U povodu devete godišnjice nezavisnosti Republike Kosova.
17. februar je Dan nezavisnosti Republike Kosova. Od proglašenja nezavisnosti u Skupštini Republike Kosova (2008) prošlo je devet godina i ovo je deveti rođendan naše mlade države. Prema zvaničnom stavu Ministarstva vanjskih poslova Kosovo je do danas kao nezavisnu i suverenu državu priznalo 113 od 193 članica UN-a.
Ova socio-teološka analiza patriotizma kosovskih Bošnjaka ima za cilj da razvije našu ljubav prema domovini i narodu kojem pripadamo. Ta ljubav je svakom čovjeku urođena i javlja se u različitim oblicima. Izreka “ljubav prema domovini je dio vjerovanja,” premda se pogrešno pripisuje Poslaniku, a.s., ima svoje duboko značenje.
U multietničkom kosovskom društvu, Bošnjaci sa Albancima i drugim zajednicama dijele životni prostor. Kao ustavna kategorija i autohtoni narod imaju legalno i legitimno pravo Kosovo smatrati svojom državom i obavezu dati svoj doprinos afirmaciji i razvoju kosovskog društva na svim poljima.
Normalno je i prirodno da čovjek voli svoju rodnu grudu, narod kojem pripada, grad u kojem je rođen, pleme, rod ili porodicu iz koje potiče. Arapi su još od davnina brižljivo čuvali genealogije i rodoslovlja svojih predaka. Prvi muslimanski halifa Ebu Bekr se u ovoj nauci posebno istakao.
Patriotizam je tema koja unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa općenito, a među kosovskim bošnjacima posebno, nije adekvatno tretirana. Sem rahmetli Kasima ef. Dobrače (Nacionalizam i patriotizam) malo se ko od Bošnjaka bavio.
Pod patriotizmom podrazumjevamo ljubav prema svom narodu i domovini, i nikako se ovaj pojam ne bi trebao poistovječivati na ekstremnim nacionalizmom, koji se hrani isključivošću drugih i interese svoje nacije ostvaruje na račun druge nacije. Prije bi se patriotizam mogao poistovjetiti sa umjerenim nacionalizmom, u smislu ljubavi prema svom narodu, domovini, teritoriji, jeziku, porijeklu, porodici itd. Ili još preciznije, “patriotizam podrazumijeva razvijenu nacionalnu (državotvornu) svijest, nacionalni identitet, kao i osjećanje privrženosti svojoj naciji, ali bez idealizacije vlastite i potcjenjivanja tuđe nacije.” (S. Lavić, Leksikon socioloških pojmova, 2014, Sarajevo).
Bošnjaci nikada nisu bili nacionalno isključivi. Poput svojih susjeda nisu idealizirali svoju niti potcjenjivali tuđu naciju. Islam je dugo vremena bio faktor koji je nadomještao bošnjački nacionalni vakum. Istina, iako je islam internacionalna vjera i teži univerzalnom društvu (umma), svaki narod se kao zasebna cjelina može tretirati, jer ima svoju vlastitu kulturu. Upravo to i Kur’an potvrđuje:
“O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (El-Hudžurat, 13).
I dok prvi dio ovoga stavka afirmiše identitetski pluralizam i narodni patriotizam, drugi dio zatvara sve puteve koji vode ka ekstremnom nacionalizmu i sličnim ideologijama (fašizam, nacizam, šovinizam) jer su univerzalne vrijednosti iznad partikularnih.
I u višedimenzionalnoj ličnosti Poslanika, a.s., nailazimo na elemente patriotizma, rodoljublja i domoljublja. On je javno isticao pripadnost arapskom narodu, patriotska kao i vjerska osjećanja. U tom smislu je poznat i njegov stih: “Ja sam sin Abdulmutaliba. Ja sam vjerovjesnik, što laž nije.”
Od momenta kada su ga protjerali iz Mekke, uvijek je čeznuo za rodnim gradom. Ta nostalgija za rodnim gradom je bila prisutna i kod njegovih drugova koji su bili prisiljeni napustiti ga. Pri samom rastanku, okrenuo se prema Mekki i rekao: “Nema mi ljepšeg ni dražeg grada od tebe. Da me tvoji stanovnici nisu protjerali iz tebe, nikada te ne bih napustio.”
Jedan je ashab upitao Božijeg Poslanika: Da li u asabijjet (nacionalistički fanatizam) spada i to da čovjek voli svoj narod? Poslanik, a.s., mu odgovori: Ne, nego je ‘asabijjet da čovjek pomaže svoj narod u nasilju i nepravdi! (Ahmed).
Dakle, islam nije indiferentan prema patriotizmu i pojmu domovine. Naprotiv, kad je opstanak domovine ugrožen i život se treba založiti. Status šehida se ne smije reducirati samo na odbranu vjere, već i na zašitu domovine, imetka, časti, porodice itd. Dobar musliman je i dobar patriota. Ovdašnja ulema je to stalno potcrtavala. Veliki albanski učenjak i patriota iz Gnjilana, mula Idriz Gjilani, je poznat po famoznoj izjavi: „Nema vjere bez domovine, a ni domovine bez vjere.“
Na tom tragu je i stih arapskog pjesnika: „Moja domovina mi je velika i sveta, pa makar mi nekad i nepravdu učinila.” I zaista, patriotizam treba pokazati i u teškim situacijama, ali opet na human i kulturan način.
Poznati bošnjački alim, Kasim ef. Dobrača, još prije pola vijeka je rekao: “Muslimani vole i treba da vole svoju domovinu i onda, kad je mnogo šta u njoj nesređeno i slabo, kad mnogo šta treba popravljati, liječiti i žaliti, kad su dani i život u njoj ledeni i gorki, kad ih, možda, šiba bič nečije nepravde i nasilja. I u takvim prilikama, oni će dobro razlikovati domovinu i svoj narod i dužnu ljubav prema njima, od svih onih loših pojava i postupaka, koji su nemili, nepravedni i bolni.”
