“Islam je laž, Kur’an je otrov”, godinama je govorio Joram van Klaveren, prvo kao zastupnika PVV-a na nižim administrativnim razinama, a ubrzo i kao nizozemski parlamentarac, u pravilu fotografiran u društvu samog Wildersa.
Trinaest godina poslije van Klaveren je, predstavljajući svoju najnoviju knjigu “Otpadnik: Od kršćanstva do islama u doba sekularnog terora”, u intervjuu za novine NRC Handelsblad objavio da je 26. listopada 2018. prešao na islam.
“Ja sam nov u islamu i želim objasniti (da je umjereni islam povijesno utemeljen, a ne ISIL, op. a.) narednih godina. Sa svom mojom ljubavi”, odgovorio je u intervjuu na primjedbu da je većina muslimana već umorna od objašnjavanja da je umjereni islam originalno učenje, a onaj ekstremni da je zapravo totalno vjersko zastranjenje zbunjenih ljudi.
Foto: Frank Ruiter
Javnost je ostala šokirana. Jedni su bili oduševljeni, drugi zgroženi, treći naprosto krajnje iznenađeni. Geert Wilders je, kad su ga nizozemski novinari zaskočili da to komentira, rekao: “On je postao vegetarijanac u klaonici.” Problem po vjerodostojnost Wildersove politike totalne vjerske, pa i rasističke netrpeljivosti, još je i gori od slučaja samog van Klaverena zato što ovo nije prvi ovakav slučaj. 2011. godine u prosincu PVV je raskinula sa svojim članom Arnoudom van Doornom.
Zašto je do toga došlo postalo je jasno pet mjeseci poslije kada je van Doorn objavio da je prešao na islam.
Ispalo je da je do toga došlo nakon što je sudjelovao u distribuciji kratkog propagandnog Wildersovog filma “Fitna”, izrazito vjerski mrzilačkog, u kojem se navode citati iz Kur’ana pomiješani s scenama nasilja, sve s jasnom namjerom. Dogodilo se, međutim, to da je van Doorn ponukan filmom krenuo istraživati islam kako bi napisao knjigu kojom će o toj vjeri dokazivati sve ono što o njoj misli, primjerice, Geert Wilders.
A, onda je usred pisanja knjige shvatio da je, proučavajući povijest islamskog svijeta, vjere i svetih islamskih spisa, u islamu sasvim pronašao sebe. Skoro isti put dogodio se sada Joramu van Klaverenu. Taj političar, odrastao u protestantskoj obitelji, u Wildersovoj stranci godinama se borio protiv minareta na džamijama u Nizozemskoj, govorio je o islamu kao o “ideologiji terora, smrti i razaranja” i politički nastupao s istih takvih pozicija.
Da je ipak riječ o drugačijem ljudskom materijalu nego što je Wilders, vidjelo se tijekom predizborne kampanje 2014.
“Želite li više ili manje Marokanaca u svom gradu i u Nizozemskoj?”, pitao je Wilders na jednom skupu stranačke simpatizere, što je za van Klaverena bilo nedopustivo.
Nije to više bilo pitanje uvjerenja o određenoj vjeri i prirode određenog nauka, nego čisti, otvoreni rasizam prema ljudima potpuno generalno označenih isključivo svojim etničkim porijeklom. Van Klaveren tada se sukobio s Wildersom i napustio stranku.
No, što se tiče islama, tu je ostao na svojim pozicijama; rasizam je neprihvatljiv, ali je vjerska netrpeljivost prema islamu OK, otprilike tako nekako.
Van Klaveren osnovao je novu stranku Za Nizozemsku (VNL) i kako s njom nije uspio ući u parlament, napustio je politiku i krenuo pisati knjigu kojom će dokazati da svi problemi muslimana potječu direktno iz njihove svete knjige, da Kur’an direktno propovijeda nasilje, rezanje glava svim Židovima, maltretiranje žena, homofobiju… Smatrao je da takvu knjigu, punu dokaza i činjenica utemeljenih na Kur’anu, muslimani više neće moći ignorirati.
Krenuo je temeljito istraživati i povijest i vjerske spise, povezivati jedno s drugim i onda se njemu, a ne drugima kako je planirao, dogodilo da se morao suočiti s činjenicama. “To baš i nije bio sretan trenutak za mene. Mislio sam: ako je sve što sam do tada napisao točno, ako vjerujem u sve to, onda sam ja de facto musliman. Ako sam nešto osjećao u tom trenutku, bilo je to gađenje. Pogledao sam Bibliju u ormaru, a na stolu ispred mene knjige o proroku Muhamedu. Ranijih godina razvio sam veliku averziju prema islamu. Pa kada nakon toga moraš zaključiti da nisi u pravu, to uopće nije zabavno”, kazao je.
Objasnio je da je cijelog života tragao za Bogom, da je zbog toga uvijek pomalo osjećao neki nemir, te da je baš to postupno nestajalo kako je pisao knjigu koja se pretvorila u nešto sasvim drugačije od onoga što je planirao.
“Osjećaj je bio pomalo kao da se vraćam kući, u vjerskom smislu”, objasnio je.
Supruga je bez problema prihvatila da je on sada musliman. Ona zapravo nikada nije podržavala njegove političke stavove o islamu, bila je nesretna što je u PVV-u. Braća i sestre su mu reagirali od pozitivnog do sasvim indiferentnog, majka mu baš nije bila sretna, kćeri su mu još premale da bi s njima o tome razgovarao, a on svoju obitelj nije išao gnjaviti svojim novim otkrićem Boga.
On je musliman, one kršćanke, OK, sve je u najboljem redu. Samo, s okolicom baš i nije išlo tako jednostavno. Šok javnosti s jedne i sve ono što je godinama činio, sada mu se djelomično vraća. Tek sada shvaća koliko je svojim političkim djelovanjem pridonio rastu predrasuda prema muslimanima.
“To sam osjetio tek otkako sam se preobratio. Odjednom su mi počeli postavljati pitanja, kao, da li sada mrzim gay osobe, hoću li ići u Siriju, mogu li još uvijek imati psa za kućnog ljubimca… Ne možeš biti svjestan kako te predrasude funkcioniraju sve dok se s njima osobno ne suočiš”, kazao je.
Jasno mu je, kaže, i to da je puno nizozemskih muslimana koji mu neće vjerovati ili ga neće podržavati, ali i da je to zaslužio i da sasvim razumije da je to logično i normalno nakon svega što je činio. Odgovorio je da “naravno da osjeća krivnju” i da snosi odgovornost, ali da to ne može izbrisati i da se samo može nadati da će glasači PVV-a pročitati njegovu knjigu.
Objasnio je da nije odjednom postao ljevičar, da i dalje zastupa politiku niskih poreza, male vlade, useljeničke politike kojom bi se useljavanje ograničavalo samo na one ljude “koji mogu pridonijeti društvu”. Što se tiče “marokanskog problema”, kaže da je naprosto riječ o pitanju kriminala, koji je činjenica, ali da je njegova analiza koju je onomad napravio u vezi toga, a kojom je dokazivao da je to direktna posljedica islama kao učenja, totalno pogrešno.
“Takva je bila politika PVV-a, sve što nije funkcioniralo, moralo se na ovaj ili onaj način povezati s islamom”, priznao je.
“Postoje mnogi problemi s marokanskim Nizozemcima koji su kriminalno aktivni, nitko to ne negira. Samo, ima li smisla o njima stalno govoriti kao o ‘Marokancima’? Mislim da ne”, dodao je.
Zanimljivo je i to da je njegovo obraćenje na islam nastupilo nakon što je bio gotov s knjigom, knjiga nije bila posljedica, nego recimo uzrok. Njegova nova vjera je zapravo posljedica. Naprosto je tražio izdavača za svoju knjigu. Naišao je naMohameda Ben Hammoucha, za kojega na prvu pojma nije imao da je musliman.
Počeli su se družiti i jednog je dana kod njega doma, ponavljajući za njim, izgovorio na arapskom: “Nema boga osim Boga, Muhamed je njegov poslanik.”
Ne klanja baš pet vakata dnevno, nije promijenio ime, živi u najvećem dijelu onako kako je živio prije. Jasno mu je i to da mu tek slijedi napad javnosti, posebno medija koji su ga prije ili podržavali ili barem tolerirali.
