U avgustu 1973. godine pljačkaši jedne banke u Štokholmu uzeli su četvero ljudi za taoce i držali ih u zatočeništvu šest dana. U tom periodu, između pljačkaša/otmičara i talaca razvilo se prijateljstvo koje je kasnije švedski psihijatar i kriminolog Nils Bejert analizirao, opisao i uveo u psihijatrijsku praksu pod nazivom štokholmski sindrom. Štokholmskim sindromom naziva se psihološki poremećaj emotivnog zbližavanja otmičara i talaca, odnosno žrtve i zlostavljača, u kojemu talac osjeća saosjećanje, simpatiju, razumijevanje, čak i neki vid ljubavi prema svom otmičaru.
Psiholozi i psihijatri tvrde da se štokholmski sindrom može pojaviti u bilo kojoj situaciji očiglednog nasilja u kojem žrtva u traumatskoj situaciji pogrešno tumači to što je zlostavljač ne maltretira kao čin dobrote i razumijevanja. Na neki način taoci u tim situacijama zaključuju da su sami krivi što su se tu našli i da je svaki moment u kojem ih otmičari ne zlostavljaju zapravo čin milosrđa i ljubavi.
Nezdrave situacije
Tokom 1997. i 1998. godine u Bosni i Hercegovini, uglavnom u Sarajevu, boravila je brojna ekipa međunarodnih psihologa i psihijatara koji su koristili jedinstvenu priliku da na licu mjesta ispitaju psihološko stanje stanovnika grada koji je, bezmalo, četiri godine bio najveći koncentracioni logor u savremenoj historiji svijeta. Potom su svoje aktivnosti/ispitivanja proširili i na neke druge dijelove Bosne i Hercegovine. Po završetku svoga ispitivanja, neki od članova ekipe su autoru ovih redova na njegovo pitanje rekli da je rizik od nastanka i razvoja naprednijih oblika štokholmskog sindroma kod većine ispitanika koji su rat proveli u ovoj zemlji, naročito nekim njenim gradovima, iznimno visok.
Na neskrivenu sumnjičavost reagirali su tvrdnjom da su do tada imali priliku razgovarati s velikim brojem ljudi koji su podržavali, čak učestvovali u životnim situacijama koje su bile daleko od normalnih – od ratnih zarobljenika do talaca – te da posjeduju dokaze da je u velikom broju slučajeva – FBI kaže 27 posto – došlo do razvoja osjećaja i stavova kojim podržavaju njihov stav. Dodali su da će mir, postratna situacija i “popuštanje” simptome učiniti i težim jer će ulogu “otmičara” preuzeti oni koji se pojave kao oslobodioci. Budući da uopće neće biti oslobodioci, nego novi tamničari, u stvarnosti će doći do pojave još jednog poremećaja poznatog kao kognitivni nesklad. Kognitivni nesklad objašnjava kako i zašto ljudi mijenjaju svoje ideje i stavove da bi podržali situacije koje nisu zdrave, pozitivne i normalne. U teoriji pojedinci, pa čak i cijele skupine, ne žele znati informacije koje bi mogle izazvati neugodnost.
Drugim riječima, čak kad shvatimo da smo glupi, nerazumni ili da je situacija teška, malo nas to želi priznati jer priznanje podrazumijeva neugodnost. Učinak kognitivnog nesklada može se umanjiti dodavanjem novih informacija, misli i stavova. Kombinacija štokholmskog sindroma i kognitivnog nesklada rezultira žrtvom koja čvrsto vjeruje da stanje nije samo prihvaljivo, nego očajnički potrebno, čak vitalno neophodno.
Značajno je istaknuti da nastanak ovih sindroma – štokholmskog i kognitivnog nesklada – žrtva ne može kontrolirati. Oni se razvijaju nesvjesno kao pokušaj da se opstane i preživi u prijetećem i kontrolirajućem okruženju. Čovjekova je osobnost da razvija osjećaje i misli koji nam pomažu u prihvatanju i preživljavanju situacije, odnosno koji su potrebni da bi preživio situaciju i snizio emocionalne i tjelesne rizike.
Slučajevi u politici
Štokholmski sindrom i kognitivni nesklad su odbrambeni mehanizmi kojima se psiha žrtve prilagođava tako da počinjemo da saosjećamo s mučiteljem, pa čak i da ga volimo. Intenzitet simptoma ovih emotivnih poremećaja neposredno je uvjetovan postojanjem kontakta između otmičara i talaca, dužinom trajanja kritične situacije, pa čak i veličinom prostorije u kojoj se zajedno nalaze taoci i otmičari, ali i sličnošću političkih stavova, a postepeno nestaju s prestankom okolnosti koje su ih izazvale.
To se ne događa samo u slučaju otmica, već i kod bilo kog oblika nasilja. Iznimno mali broj znanstvenih radova o ovoj temi potvrđuje njenu tajnovitost, pa čak i nedovoljnu istraženost, ali i činjenicu da su simptomi ovog sindroma u posljednjih 35 godina zabilježeni i u ekonomiji i u politici.
Međutim, niti u jednom vjerodostojnom izvoru ne navodi se primjer kolektivne/masovne traume, odnosno situacije, u kojima populacija cijele jedne države pati od tog poremećaja. Ukoliko se u konkretnom slučaju ne radi o političkoj retardiranosti, svi su izgledi da bi na primjeru Bosne i Hercegovine i njenih stanovnika mnogi mladi psiholozi i psihijatri mogli izgraditi zavidne karijere.
