Jose Mourinho, neosporno jedan od najvećih trenera u ovom stoljeću, postao je žrtva svojih ideala, žrtva ambicije koja kaže da on uvijek mora biti najbolji i da je on taj “posebni”. I sve je bilo idealno dok se nije pojavio neko još “posebniji”…
S
uvišno bi bilo sad iz arhive izvlačiti onu toliko puta citiranu izjavu kad je kao novi trener Chelseaja 2004. godine na uvodnoj konferenciji za medije kazao kako je on “The Special One”. Mourinho je sebi smislio nadimak koji je odmah ušao u sve nogometne knjige i enciklopdije, kolektivno pamćenje cijelog sportskog svijeta. Baš taj nadimak, to samohvalisanje karakteristično za genijalce, Mourinhu je postao najveći teret obješen o vrat.
Dvije stotine i pedeset godina prije Mourinha jedan genijalac svjestan vlastite vrijednosti kazao je sličnu rečenicu: “Kneže, to što jeste, postali ste slučajem i rođenjem, dok ja svoj položaj dugujem samo sebi. Knezova je bilo i biće ih na hiljade, Beethoven je samo jedan.” I jedan i drugi kasnije su zbog izgovorene rečenice i vlastitih očekivanja imali problema prvenstveno sa sobom, ali i s onima koji su trebali valorizirati njihov rad.
U Mourinhovom svijetu problem je nastao onog momenta kad se pojavio neko koga se tretira posebnijim, neko ko ima bolje rezultate i sjajniju aoreolu iznad glave. Na trenerskoj sceni takav se pojavio taman u vrijeme kad je veliki Jose planirao da preuzme Inter iz Milana i od gubitničke družine sa stadiona s dva imena napravi jednu od najposebnijih nogometnih priča koje se sjećamo.
Pep Guardiola nema ništa zajedničko s Mourinhom osim da su obojica vrhunski treneri, da su sarađivali dok je jedan bio igrač, a drugi pomoćni trener u Barceloni te da su preko noći postali najveći rivali svjetskog nogometa, smrtni neprijatelji i što je najvažnije – mjerilo za onog drugog.
Guardiola je za razliku od Portugalca bio vrhunski nogometaš, mnogo je lakše ušao u trenerski svijet, nogomet tretira potpuno suprotno, ima dijametralno drugačije uzore, medije tretira pasivnije, zaopravo je idealno suprotan. Guardiola i Mourinho brzo su postali nogometni “jin i jang”, svjetlo i tama, toplo i hladno najpopularnije svjetske igre.
Sudari Barce i Intera i sva drama koja je izlazila iz njih bili su samo predigra najvećih El Clasica svih vremena, utakmica koje su zaustavljale svijet i život, koje su završavale fizičkim obračunima, vrijeme kad su konferencije za medije postajale ratne bitke, rukovanje dvojice trenera na početku utakmice nešto što se čekalo i pratilo pomnije nego sama utakmica.
Kad su se 30. avgusta 2013. godine godine sreli u utakmici evropskog Superkupa, tada već kao treneri Bayerna i Chelseaja, neko je primijetio kako reditelj prijenosa više pažnje kod gola posvećuje slavlju trenera nego strijelcu tog gola. Jose i Pep postali su veći od igre.
Kad ih je sudbina ili, ako hoćete, snaga kapitala opet spojila u Manchesteru, nikad geografski bliže i nikad idealnije za poređenje i rivalstvo, znali smo da će sve u engleskom, ali i evropskom nogometu plesati oko ova dva trenerska maga. U Španiji su ostali i Messi i Ronaldo, zvjezdani sastavi oko njih postali su sjajniji, ali onakvih El Clasica kao u vrijeme Josea i Pepa, one drame i antagonizma, utakmica i skandala, kasnije nije bilo.
Neće niko nikad napisati da je Beethoven s vremenom postao Salieri, a da je Guardiola Mozart, ali ipak s vremenom je postalo jasno da je Pep idealista, a Jose nogometni makijavelista i tu je priča o Posebnom postala manje posebna. Tu je za Josea nastao problem. Guardiolino insistiranje na proaktivnoj igri, posjedu, presingu i kontroli dešavanja na terenu, kao i izlizano medijsko ponavljanje fraze o tiki-taki svakom realnom, racionalnom i nepristranom posmatraču veće je od Joseovog shvatanja nogometa u kojem “cilj opravdava sredstva”.
Jedna od loših stvari je ta što je Mourinho potpuno svjestan toga, a još gore je to što njegovo djelovanj ne mora da bude takvo kakvo jeste, to što Portugalac može kad hoće ili mora igrati dostojno idealima Katalonca i biti i estetski na potrebnom nivou.
Ova sezona rezultatski dodatno potencira taj jaz, bezdan u vremenu i prostoru. Mourinho sa svojim Unitedom igra bez sumnje jednu vrlo dobru sezonu i s 41 bodom u 18 utakmica bio bi heroj u bilo kojem drugom kontekstu, osim u ovom kad je na drugom kraju grada Guardiola sa svojim strojem, dominatnom igrom i nizom pobjeda kakav se ne pamti. I viškom od 11 bodova u odnosu na United.
Svjestan je toga Jose, to se osjeti na licu, izjavama, ponašanju, čak i oblačenju. Ako ste ga pratili tokom svih ovih godina mogli ste uočiti zanimljivu zavisnost o raspoloženju, odnosno o rezultatima njegova tima i načinu oblačenja “The Special Onea”. Što je raspoloženje bolje to je odjevni izbor elegantniji, a kad depresija uzima svoje onda na utakmice dolazi neobrijan, u trenerci, patikama.
Ne treba biti baš veliki ekspert za prognoze pa zaključiti da bi Guardiola iz ove sezone mogao izaći kao veliki pobjednik, kako rezultatski, tako i potvrdom da njegove nogometne ideje mogu proći bilo gdje, čak i u Engleskoj. Da Fabian Delph može igrati beka, Aguero biti miran na klupi, a Kevin De Bruyne izgledati kao najbolji igrač na svijetu. U tom kontekstu Jose Mourinho sa svojim Unitedom izgleda zaista kao gubitnik, zaslužuje kritike da je ziheraš i da trenerskim učinkom ne vrijedi novca kojim je plaćen.
Opet, ovo je pravo vrijeme da veliki Jose Mourinho shvati da u klubu kao što je United nije dovoljno samo pobjeđivati, posebno kad je kontekst ovakav kakav je danas. Da se vrati u onu veliku madridsku sezonu 2011-12. kad je igrao prekrasan nogomet i bio dostojan rival u svakom pogledu idealisti iz Sentpedora. Da biste bili najbolji morate to potvrđivati svaki dan, a ne nastojati da greška protivnika uradi posao za vas.
Jose Mourinho žrtva je sebe i svojih ambicija, The Special One na drugom mjestu je isto kao Antionio Conte na sedmom ili Arsene Wenger u drugoj ligi, nedovoljno rejtinga, veličine koju je sam izgradio i ispromovisao.
Mourinho bi zapravo trebao postati Guardiola – ako ga ne možeš pobijediti, onda mu se pridruži. Trebao bi tražiti više od svoje ekipe, ali prije svega od sebe. Treba redefinisati “posebni” status i biti onakav kakav je bio na toj prvoj londonskoj konferenciji za medije, veći od mjesta na kojem je i ispred vremena. Sada je to neko drugi.
