Ramiza Milkunić, predsjednica Udruženja muzičkih umjetnika Tuzla i inicijator prijedloga da se sevdalinka upiše na Listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa UNESCO‑a
Sevdalinka nije samo bošnjačka, ona je svih naroda i narodnosti BiH
Ja sam neko ko preko trideset godina baštini sevdalinku, kako u Bosni i Hercegovini, tako i šire. Organizator sam Festivala sevdalinke Tuzlanskog kantona “Sevdalinko, u srcu te nosim” i arhivski sam radnik Radio-televizije Bosne i Hercegovine, gdje još uvijek činim arhivske snimke. Ono što mi je najbitnije jeste rad s mladim i prenošenje mog skromnog znanja na mlade ljude. Mnogi su prošli kroz ovaj festival i postigli su velike rezultate na velikim takmičenjima koje imamo svi priliku gledati.
Prijedlog da se sevdalinka upiše na Listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa UNESCO‑a potekao je upravo iz naše kuće. Mi smo porodica koja je muzički nadarena, kako akademski, tako i dugim iskustvom kroz pravac muzike. Moja su oba sina muzički nadareni, jedan je završio Muzičku akademiju, odsjek za harmoniku, drugi nižu muzičku – violina, suprug svira bubanj, a ja preko 35 godina baštinim sevdalinku. Dakle, mi smo jedna porodica koja je muzički spremna da to iznese. Udruženje muzičkih umjetnika Tuzla, na čijem sam ja čelu, i Vesna Isabegović, etnolog Muzeja istočne Bosne, pokrenuli smo tu inicijativu. Na početku smo trebali prikupiti potpise arhiva, Zavoda za zaštitu, muzeja, i oni su svi saglasni zajedno s Udruženjem. Zašto oni to nisu mogli podnijeti, zato što samo baštinici mogu to da podnesu, a upravo smo ja i Udruženje baštinici. Kada dođe do papirologije i ispunjavanja svih aplikacija, naravno da ćemo mi iz Udruženja muzičkih umjetnika Tuzla opet okupiti struku, a struka upravo jeste direktor Arhiva, direktor muzeja i direktor Zavoda za zaštitu. Vesna Isabegović držala je jednu tribinu na temu “Zaštita sevdalinke od kulturno-historijskog nematerijalnog blaga”.
Mi smo 9. decembra uputili prema državnoj komisiji za saradnju s UNESCO-om jednu inicijativu za nominaciju sevdalinke za upis na reprezentativnu Listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva. Mi smo dobili povratnu informaciju da je naša inicijativa proslijeđena prema Federalnom ministarstvu. Ovom prilikom želim pohvaliti Federalno ministarstvo, koje nas je podržavalo sve ove godine i hvala im što su prepoznali ovaj naš rad. Sada je na Federalnom ministarstvu nauke i kulture da se odredi komisija, odnosno radna grupa koja će raditi na ovome. Mi se ne nadamo da će se to brzo desiti, ali bitno je naglasiti da mi znamo raditi, imamo struku, imamo baštinike i mislim da ćemo istrajati u ovome, samo da nas zdravlje posluži.
Vidite, izuzetno je važno da se sevdalinka nađe na Listi UNESCO-a upravo da bi se iskristaliziralo i da bi se stavio jedan broj sevdalinki koji se ne smiju skrnaviti ni u kom obliku. Onda se mora znati da sevdalinka nije nikako muslimanska niti bošnjačka, ona je svih naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Ima pjesama koje su nastale u hrvatskom življu, kao što je Koja gora, Ivo i tako dalje. Imamo i pjesme koje su nastajale u pravoslavnom življu, odnosno gdje je većinski živalj pravoslavni, odnosno katolički. To je jedna bosanskohercegovačka dama svih njenih naroda i narodnosti, upravo to. Da bismo mi tu gospođu našu, sevdalinku, postavili na mjesto koje ona zaista zaslužuje, upravo smo zato i pokrenuli ovu inicijativu. Sevdalinka je, po meni, trebala da bude prva zaštićena. Vrijednosti sevdalinke ogledaju se u muzičko‑melodijskom, poetskom, estetskom, kulturnom i historijskom izražaju, te je u osnovi nacionalno-kulturnog življenja i tradicije Bosne i Hercegovine.
Ja sam neko ko je obišao svijet i pošto sam neko ko se bavi toliki niz godina interpretacijom sevdalinke, mogu reći da su drugačiji pripjevi i drugačije se pjeva sevdalinka u Crnoj Gori, drugačije u Srbiji i Hrvatskoj. Tu je u pitanju interpretacija i aranžman gdje se stvari malo mijenjaju. Dakle, ona nije samo bošnjačka, ona je i hrvatska i muslimanska, odnosno bošnjačka i pravoslavna i kao što već rekoh, svih njenih naroda i narodnosti. Eh, sad, neko kaže da je ova pjesma nastala u Srbiji, neko kaže da je nastala u Hrvatskoj, onaj kaže u Crnoj Gori. Mi ćemo angažirati sve moguće stručnjake kada je u pitanju ovaj pravac, književnike, muzikologe, etnologe, lingviste, svu struku na nivou države ćemo angažirati da se to ispita. Taj određeni dio pjesama koje će se staviti na Listu UNESCO-a, da se tačno zna gdje je koja pjesma nastala, čija je ona, ko je napisao, je li ona iz naroda potekla ili postoji njen autor. Upravo zbog toga postoji ova inicijativa i sve potankosti na kojima valja raditi najmanje dvije-tri godine.
Svi doživljavaju sevdalinku na svoj poseban način i svi donose svoje zaključke. Ja sam uvijek govorila da sav tekst sevdalinke ima svoj početak i kraj. Svi njeni tekstovi uglavnom su pisani maksuz i odlazilo se iz kraja u kraj, iz grada u grad. Svi su njeni gradovi opjevani, sve njene rijeke, svi običaji ovih naroda i narodnosti, od početka zabavljanja, udaje, življenja, djeteta, radosti i žalosti. Svi ti tekstovi sadržavaju upravo to, i radost i žalost. Ja sam neko ko uvijek u medijima kaže, i tako i osjećam, da je sevdalinka prije svega lična karta Bosne i Hercegovine. Ona je ta koja ruši sve predrasude između naroda i narodnosti, nažalost, u ovom nekakvom turbulentnom vremenu i nekakvih ambicija koje hoće da nas zavade. Upravo je sevdalinka ta koja nas zbližava, upravo je pjesma koja ruši sve te granice i barijere, ja je jedino tako doživljavam.
Vehid Gunić, novinar, pisac i publicist
Najbolja kafanska pjevačica u bivšoj Jugoslaviji nije dovoljno kompetentna da se bavi ovako ozbiljnim stvarima
Da vam kažem, Ramiza Milkunić je 1991. godine bila proglašena najboljom kafanskom pjevačicom u bivšoj Jugoslaviji. Ona je izuzetno simpatična i draga osoba, ali nisam siguran da je dovoljno kompetentna da se bavi ovako ozbiljnim stvarima kao što je nominacija sevdalinke za upis na Listu nematerijalnog naslijeđa UNESCO-a. Ta lista umjetnika koji su podnijeli ovaj zahtjev obični su pjevači i izvođači pjesama koji ni na koji način ne ispunjavaju kriterije da se bave izuzetno ozbiljnim stvarima koji su od nacionalnog i državnog značaja. Time prvenstveno trebaju da se bave institucije, kao i univerzitetski profesori i naučni radnici koji mogu na kvalitetan način odgovoriti tom izazovu, a ne da se autodidaktični pjevači i muzičari time bave. Kada su u pitanju muzičari, opet se treba referirati na ljude koji su završili visoke škole i koji muziku posmatraju s naučnog aspekta, pa da i oni kažu nešto o toj dimenziji sevdalinke.
Dr. Nirha Efendić, kustos za usmenu poeziju Etnološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja BiH
Srpski i hrvatski leksikografi i enciklopedisti potvrdili su da je riječ o muslimanskoj gradskoj pjesmi
Nisam se bavila uvjetima koji određuju mogućnost same prijave koja se šalje prema Federalnom ministarstvu. Vjerujem da to može i neko udruženje koje je i baštini, tipa gđe Ramize Milkunić, ali sami aplikacijski formular koji treba da načini Federalno ministarstvo zahtjevan je korak za koji je neophodna stručna i naučna ekspertiza. To jedino mogu uraditi ljudi s Univerziteta u Sarajevu i njegovih pridruženih, institutskih članica, te eventualno i s nekih drugih univerziteta u zemlji. Mislim da su prije par godina radile na tome dr. Jasmina Talam i dr. Tamara Karača s Muzičke akademije, ali ne znam kako se sve završilo. Trebalo bi otići na Muzičku akademiju, potražiti ih, pa dobiti vijesti iz prve ruke.
Čija je i šta je to sevdalinka – odgovor, stručan i akademski jasan, ponuđen je već 1969. godine u petoj svesci Opće enciklopedije Leksikografskog zavoda iz Zagreba, u kojoj stoji: “Sevdalinka, ljubavna pjesma. Bos. – herc. sevdalinke su musl. nar. gradske pjesme; podrijetlo im treba tražiti u našoj narodnoj pjesmi i islamsko-orijentalnoj muzici. (…)” (Enciklopedija, 1969: 689)
Nakon ovog određenja, o sevdalinci se oglasila i Nada Milošević‑Đorđević u Beogradu, u leksikonu usmenoknjiževnog određenja iz 1984. pod naslovom Narodna književnost, koja je o sevdalinci, između ostaloga, napisala: “Sevdalinka (arap. sawda = crna žuč). Muslimanska, gradska, ‘narodska’ ljubavna pesma u Bosni i Hercegovini. Setna, ali i erotična, tematski vezana za zatvorene prostore patrijarhalne sredine. (…)” (Milošević-Đorđević, 1984: 230)
Postoje i novije leksikografske obrade (najnovija je Maglajlićeva iz 2010. godine), ali se niko ozbiljan nije usudio izignorirati ove prve koje su mjera najviše akademske zajednice Jugoslavije sredinom druge polovine 20. stoljeća.
Doc. dr. Sead Šemsović, profesor na Odsjeku za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
Sevdalinku u originalnom izvođenju nalazimo isključivo unutar bošnjačke tradicije
Ne znam koje su to sve institucije u Bosni i Hercegovini, pored Zemaljskog muzeja, Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti, Muzičke akademije i inih, trebale kandidirati sevdalinku za Listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa UNESCO-a, ali to zasigurno nije Ramiza Milkunić i njena tuzlanska trupa. Ovaj me slučaj jako podsjeća na uvrštavanje bosanskog stećka na UNESCO-ovu Listu materijalne kulturne baštine kao južnoslavenske kulturne posebnosti. Dakle, sevdalinka kao bošnjačka pjesma treba postati samo bosanska, kao što su isključivo bosanski stećci odjednom postali regionalna baština, što bi zapravo značilo da je stoljetna praksa rastakanja svega bošnjačkog i dalje živa ideologija. U priči o sevdalinci samo nedostaje još neki univerzitetski profesor koji će ovu ideju svesrdno podržavati.
Sve definicije jasno ističu da su sevdalinke “musl(imanske) nar(odne) gradske pjesme” (Enciklopedija Leksikografskog zavoda), odnosno da je to “ljubavna pjesma nastala u Bosni i Hercegovini, u gradskoj muslimanskoj sredini”. Njezino je izvorište, dakle, apsolutno neupitno, a činjenica da se proširila “na celo srphrv. jezičko područje” ni po čemu ne ukazuje da je “postala svojina opšteg repertoara”, kako to Hatidža Krnjević imputira. Činjenica jeste da se sevdalinka najmanje tri i po stoljeća pjeva u Bosni prije nego što je zakoračila ka drugim teritorijima, a ono što je otišlo izvan granica Bosne češće je kasniji umjetnički uradak nastao prema uzoru na sevdalinku negoli sama izvorna sevdalinka.
Koliko je nemuslimansko stanovništvo učestvovalo u baštinjenju originalne usmenoknjiževne sevdalinke, može se tek uvjetno izraziti jednocifrenim procentima, samo u onom omjeru koliko je nemuslimanskog stanovništva živjelo u urbanim sredinama osmanske Bosne. Zašto uvjetno? Jer se niti jedan segment tadašnjeg književnog djelovanja, ni usmenog ni pisanog, nije razvijao unutar kulturnog dijaloga, već isključivo zasebno. Svaki poznavalac usmene i starijih književnosti zna da se tradicijski obrasci i pjevanja i pripovijedanja razvijaju samo unutar kolektiva-baštinika i da ne prelaze granice – jer ih onaj Drugi ne želi. Prvi zabilježeni prelasci književnih uobličenja nastaju tek s bilježenjem i objavljivanjem usmenoknjiževne građe, što se ni u kom slučaju ne može tumačiti kao baštinjenje.
Sasvim je neupitno da se pojavom radija sevdalinka proširila na cijeli prostor srednjojužnoslavenskog govornog područja, ali time ovaj prostor nije mogao postati domovinom sevdalinke, već isključivo prostorom njezina obitavanja, a nikako porijekla. Pritom, najuspjelije varijante usmenoknjiževne sevdalinke u originalnom izvođenju kakvo je baštinio Hamdija Šahinpašić, naprimjer, nije pronađeno niti u jednom drugom kolektivu već isključivo unutar bošnjačke tradicije. Ta “prekomjerna sekunda” i “poravni napjev” koje su prepoznali već prvi melografi, istraživači sevdalinke, nisu tipično mjesto za nemuslimansku sredinu. S druge strane, lekcije u nastavnim planovima i programima te udžbenicima za osnovnu, srednju školu i fakultet za cijelo jedno stoljeće nisu pronašle svoje mjesto niti u beogradskom niti u zagrebačkom obrazovnom sistemu, kao ni bosanski stećak. Odakle onda pravo govoriti o zajedničkoj baštini? Nema tu ničega zajedničkog.
Dr. sci. Mirsad Kunić, dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli
Sevdalinka je svjetonazorom okrenuta ka islamsko-orijentalnom naslijeđu
Svaka je inicijativa za uvrštavanje sevdalinke na Listu UNESCO‑a dobrodošla. Ja ne bih ulazio u to ko je bio dužan, a ko ne, ko je imao pravo, a ko ne, niti ko je trebao, a ko ne načiniti taj prvi korak. Nisam poznavalac procedura, načina aplikacija, ali sam siguran da taj posao mora voditi neko ko umije aplicirati i kvalitetno obrazložiti aplikaciju. Za sam čin podnošenja aplikacije dovoljno je da se valjda ispuni ta forma, nekakav formular / obrazac i preda na pravu adresu. E, za drugi dio posla potrebno je mnogo više znanja i truda, da se kompleksna priroda sevdalinke opiše iz svih aspekata, za šta, mora se priznati, nije dovoljna samo ljubav prema sevdalinci. Čak i umijeće muzičkog izvođenja sevdalinke samo je umijeće, a ne i demonstracija znanja o istoj. Elem, mislim da bi o etnološkim, kulturološkim, književnim, muzičkim, muzikološkim i etnomuzikološkim vrijednostima sevdalinke trebali progovoriti stručnjaci, ali ni oni neće sami ako ih ko ne “potjera”. Možda bi u tom smislu potez porodice Milkunić mogao imati tu početnu inicijalnu i motivacijsku vrijednost, tim više ako ustraju na obećanju da će animirati stručnjake u sljedećim fazama.
Sevdalinka je, u najširem smislu, kompleksna kulturološka vrijednost unutar koje se mogu jasno prepoznati i znanstveno opisati najmanje tri segmenta: književni, muzikološki i širi etnološki. Kao usmenoknjiževna vrijednost, ona je nastala prije i izvan dometa pisma – u usmenoj komunikaciji – i, kao takva, obilježila je jedan kulturni prostor i jedno vrijeme. U muzičko‑izvedbenoj dimenziji pojavio se čitav jedan korpus pjesama koje su potpisivali razni muzički i literarni autori, pojedinci, ali je važno znati da sevdalinka kao usmenoknjiževna forma ne poznaje instituciju autorstva ni u literarnom niti u muzičkom dijelu. “Autor” sevdalinke je neko ko ne poznaje pismo ili se u prenošenju i izvedbi ponaša u skladu s pravilima usmenoga prenošenja, tako da pitanje originalne verzije, odnosno autorstva, bilo u tekstualnom, bilo u melodijskom dijelu, naprosto nema smisla.
O kulturnom ambijentu i sredini u kojoj je mogla nastajati sevdalinka pisali su Muhsin Rizvić, Munib Maglajlić, Rašid Durić i drugi. Ona je svojim svijetom, svjetonazorom, okrenuta ka onome što se kod nas naziva islamsko-orijentalnim naslijeđem. Postoje, naravno mnoge zajedničke teme i motivi, što je neminovnost usmenoga prenošenja zajednica koje žive zajedno ili pored, štaviše, u istim se tekstovima pojavljuju različita nacionalna imena. Ne treba se oko toga sporiti, sve što se, prema gore navedenim očekivanjima jedne zajednice, prihvati, a ne odbaci – njeno je – pri čemu, istovremeno, to isto može biti i nečije drugo.
Prof. dr. Dževad Jahić, profesor na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu
Ljudi se zalijeću i onda laički stvari razvodnjavaju
Sevdalinka kao jedna muzička umjetnina i umjetnost najvišega ranga i kao književno‑umjetnička vrijednost najvišega ranga više je nego zaslužila da bude zaštićena, i tu nema nikakve sumnje. Međutim, svi oni koji nominiraju takve vrijednosti morali bi uvažavati prije svega ono šta je nauka o tome do danas rekla. Ovdje se radi, prije svega, o književno‑historijskoj nauci, bosanskohercegovačkoj i, naravno, bošnjačkoj, i moram reći da postoji čitav jedan istraživački put kroz koji je sevdalinka prošla, a on traje najmanje 30 ili 40 godina, u okviru kojega je književna historija, književna teorija i uopće ono što je vezano za književnost, s različitih aspekata osvjetljavala tu vrstu umjetnosti i dala niz podataka koji u svakom slučaju govore, bez ikakve sumnje, da je to pjesma vezana za bosanskohercegovačku gradsku sredinu, odnosno to je stara gradska bosanskohercegovačka pjesma. A dokazivati i pokazivati da je stari gradski čaršijski živalj prije svega muslimanski i bošnjački, to bi isto bilo dokazivati da ptice lete ili da ribe plivaju.
Problem leži u sljedećem, a to je da se ne poštuje nauka i stvarni karakter te pjesme. Ona je izraz jednog duha bošnjačke muslimanske čaršije, prije svega, i njenih mahala. Ona ima toliko toga u sebi što je, prije svega, u jezgru svome bošnjačko, a sve što je bošnjačko i što je umjetnost, to je istovremeno, naravno, i bosanskohercegovačko. Problem je što se ovdje pravi jedna vještačka ravnoteža, pa se onda Koja gora, Ivo i tako dalje smatra sevdalinkom. To mogu samo govoriti ljudi koji imaju površnu logiku i zalijeću se u mnoge stvari, a nisu kompetentni. Ustvari ne znaju, i neznanje je vrlo opasna stvar. Ovoga puta neznanje ne bi bilo štetno da se nominira sevdalinka i da se zaštiti, ali teza slična onoj tezi o stećcima, da je to zajednička baština ovih širih prostora, to razvodnjava u naučnom smislu i suprotstavlja se naučnim saznanjima i istraživanjima. Treba naglasiti da svaka velika vrijednost nikada ne može pripadati jednom narodu.
Bošnjački narod je u svojoj ambijentalnosti, bosanskoj i čaršijskoj, stvorio tu pjesmu, ali pošto je ona visoke umjetničke vrijednosti, to se samo po sebi podrazumijeva da ona nije samo bošnjačka, jer svaka umjetnost koja ima vrijednost pripada i čitavom svijetu. To je svjetska baština, i sevdalinka po svojoj vrijednosti razbija i raskida sve granice, ali to ne znači da ona nije bošnjačka i muslimanska. Gospođa Milkunić, ako bi uzela jednu knjižicu pa pročitala, uvidjela bi čija je sevdalinka i odakle potječe. Nema potrebe da sada stvaramo neke tenzije, ali je neozbiljno tako govoriti. Neozbiljno je oduzimati ovoj pjesmi njeno jezgro i izvorište. Isto kao što u tezi o jeziku govorimo da je bosanski jezik jezik bošnjačkog naroda, ali i svih onih koji Bosnu i Hercegovinu shvataju kao svoj matični i kulturno-historijski prostor. Naravno da je sevdalinka zavičajna pjesma čovjeka koju Bosnu nosi u srcu, bio on Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Ali ne možemo time reći da je ona nastajala u katoličkom / hrvatskom ili pravoslavnom / srpskom življu niti da je nastala u tom ambijentu. To je apsurdno. To nema nikakve veze ni s trunkom struke ni nauke koja se bavi istraživanjem fenomena kakav je sevdalinka. Sevdalinka je svjetska vrijednost, ali se ne mora to ponovo razvodnjavati da bismo se mi kao otvarali i bili progresivni. To je ideologizirana stvar i to je površno ideološki predstavljeno da je sevdalinka svačija, pa ako je svačija, onda će biti i ničija.
Jezik je, prije svega, bolji i od mog govorenja i od svakog svjedočenja. Ako igdje imamo književno‑umjetničku autentičnost, i ne samo književno‑umjetničku već uopće, i jezičku u ogoljelom smislu riječi, ona je skoncentrirana u ovoj vrsti pjesme. Za to imamo bezbroj primjera. Mi već imamo doktorske radove koji se brane. Prije tridesetak godina sam pisao o jezičkim tipovima sevdalinke i sve to govori, bez ikakve dileme, o jednom ogromnom, slojevitom jezičkom naslijeđu koje je, prije svega, bosansko, bošnjačko. Treba se razlučivati šta znači jezička matica i šta znači širi, a šta uži prostor.
Moramo znati i šta znači usmeni književni jezički izraz, a šta pisani književni jezički izraz. Ljudi se zalijeću i onda laički stvari razvodnjavaju i onda im se čini da ni sevdalinka ne treba biti bošnjačka. To su sad te krajnje teze koje zbog tih dubokih kompleksa našeg čovjeka da se boji da, ako je nešto njegovo, da će se zatvoriti i da će se to proglasiti nacionalističkim. To su nam dobro poznate naše otužne teze i naši kompleksi koji i danas traju i, evo, u ovom smislu se pokazuju. Međutim, uopće ne dovodim u pitanje opravdanost nominacije za UNESCO, i to je jedan normalan čin, samo se ne smije laički nastupati s formulacijama da to nije ono što jeste, već da je nešto drugo. Svaka kulturna vrijednost mora imati svoj ambijent i svoju maticu, ne može biti razvodnjena jer ona nema svoju vrijednost.
