“Nakon korona virusa, ništa više neće biti isto” – koliko ste puta taj refren čuli u posljednja dva mjeseca?
Crna Gora se sprema da demantuje sve promotere velike globalne promjene uslovljene virusom: u Crnoj Gori će, naime, sve ostati isto.
Kad je virus stigao u Crnu Goru, zatekao je “litije”. Vlada je predložila, a parlament donio nekakav zakon o vjeri koju niti jedna grana vlasti niti jednog trena nije ni pomislila sprovesti, no zakon je razljutio Amfilohija i Srpsku pravoslavnu crkvu, koji su reagovali kao da imaju posla sa pravnom, a ne sa državom u kojoj je sprovođenje vlastitih zakona posljednja opcija, državom u kojoj zakoni važe samo za one koji nemaju ni kuma, ni prijatelja, ni rođaka da im “ono završi”, niti imaju para da plate “tamo đe treba”.
(Ne)provođenje zakona u Crnoj Gori
Građanin Crne Gore, za kojega zakoni Crne Gore važe, može biti siguran da je niko i ništa. Sprovođenje zakona u Crnoj Gori, hoću vam reći, nije princip, nego akt državne odmazde. Ako je država baš na tebi, od svih ljudi, odlučila sprovesti zakon, moraš se zapitati šta si skrivio i gdje si u svom životu pogrešno skrenuo.
Kao što rekoh: vlast donese zakon i to Amfilohija, za čiju organizaciju u Crnoj Gori evo 30 godina ne važi niti jedno komunalno pravilo, a kamoli zakon i ustav, toliko razbjesni da na ulice izvede desetine hiljada demonstranata. Iz vlade mu više puta, doduše ne tim riječima, poruče: “Stani čovječe! Đe si navro? Ne misliš valjda da mi ovo stvarno mislimo sprovesti? Taj smo zakon donijeli da malo smirimo svoje suverenističko biračko tijelo. Na jesen su izbori, znaš kako to ide…”
Amfilohije neće ni da čuje: toliko je bijesan zbog zakona koji predviđa da mu se oduzme imovina koju je nezakonito stekao, da on od litija ne odustaje… Mislim, stvarno: sad će njemu vlast oduzimati ono što mu je ta ista vlast omogućila da nezakonito uknjiži na sebe? Pa, gdje to ima?
Kad su Amfilohijevi litijaši marširali pjevajući himnu Legijinih “Crvenih beretki”, palili baklje, urlali i kamenjem gađali policiju po Crnoj Gori, srpska demokratska opozicija te je demonstrante podržavala, gurala i tepala im kao “borcima za ugrožena prava Srba”. Kad je ista – čitaj: Vučićeva – ekipa počela paliti baklje po beogradskim krovovima i urlati pred Đilasovim prozorom, srpska je opozicija zavrištala: “to su batinaši i fašisti”. No, to je neka druga priča o kojoj ćemo neki drugi put…
Elem, svi primjerci, što bi Trump rekao, “kineskog virusa” u Crnoj Gori će, izgleda, uskoro pocrkati, zemlja se sprema za otvaranje i turističku sezonu, pa Amfilohije najavljuje nastavak litija.
Ritam litijama, kao i prvi put, daje Beograd. Litija se najprije sjetio RTS, koji je emitovao prije dva mjeseca snimljenu reportažu o zbivanjima u Crnoj Gori. Onda je Politika zajedničku stvar zašiljila feljtonom o “rasrbljivanju Crne Gore”. Pa je, kao i prošli put, Demokratski front napravio skandal u crnogorskom parlamentu, pozvavši, pritom, Srbe na pobunu protiv vlasti i još važećih zdravstvenih mjera. Potom je, kao i prošli put, Frontu stigla podrška od Irineja. Prošli put je, doduše, iz Beograda po lidere Fronta poslat avion Vlade Srbije koji ih je odveo kod patrijarha im, da im on uživo objasni šta im je činiti. Sad su od njega dobili samo pismo u kojem ih poziva da istraju u svim ogavnim stvarima koje čine – što će oni, nesumnjivo, i učiniti.
Srpski nacionalizam u Crnoj Gori
Uskoro će se neko sjetiti i započetog, pa prekinutog razgovora “ekspertskih timova” vlade i crkve. Ti su razgovori traljavo počeli. A kako i ne bi kad vlada tvrdi da se razgovara o sprovođenju zakona (koji nisu ni planirali sprovesti), dok iz crkve tvrde da se razgovara o zamjeni jednog zakona koji neće biti sproveden drugim zakonom koji, pogađate, neće biti sproveden.
No kako su blizu parlamentarni izbori, te kako bi vlastima (a vala i crnogorskom turizmu i ekonomiji) prijalo da kraj plaža i restorana tokom sezone ne marširaju hiljade do zuba nenaoružanih građana koji urlaju “Kosovo je Srbija” i pjevaju koračnice jedinica specijalizovanih za ratne zločine i atentate na premijere, nije nemoguće da “ekspertski pregovori” budu intenzivirani, pa čak i okončani na obostrano zadovoljstvo: da DPS-u ostane vlast i država koju tretira kao babovinu, a crkvi sva imovina koja nije njena.
I dok srpski nacionalizam u Crnoj Gori hvata zalet za još jedan pokušaj da preuzme vlast i “srpsku Spartu” vrati gdje joj je mjesto, istinski se biser pojavio na stranicama crne hronike. Performan-umjetnica, influenserica i televizijska zvijezda Soraja uhapšena je na Žabljaku, gdje se mimo važećih antikorona propisa odvezla i iznajmila vikendicu u društvu prijateljice za koju sam siguran da je telentovana i uticajna, ali joj se u ovom času ne mogu sjetiti imena.
Nije Soraja jedina: hvatala je policija, u ovo doba korone, i prije i poslije nje ljude koji su se, kad ne treba, nalazili tamo gdje ne treba. Hvatala, pa im rebnula kaznu – nekima dvije i po, nekima tri, a nekima, bogami, i cijele četiri i po hiljade eura. Soraja je platila petsto. Toliko je tražilo tužilaštvo.
Dakako, svi oni građani koji su za isti prestup platili pet do devet puta veću kaznu od nje, pitaju se čime je to Soraja zadužila državu i njen represivni aparat pa da je ovaj počasti najmanjom srezanom kaznom?
Građani su s pravom ljuti, jer zakon bi morao biti isti za sve. No građani u ljutnji ne razumiju…
Kažu kako svaki zakon ima poneku rupu. Kod nas rupe imaju zakone: rupi je, prosto, potrebno nešto da je uobliči.
Što Baja Pašić rekao mladiću koji se u ono vrijeme zanosio jednakošću pred zakonom, pravnom državom i sličnim lažama: “Dete, mi zakone ne donosimo za one kojima hoćemo, nego za one kojima nećemo da učinimo”.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
