u Evropi imamo jako široku lepezu autonomnih regija. Od onih najmekših, koje se isključivo tiču socijalno-ekonokmskih relacija, do one u Finskoj, čiji građani imaju čak i posebne pasoše. Model koji bi nama najviše odgovarao, upravo zbog prekograničnosti, je model regije Južnog Tirola. Uz to, uvjeren sam da uspostava prekoranične regije Sandžak ni na koji način, niti bilo čime dovodi u pitanje suverenitet država Crne Gore i Srbije, njihove državne granice, niti bilo šta drugo što ih po definiciji njih čini državama.
POBJEDA: Mnogi Vam prigovaraju zato što se kao vjerski službenik bavite politikom. Kako odgovarate na te prigovore?
ZUKORLIĆ: Taj prigovor je, prije svega, prilično licemjeran i uvijek sam ga dobijao od onih koji nisu imali koristi od mojih stavova. A bili su veoma pohvalni i tolerantni prema mojim političkim stavovima onda kada su od toga imali koristi, ili su bar tako mislili. S druge strane, nađite mi jednog vjerskog poglavara na Balkanu koji nije politički aktivan. Prosto, takav ne postoji.
Možda postoje razlike u djelovanju. U narodima koji imaju uređene države, vjerski poglavari nemaju potrebu da se politički eksponiraju. Oni djeluju strateški politički, a drugi politički faktori reliziraju njihove poglede, stavove i preporuke. To ne može niko osporiti.
Činjenica da se ja, povremeno, politički eksponiram, zapravo samo potvrđuje da se moj bošnjački narod nalazi u poziciji nesigurnosti, da nema adekvatnu zaštitu, ni državnu, ni nacionalnu. Zato ostane muftiji da iznosi stavove koji su od sudbinskog značaja za taj narod.
POBJEDA: Znači li to da nijeste zadovoljni svojim predstavnicima u vlasti, a činjenica je da, i u Srbiji i u Crnoj Gori, Bošnjaci participiraju u vlasti?
ZUKORLIĆ: Nedavno me je jedan turski istraživač nešto slično pitao. Formulirao je to ovako: Da li smatram da je normalno da ja nosim bajrak nacionalne slobode kao vjerski autoritet i da budem u prvom redu te borbe?
Ja sam mu rekao: Nije normalno! Onda me on pita: Zašto to radite? A ja sam mu kazao, a to je nafonuo ove sugestije u vašem pitanju, da sam bio u drugom redu te borbe, ali je prvi red prešao na drugu stranu i ja sam se prosto tako našao u prvom redu. Bajrak je padao i ja sam ga uhvatio da ne padne, da ne bude nacionalne bruke. I držim ga baš zato što nemamo tog prvog reda, tih političkih predstavnika. Nažalost, oni su prešli na drugu stranu. Dakle, to što se ja bavim politikom jeste nenormalno i to meni ne godi, ali je iznuđeno.
POBJEDA: Veoma intrigantna je bila i Vaša odluka da se kandidujete za predsjednika Srbije prošle godine. Šta vas je navelo da to uradite?
ZUKORLIĆ: Pa, eto, vi zamislite šta treba da se desi jadnom muftiji kako bi se kandidovao za predsjednika države. Zar neko misli da sam ja zamišljao da će mene srpski narod izabrati za predsjednika? Taman posla! To je bio iznuđeni moj potez. Očajnički potez. Bili smo potpuno medijski, bezbjednosno, obavještajno, politički blokirani. Cijepali su nam Islamsku zajednicu, otimali bošnjačkuvolju sa Bošnjačko nacionalno vijeće, a Ministarstvo za ljudska prava je slalo rasističke izjave i poručivalo da su Bošnjaci „nešto drugo“, falsificirali suz, slali žandarmeriju na vakuf, na džamiju…
Moja kandidatura za predsjednika Srbije je bila prkos i šansa da mjesec i po dana pričam o diskriminaciji i obespravljenosti. Jer u toj kampanji me nisu mogli do kraja izbaciti iz igre i oduzeti mi mogućnost da u medijima nešto kažem. To je možda bila najveća politička provokacija koja se desila u posljednjih sto godina, ali ja sam zbog toga ponosan. Postigao sam svoj cilj. Natjerao sam ih da vrate naša pitanja na sto. Pogotovo, imam i lično zadovoljstvo što sam doprinio da se simbol političkog licemjerstva na Balkanu Boris Tadić eliminira sa političke scene.
POBJEDA: U Crnoj Gori je nedavno formirana nova politička partija Bošnjačka demokratska zajednica koja dijeli Vaše političke stavove. Kakve efekte njenog djelovanja očekujete?
ZUKORLIĆ: To će, prije svega, pomoći da se glas onih Bošnjaka koji ne pristaju da budu poltroni Beograda i Podgorice čuje. To je još jedan iskorak u pogledu šanse da građani bošnjačke nacionalnosti, ali i drugi građani u Crnoj Gori, imaju autentičnu opciju na izborima kojoj će dati svoj glas i od koje mogu očekivati da će zastupati njihove interese, a ne da će se prodati za jednu ministarsku fotelju ili neku drugu funkciju u državi. To je je ambicija te nove političke partije, bar prema onome kako sam upoznat od strane njenog osnivača, a sada već i predsjednika.
POBJEDA: Mislite li da za Vašu ideju imate kritičnu masu političke podrške, jer dosadašnji izbori baš ne ukazuju na to?
ZUKORLIĆ: Ne pokazuju ni jedni izbori da sam u manjini. Iako je to neprirodno i nenormalno, ja sam bio u prilici da se dva puta vagam na općim izborima. Jednom ovdje za Bošnjačko nacionalno vijeće 2010. godine kada sam, uz sve krađe, kao predstavnik Bošnjačke kulturne zajednice dobio 49,5 odsto glasova. Liste Ugljanina i Ljajića su tada zajedno dobile oko 40 odsto glasova. To je bilo jedno mjerenje.
Drugi momenat su predsjednički izbori 2012. godine. Ako ste pratili, mogli ste vidjeti da nije postojala brutalnija kampanja protiv nekoga nego što je bila kampanja protiv mene, ali od strane svih učesnika u tim izborima. U politici uvijek imate i protivnike i saveznike, ali ja sam tada imao sve protiv sebe, i lokalno i na nivou države. I pored toga, ja sam u Sandžaku bio apsolutni pobjednik predsjedničkih izbora, pobijedio sam sve predsjedničke kandidate. Da ne govorim o nekim iznenađenjima širom Srbije. U Vranju sam, recimo, bio treći. Dakle u Vranju sam pobijedio Tadića. Prvi je bio Nikolić, drugi Dačić, treći ja, a Tadić četvrti. Ili, poslije sve krađe, u Beogradu sam dobio 20.000 glasova, veliki broj glasova sam dobio u Valjevu…
POBJEDA: Kako objašnjavate te rezultate?
ZUKORLIĆ: To je za mene veliko priznanje civilizacijskog karaktera da moji stavovi svojim duhovnim, moralnim, pa ako hoćete i političkim kapacitetom i kvalitetom, imaju svoju publiku i u srpskom narodu. Vjerujem da imaju i u crnogorskom narodu. Jer moj diskurs, moja poruka je duboko civilizacijska. Onastarta sa pozicije bošnjačkog i sandžačkog interesa, ali se tu ne završava. Moja vizija uopće nije da ja sredim stanje među Bošnjacima i u Sandžaku, i baš me briga za ostale. Ne može to tako. Ne možete imati svjetlo samo na malom ostrvu, a okolo mrak. Sreće može biti samo ukoliko u širem region budu sređeni odnosi. Moja borba je jednako zainteresirana i za ovo ostrvo i za cijeli arhipelag.
POBJEDA: Dakle, vjerujete da imate podršku za Vaš projekat…
ZUKORLIĆ: To su dakle, bila dva mjerenja, na kojima sam bio apsolutni pobjednik u Sandžaku. A čvrsto vjerujem da je podrška ovome što ja pričam daleko jača nego što se pokazalo na tim mjerenjima. Ali, da bi to došlo do izražaja, morali bismo uključiti i onih 30-ak odsto građana koji su izmasakrirani robovskim statusom u toku 20. stoljeća i koji uvijek, i funkcioniraju i glasaju prorežimski, iz straha za zalogaj hljeba, za svoj kiosk, za svoje radno mjesto, za dijete…
Možemo, dakle, govoriti o slobodnoj volji građana isključivo ukoliko bismo imali mogućnost potpuno slobodnih izbora, gdje bi građani mogli da biraju između nečega svoga i tuđega, i to bez posljedica. Ali, uprkos svemu, ja sam zadovoljan. Za muftiju sam prvi put izabran 1993. godine, a vać nakon šest mjeseci se pojavila prva peticija u Novom Pazaru za moje rušenje. I ruše me svake godine, ili na proljeće ili na jesen, uz hajdučki sastanak i hajdučki rastanak, a ja sam evo 20 godina muftija. Onda vam je jasno da imam podršku u svom narodu i da bez toga u ovako neprijateljskom okruženju ne bih imao nikakve šanse da se održim.
