Malo je toga što danas doista povezuje države koje su se konstituirale nakon raspada Jugoslavije. Čini se da je nedostatak optimizma jedan od rijetkih skupnih čimbenika, a taj čimbenik sigurno ne može biti „integrativni faktor“ na balkanskom prostoru.
Već je klasično da je najviše optimizma na Zapadu, a da kako odmičemo na Istok, sve više prevladava crni pesimizam. Slovenija je najmanje osjetila ekonomsku krizu s početka desetljeća, izvrsna vlada Alenke Bratušek sitnim je proračunskim rezovima, ali i vještim pregovorima sa sindikatima javnog sektora, tijekom 2013. i 2014. smanjila budžetsku potrošnju, uredila državu, a vlada Mire Cerara nije zaustavila procese deregulacije i privatizacije što ih je Slovenija, prema savjetima OECD-a i Europske komisije, započela u mandatu premijerke Bratušek.
Iako je Slovenija u prošlom desetljeću znatno izgubila europski ponder, najprije pretjeranim izlaganjem u graničnom sporu s Hrvatskom, a nakon toga pretjeranim „prijateljstvom“ s Rusijom, izbor Marijana Šareca za premijera dramatično je promijenio odnose u slovenskoj parlamentarnoj areni. Promatrač ostaje zapanjen time u kojoj mjeri Šarec njome dominira, a kako je formalno brojna opozicija zapravo slaba.
Slovenija nudi znanje o Balkanu
Kao imitator, Šarec je nekoć sjajno oponašao Janeza Drnovšeka. Iako je danas smrtno ozbiljan, čini se kao da prije svake svoje rečenice promisli – što bi Drnovšek rekao u ovom trenutku. Rano je najavljivati hoće li Šarec biti i izbliza uspješan kao Drnovšek i tako dugovječan na čelu vlade, ali za sada mu sve polazi za rukom. On je pitanje razgraničenja s Hrvatskom prepustio u ruke svojim suradnicima, u svojim međunarodnim kontaktima insistira na ozbiljnijim problemima, a Slovenija je svijetu ponovno počela „nuditi“ svoja „ekspertna znanja o Balkanu“. Prvo veliko putovanje Šarčeva ministra vanjskih poslova bilo je u Ameriku, gdje je nakon desetak godina Slovenija počela vraćati stare savezničke pozicije, a vanjskopolitički savjetnik premijera Šaraca iskusan je diplomat Roman Kirn koji slovi kao najuspješniji slovenski ambasador u Washingtonu do sada.
Ni Hrvatska iz ove godine ne izlazi bez razloga za optimizam. Ona, doduše nije postigla ni jedan relevantan međunarodni uspjeh od završetka pristupnih pregovora s EU 1. 7. 2011. Za nju su bila mračna dva prethodna razdoblja: razdoblje ekonomske krize tijekom koje se vlada Zorana Milanovića nije niti pokušavala suočiti s budžetskim izazovima, a ta se administracija pokazala i posve neprepoznatljivom u europskim institucijama, tako da je Hrvatska prva država koja nakon pristupanja Uniji (1. 7. 2013.) nije bilježila ekonomski rast i optimizam, nego recesiju i pesimizam.
Obrazac „ideološke borbe“, uspostavljen u Milanovićevu razdoblju, doveo je do političke radikalizacije i do toga da je HDZ, kao najjača stranka u zemlji, počeo kliziti udesno, a da se javna scena u Hrvatskoj neugodno radikalizirala. Nakon što je tijekom krize u ljeto 2016. preuzeo vodstvo HDZ-a, a nakon toga i Vlade, Plenković je cijele 2017. i 2018. vodio borbe s unutarstranačkom nacionalističkom i radikalskom opozicijom, a na kraju 2018. počeo se stjecati dojam da njegova struja pobjeđuje, tako da se predsjednica Republike odlučila prikloniti vladinoj centrističkoj politici.
Kao ni Slovenija, ni Hrvatska u tom razdoblju nije mnogo marila za procese u susjedstvu, a EU je ostala razočarana time što pristupanje Hrvatske nije imalo nikakvih pozitivnih učinaka na susjedstvo.
Premda se čini da u Hrvatskoj počinje razdoblje u kome će radikalizam biti potisnut, a na valu europskog rasta i zahvaljujući dobroj fiskalnoj politici u prethodne dvije-tri godine Hrvatska bilježi skroman rast, ipak, još uvijek nema nikakvoga velikoga domaćeg optimizma, a još manje se nazire bilo kakav obrazac koji bi pomogao prijenosu hrvatskog optimizma na jugoistok.
Zaoštravanje odnosa Hrvatske i BiH
Unatoč umjerenjačkoj politici Andreja Plenkovića, odnosi s Bosnom i Hercegovinom se zaoštravaju, a Hrvatska ne uspijeva naći načina kako obnoviti savezništvo s Bošnjacima, koje je dovelo do ratne pobjede i koje je na kraju mandata predsjednika Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana stvaralo dojam da će svi, prije svega granični, problemi dviju država biti lako rješivi, i to zahvaljujući igri s pozitivnim rezultatom, kombinacijom bosansko-hercegovačkih dobiti specijalnim statusom luke Ploče i koridorom od nje do BiH, te koridorom u neumskom području, kojim bi Hrvatska povezala dubrovačku regiju s državnim korpusom. Ta je nada umrla, doduše, znatno nakon smrti aktera sporazuma, ali je definitivno prekrižena hrvatskim pristupanjem EU.
Hrvatska i dalje ne zna razlučiti svoje državne interese, a u odnosu na BiH ključan je interes održivost jedinstvene države i obveza zaštite Hrvata u drugim državama. Umjesto da Hrvati u BiH budu most suradnje dviju država, oni su sve više povod sukoba, a Hrvatska je sve više zatočenik avanturističke protueuropske politike Dragana Čovića i njegove skupine. Dogodine će, čini se, biti samo gore.
Problemi Hrvatske i Bosne nisu „tektonski“, a države imaju daleko više zajedničkih interesa nego li razloga za sukobe. Drukčije je u odnosima Zagreba i Beograda. Hrvatska administracija smatra da su ovako zaleđeni odnosi jedina racionalna politika prema Beogradu, dok god ondje stoluju Aleksandar Vučić i njegovi neoradikali. Politika Beograda je vrlo čudna, a iako Srbija formalno govori o svom interesu za pristupanje Europskoj uniji, očito je da je njena vanjska politika sve manje (umjesto sve više) usklađena s europskom vanjskom i sigurnosnom politikom, a čini se da pristupne pregovore u Vučićevoj vladi nitko ni ne shvaća ozbiljno. Nakon ovako dugog pregovaranja s Unijom, kakvo je sada iza Srbije, Hrvatska je imala već dvadesetak zatvorenih i većinu poglavlja otvorenih, unatoč jednogodišnjoj slovenskoj blokadi pregovaračkog procesa, a Beograd ima tek 16 otvorenih poglavlja, a „zatvorena“ su samo ona o obrazovanju te znanosti i istraživanju o kojima se ni ne pregovara.
Nepostojanje europskih ambicija Srbije zatvara moguću nišu suradnje Zagreba i Beograda, a sva ostala pitanja, koja su otvorena, nije moguće niti „staviti na stol“.
I Hrvatska, a pogotovo Slovenija, angažirane su u potpori Crnoj Gori na putu do europskog članstva, a Makedoniji na putu do članstva u NATO-u i otvaranju pregovora s EU.
U Zagrebu se sa zebnjom gledalo na kombinacije Beograda i Moskve, koje su trebale dovesti do smjene vlasti u Crnoj Gori, ali i na rusko-srpsko uplitanje u procese u Makedoniji. Makedonija, nakon Prespanskog sporazuma postaje priča o uspjehu, a povezivanje Crne Gore, Makedonije i BiH moglo bi dovesti do stvaranja kritične mase uspjeha i optimizma, a ništa ne uspijeva kao uspjeh.
Nastavlja li Srbija put ka EU?
Ipak, interes Europske unije nije dovoljno fokusiran na ove države, a Balkan danas nema jakog odvjetnika i zagovornika u Bruxellesu. Da bi Slovenija i Hrvatska mogle preuzeti tu ulogu, morale bi najprije „odrasti“ i riješiti svoj bilateralni djetinjasti spor, koji je sve više pitanje ponosa i prestiža, a sve manje realnih graničnih odnosa.
U Crnoj su Gori shvatili patetičnost graničnih problema na Balkanu. Budimo iskreni, izraz patetičan u ovom je kontekstu eufemizam, a dobro bi nam došao doslovni prijevod riječi s engleskoga – jadan. S malo pameti crnogorska je država zatvorila granične probleme sa svim susjedima, dobro, osim s Hrvatskom na Prevlaci, ali taj je problem tek simboličan, jer već godinama funkcionira sjajan privremeni režim na granici i zahvaljujući njemu ne događaju se nikakvi incidenti.
Najveće je pitanje vezano uz iduću godinu hoće li u režim u Srbiji nastaviti ciničnu politiku pristupanja Europskoj uniji bez pregovaranja, reformi i pomaka. Dvije su solucije, koje bi predsjednik Vučić mogao odabrati umjesto toga: istinsku europeizaciju ili definitivno svrstavanje uz Rusiju.
Definitivno svrstavanje Srbije uz Europsku uniju bila bi tektonska promjena, a Rusija, koja sustavno izaziva sporove u regiji, preko noći bi bila potisnuta kao politički faktor. Definitivno okretanje Srbije Rusiji malo je vjerojatno, jer bi to značilo samoizolaciju režima i novo razdoblje barem neformalne blokade Srbije. Vezivanje uz Rusiju dramatično bi pak zakompliciralo odnose u BiH, ali i pojednostavnilo problem državne afirmacije Kosova.
Najgora je solucija status quo, jer on dovodi do truljenja institucija u BiH, nemogućnosti konsolidiranja jedinstvene države, iracionalnih igara vodstva Hrvata u BiH, koji sve više klize pod ruski utjecaj, i desperatne situacije na Kosovu, koja dovodi do gubitka povjerenja prema europskim institucijama i otkazivanja poslušnosti tamošnjih javnih vlasti europskim institucijama, i to jednostavno zbog gubitka vjere u europsku perspektivu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
