Moramo obnoviti kraljevsko lice i kraljevsku dušu Bošnjaka

Selamun alejkum i dobro došli! Ja se radujem što ste došli. Ovo je vrlo složena tema. Moraću iz jednog ugla da napravim presjek, isječak. Nastojaću da budem blizak temi koliko je to moguće, a to je, ustvari, ono što se ne može ni izraziti. Ljudskost je naša mnogo dublja nego što bi to moglo da se prikaže jednim sistematičnim izlaganjem koje bi trajalo jedna cijeli semestar.

Problem identiteta Bošnjaka je, ustvari, pitanje koje je u krajnjoj liniji nepristojno pitanje. Ko još koga pita o njegovom identitetu. To bi trebalo biti odavno apsolvirano pitanje. U krajnjoj liniji pitati ko su Bošnjaci je zaista nepristojno. Kako to niko ne pita ko su to Englezi ili ko su Francuzi, ko su Amerikanci, što je, zaista, zanimljivo pitanje, jer su tu rase, sve nacije i sve religije, a opet to niko ne provjerava. Ko su Brazilci ili Argentinci!? Ali ko su Bošnjaci, to se pita!?

Čak u regionu se ne pita ko su Srbi. Recimo, u Makedoniji imate Srbe i to nije problem. U Slovenije imamo Srbe i to nije problem. Nije zanimljivo kao pitanje ni kao problem. To ne pita niko. Ali kad kažete da su u Sandžaku Bošnjaci, onda svi kažu otkud to – pa to je Srbija, otkud tamo Bošnjaci? A u Makedoniji otkud Bošnjaci, ili na Kosovu, to je već standardno pitanje. Zato kažem postoji jedan specifično, kako bih rekao, podcjenjujući pristup. Mi to ne smijemo prihvatiti! Ja o tome odbijam da govorim na drugim tribinama. Upravo iz ovih razloga. Ali sa svojim Bošnjacima ja o tome govorim rado i mnogo. To je iz one duboke osjećajnosti zajedničkog identiteta, i to je ono što mislim da trebamo da imamo u sebi. Ja sam pri jednom susretu u Sarajevu kao savjetnik predsjednika, prisustvovao jednom razgovoru neformalnom, zapravo formalnom, nije bitno sada. Jedan od naših ljudi u Parlamentu objašnjava predsjedniku Makedonije: „Znate, u BiH smo mi živjeli svi zajedno. Naprimjer u mom razredu su učili, kaže, mi smo učili da su ovdje Srbi, Hrvati i Muslimani.“ Ja kažem niste. On se zaprepasti. To je diplomatski skandal. Predsjednik me pogleda i kaže: „Kako to?“ „Jesmo“, kaže ovaj. „Niste“, rekoh, „sasvim sigurno“. „Ponovite“, kažem, „kako ste učili“. Kaže: „Srbi, Hrvati i Muslimani“. E, rekoh: „Učili ste“, kažem i to ovim redom: „Bošnjaci, Srbi i Hrvati ili ste učili Muslimani, Pravoslavci i Katolici.“ „Pa, ne“, kaže, „znate ali mi to zovemo tako.“ „To ste zvali ali nećete više zvati“, rekoh!

U tom smislu teško ću izbjeći da budem možda i osjećajan, jer kad govorim sa svojim Bošnjacima onda čovjeku, u neku ruku, izbiju na površinu one rane koje pravi čovjek ne pokazuje drugima. I onda treba da se osnažimo iz toga zajedničkog razumijevanja KO SMO I ŠTA SMO. Eto, ja sada pristupam temi sa ovim malim objašnjenjem koje nisam ni planirao da vam dam, ali nekako atmosfera ovdje, mada su kontra svjetla, ja vas ne vidim direktno u lica, samo siluete, ali dolazi, da kažem taj trepet lijepe zajednice i identiteta koji nas vezuje; neka nevidljiva tajna veza, što bi se reklo. I stoga sam sada ovo rekao, da imate u vidu karakter mog izlaganja.

Euzu billahimineš-šejtanir-radžim!

Bismillahir-rahmanir-rahim!

Negdje početkom ’30-tih godina prošlog stoljeća (1930. g.) jedan profesor sa Harvarda je stupio u kontakt sa jednim čovjekom sa ovih prostora, balkanskih, zbog istraživanja. Okolnosti su bile takve da je to dogovaranje trajalo par godina, i konačno 1938. g. profesor sa Harvarda Milman Peri je sa asistentom Lordom došao da posjeti tog čovjeka. Čovjek je bio narodni pjevač, guslar. Šta bi profesor sa Harvarda tražio kod guslara? Tražio je odgonetku na jedno pitanje, koje muči čitavu povijest svjetske književnosti. Naime, da li je Homer mogao napisati, jer nije znao pisati i to je poenta, da li je mogao biti autor Ilijade i Odiseje, jer je bio slijep. Nije mogao pisati. Nije dugo sačuvana (zapisana op.a), prenosila se samo usmeno.

Kako su ljudi mogli zapamtiti 10 000 stihova? Kako je jedan čovjek mogao to smisliti? On može reći 10 000 stihova, ali ih ne može sve zapamtiti. Zaboraviće one prve. Ali to (tekst Ilijade i Odiseje op.a) se nije mijenjao dugo. Onda je čuo o jednom pjevaču koji bi mogao da bude neka vrsta indirektnog dokaza da je to ipak moguće, da je u granicama ljudske memorije i ljudskog kreativnog kapaciteta. Ovaj čovjek je otpjevao od petnaest sati, recimo, pjesme sa 4-5 000 stihova. Onda bi ga profesor sa Harvarda sa svojim asistentom preslušavao poslije 5-6 dana (ostao je 6 mjeseci s njim), i vidio je da ovaj čovjek od riječi do riječi ponavlja pjesmu od 4 000 stihova, da nije ništa izmijenio. Poslije nekog vremena pitao ga je koja mu je najduža pjesma koju zna. Rekao je to je jedna koju sam ja sam ispjevao. Ta pjesma je imala 12 367 stihova. Zajedno Ilijada i Odiseja imaju oko 10 000 stihova. Dakle, za četvrtinu više od oba ova spjeva. Taj čovjek je četiri dana pjevao tu pjesmu. Oni su je snimili. Poslije jednu nedjelju dana odmora pitali su ga ponovo. Čovjek je inače bio nepismen. Može li je ponovo ispjevati? Kontrolisali su oba (audio op.a) zapisa. U 12 367 stihova, ne jedan stih, pasus, nego ni jednu jedinu riječ nije ni po redoslijedu promijenio. To je već bilo previše. Za Harvardskog profesora to je bio dovoljan dokaz da ljudski um može kreirati, zapamtiti i zapamtiti i takve spjevove kao što su Ilijada i Odiseja, Ramajana i Mahabharata, Gilgameš itd…, i mnogi drugi spjevovi. Tad je on otišao u Ameriku i počeo je projekat u kojem je htio predstaviti novog Homera svjetskoj javnosti. Desila se nesreća, on je poginuo. Njegov asistent 1951. g. je došao ponovo. Zatekao je tog čovjeka, poslije 13. g. Ovaj čovjek je imao već 82 godine. Trinaest godina kasnije on je ispjevao svih 12 367 stihova bez ijedne greške. Pri tome je rekao: Nisam je od tada nikad pjevao. Ko bi slušao četiri dana!

Sve propada osim kraljevskog lica

Na prvom izdanju koje je izašlo na Harvardu, ovaj Homer sa Balkana, kako ga je nazvao asistent, koji je u međuvremenu i sam magistrirao i doktorirao i postao profesor na Harvardu, objavio je njegovu fotografiju iz 1951. g. To je u jednom, zaista, izlizanom, otrcanom sakou, očigledno pozajmljenom ili dva tri broja većem…, sa košuljom bez kragne, u izgužvanim pantalonama, sjedi uza zid jedne kuće u gumenim opancima. Sve je na njemu, takoreći, dokaz društvene propasti. Neka vrsta defetizma. Ništa tu nema što se vidi u tom odijelu što bi moglo potvrditi da je to taj čovjek, osim lica. Lice je impresivno. Lice jeste zrelog čovjeka, starog čovjeka ali lice koje je kraljevsko u suštini. To je lice čovjeka koji je više praštao nego što je pamtio zlo. Čovjek koji je više volio, vidi se, nego što je mrzio, čovjek koji je, očigledno, mnogo se rađe odazivao i pomagao nego što je pomoć tražio. Istinski kraljevski lik.

Taj čovjek se zvao Avdo Međedović. Taj čovjek ima još nekoliko pjesma koje su fascinantne, i nekoliko dokaza u koje neću ulaziti, ali sam htio da kažem da počinjem sa ovom pričom, jer to je u neku ruku epitomizacija, suštinska slika nečega što se desilo sa Bošnjacima. Zadržana je kraljevska duša Bošnjaka, ona da, kažem, plemenita duša. Ali mnogo štošta je od ovog plemenitog duha ustvari stvorilo socijalnog, političkog, kako god hoćete, društvenog autsajdera. Mnogo štošta u ovih, posebno, posljednjih sto godina. Njega posebno smatram izvanredno značajnim uvodom za ovaj naš razgovor, u jednu ruku postmodernističkim uvodom, ali veoma značajnim. Jer njegove pjesme pjevaju o vremenu koje ja nisma mogao vidjeti ni u jednim knjigama o Bošnjacima. Njegovi likovi su nevjerovatno karakterno, jasno ocrtani, izuzetno borbeni, smjeli, izuzetno ponositi na sebe, izuzetno sažaljivi prema slabijem. Upravo onaj mentalitet koji se vidi na licu ovoga pjevača. S druge strane, ti ljudi su živjeli u takvom bogatstvu. Njegova pjesma od 12 367 stihova se zove Ženidba Smailagić Mehe ili Meha u njegovoj varijanti. Opisuje kuće nevjerovatno precizno, svaku baglamu, direke, mutvake, sve što ima u toj kući, od čega je i kako je. Opisuje opremu jahačku, odjeću djevojaka i odjeću momaka, do detalja kiti jatagane, zulfikare, tufeke, puške, sablje i to sa toliko preciznosti da je to, prosto rečeno, fotografska memorija, kao da je to u njegovoj duši negdje sve snimljeno. I on vam to samo vrlo precizno, pedantno pokazuje. Njegovi konji, njegovi dvorci, sukobi, razgovori, to je nevjerovatna preciznost. I sve su to Bošnjaci. Njegovi Bošnjaci – Smailagić Meho i njegova svadba, on skuplja ljude od Krajine, Hrnjice, Gojenog Halila, Tala od Orašca kao što skuplja i lokalne junake. Oni idu do Budimpešte. Idu u Bagdad. Idu u Stambol. To je takva herojska epopeja da je čovjek ne može povezati sa onim…, ja bar što sam učio u školi o Bošnjacima, jer sve su to bili junaci sa Kosova. O Bošnjacima nema ništa, protivnici su Turci koje ovaj po dva i dva na koplje nabada preko sebe u Sitnicu baca…, ili jednom rukom britkom sabljom mahne pa dvadeset odsječe glava. To su muhe, ali oni ih brišu…, ali nema njihova ni karaktera i nema od Bošnjaka ni traga. Gdje je taj svijet? Negdje je bio sačuvan. Mora da ga je bilo, jer je sačuvan na licu ovoga čovjeka iz 1951. g. I onda je tu, u meni, počela ta potraga, taj osjećaj.

Šta se desilo sa Bošnjacima?

Ustvari šta se desilo sa Bošnjacima? Kako to da su gotovo izbrisani sa historijske scene? Kako to da nas je gotovo nestalo? Kažem gotovo nas nestalo, jer ja znam sebe. Hajde što su u ovim svjedočanstvima nestali, mi smo se kao familija mnogo selili. Kad smo živili u Šibeniku…, ja sam nedavno gledao moje svjedodžbe, ne znam, ja sam tada bio šesti ili sedmi razred osmogodišnje škole, tamo piše nacionalnost Hrvat, a nisu me nikad pitali. Kad smo se školovali u Srbiji ili u Drvaru u Bosni, piše nacionalnost Srbin. Isto takao nisu me nikada pitali. A ja se sjećam da već mi nismo sebe zvali Bošnjacima. Za mene je bio veliki šok kad sam došao prvi put u Makedoniju da meni odmah kažu: A, Bošnjak!!!

Ja sam u Bosni bio prvih dvanaestak godina i nisam nikad čuo da me neko zove Bošnjak. Na Kosovu i Makedoniji Bošnjak! E, Bošnjak, gdje si!? Meni je to bilo skoro vrlo čudno i skoro uvredljivo, osim što je vezivalo za Bosnu, ali Bošnjak nekako…. Dakle, mi smo gotovo sebe zaboravili. Dakle, govorim, (pro domo sua) ja znam sebe. Znam da sam bio gotovo na pragu da smatram to ne samo prevaziđenom pričom iz moje kosmopolitske perspektive, što smo mi Bošnjaci najviše prihvatali, a što drugi uporno nisu prihvatili, nego što mi se činilo da je to nešto, ko zna koliko anahrono, da toga nema više. Koji Bošnjaci, ako ih je ikada i bilo!?

Ta je priča, ustvari priča, možda najdramatičnija u savremenom svijetu, ja bih rekao, u posljednjih sto godina. Ja lično se osjećam u jednom suštinskom smislu kod sebe kući, bilo gdje u Japanu ili Arizoni, u Anadoliji ili u Rumuniji, jer ovaj svijet je naš dom. Ne može me niko prisvajati. Ali je interesantno da to u neku ruku svako razumije, osim da to ne važi za Bošnjake. Oni se ne bi smjeli osjećati nigdje kući, pa ni u Bosni. Mi smo, tako reći, pod kirijom svugdje. Tako smo dovedeni. Moramo razumjeti šta se desilo. Koliko smo bili blizu tog ambisa ili ivice. Stajali smo, bar moja generacija je bila, na toj ivici. Mnogi se sa nje nisu ni vratili u bukvalnom smislu i dalje ne priznaju i ne razumiju i kažu šta je to, šta će ti to Bošnjak? Dakle, taj unutrašnji pad je već završen kod njih!

Kako je tekao tok brisanja Bošnjaka kao nacije

Mora se pokazati šta se ustvari dogodilo. Kako se moglo desiti da cijeli jedan narod tako slavan, sa takvom kraljevskom dušom, sa takvom nevjerovatnom historijom, ustvari bude praktično izbrisan?! Ja sam danas imao veliku sreću da budem u Muslibegovićevoj kući, i da vidim tačno ono o čemu pjeva Avdo Međedović. To je to. To je taj red unutrašnjosti, unutrašnji kosmos u toj kući. To je to središte sa svim onim što je oko i sa savršenom harmonijom. To je ona vrijednost, snaga, čvrstina, kvalitet izrade, to je harmonija odnosa. To je nešto što je relikt iz onoga svijeta o kome ja, recimo 1991.-1992., nisam ni znao ništa.

Dakle, ja hoću sada sasvim kratko, poslije ovog, u neku ruku, emotivnog i, takoreći, dramski vođenog uvoda, da pokušam sa vama podijeliti razloge. Neću da sataniziram nikoga. Hoću samo da pokušam pokazati, kako mi se čini da je tekao, tok brisanja Bošnjaka kao nacije i brisanje njihove historije i prisvajanje njihove zemlje. Razumije se, i prisvajanje njihovog jezika. Kako je tekao i koji su bili motivi za to? Jer, Bošnjaci se, moramo toga biti svjesni, i danas u regionu, ali i od Evrope, ustvari doživljavaju, odnosno gleda se na njih kao na bebu u trbuhu maćehe. Sva su druga djeca, sve su druge bebe u majčinom trbuhu, samo su Bošnjaci nekako stalno u trbuhu maćehe. Kao da nisu imali mater, kao da nisu odavde, kao da nigdje nisu. Mi jesmo, kao ljudi, shvatajući istinu o životu kroz islam, na nekom putu i ovdje i na ovom svijetu, ali Bošnjak je na dvostrukom putu. On je stalno u dijaspori. Ako je ovaj svijet dijaspora od onoga svijeta, Bošnjak je i u ovom svijetu u dijaspori. Nigdje ga ne priznaju da je kod kuće. I ono što sam rekao da važi za sve, osim za Bošnjake, taj kosmopolitski duh koji ljudi razumiju kad pričaš o nekom drugom. Ali kad pričaš o Bošnjacima, naravno ako pričate s nekim iz Japana koji ne poznaje problematiku, koji o tome ne zna ništa i to nije ni instanca koja bi bila kompetentna, međutim, oni koji znaju, to ne priznaju. To je izmišljena nacija. To je izmišljeni jezik. Otkud vam sad to? To je od jučer nacija. Vi ste pokršteni Srbi. Vi ste cvijeće hrvatstva?!

Priznati im da su drugo, to jest da su ono što jesu, to je gotovo bilo nemoguće do prije nekoliko godina. Kako se to može objasniti? Ja bih morao sad napraviti jedan mali izlet u generalni tretman Evrope prema muslimanima, u sistematski, ideološki građen i ideološki inspirisan, politički, geopolitički, strateški animozitet prema islamu, ali i ideološki inspirisane mitološke, rekao bih, fabrikovane priče o islamu i o nekom sukobu islama sa Evropom što traje dosta dugo i nisu te priče ni danas prestale. Dovoljno je da vas podsjetim samo na izjavu, kojoj se pridružio iz sveg srca i Sarkozi, da je ‘priča o multietničkoj Evropi završena’. To je direktna poruka muslimanima. Nećete biti Evropljani. Postoje sada i na internetu, možda je neko od vas i pristupio na to, neke ankete – smije li se priznati islam kao evropska religija, pa muslimani traže što više potvrdnih odgovora…, ali je stanje i dalje nepovoljno. Evropa i dalje smatra, mada iznenađujući visok procenat ipak prihvata, oko 38%, ali negdje oko 55% smatra da islam nije evropska religija, i da ne treba ni da bude prihvaćen kao evropska religija. To je najnovije stanje na internetu. E, diskusije, simpozijumi o tome, da li su muslimani ustvari samo gosti u Evropi, i treba li da im se prekine taj gastarbajterski odnos danas su vrlo česti od Londona do Varšave.

Da li je Evropa kršćanski kontinent?

Dakle, postoji jedna distanca prema islamu i to je nešto što sad moramo da rasvijetlimo iz perspektive činjenica. Osnovna teza je da je Evropa ustvari hrišćanski kontinent i da je islam u neku ruku uvezena, ofanzivna, kako god hoćete, agresivna, sa agresivnom intervencijom uvezena religija, ali svakako ne evropska. Evropska religija je hrišćanstvo. Pogledajmo sasvim jednostavno činjenice.

Hrišćanstvo potiče od Isusa Hrista, ili od Krista. Dakle, on je bio Evropljanin, vjerovatno rođen u Londonu ili možda u Parizu, ili možda negdje u Francuskoj, Španiji, možda oko Vtikana, u Italiji? Ništa od toga nije tačno, ali niko to ne vidi. Ma znam, ali ona je hrišćanska! Ma nije hrišćanska, to nije!

Hrišćanstvo nije nastalo u Evropi. Hrišćanstvo je isto tako importirano, uvezeno u Evropu, a gdje je nastalo? Pa u istoj avliji gdje su nastali jevrejska, hrišćanska i islamska vjera, praktično u istoj. Praotac svih je Abraham, Abram, Ibrahim, i to nije bilo u Evropi. Azija koju inače toliko preziremo i, čak i komentatori govore sad o Azijatima, što je direktno pežorativno (ovaj je takmičar Azijat, nije Azijat, nisu oni Azijati, oni su Azijci; Azijat je vrsta jedne uvrede koja ima i fiziološku podlogu u tom mongoloidnom segmentu, kao bolest, ali dobro, nije to slučajno omaška), dakle Azija je ustvari kolijevka spiritualnosti čovječanstva, sve tri velike religije, monoteističke, i mnoge druge duhovne, su nastale, ali ne u Evropi, mi to tako olahko prisvajamo, nego u Aziji.

Odakle onda animozitet prema islamu, kad je islam, ustvari, isto tako uvezen u Evropu, prihvaćen u Evropi, doveden u Evropu kroz misionare, kroz sveštenike, kroz primjere ljudi, kroz trgovce itd., i primljen od Evropljana koji su prije toga bili sve, samo ne i hrišćani, Jevreji, niti muslimani.

Pod pritiskom Jevreja u posljednjih 150 godina, posebno preko njemačkih univerziteta i to u filozofiji, počelo se govoriti o judeo-kršćanskoj Evropi. Ni Jevreji nisu iz Evrope, ali su Englezi pritisnuli i priznalo se da je Evropa ustvari i judeo-kršćanska, jer su obje religije ostavile značajne tragove na formiranje identiteta Evrope, ali islama nema. Islam znači nije ostavio značajne tragove na identitet Evrope. Evropa je, dakle, dobila spolja identitet, koji je kršćansko-judejski ili judeo-kršćanski, ali ne i islamski. Obje su religije bile integrativne, ali islam je bio destruktivan.

Pogledajmo činjenice, da li je to tako i kada je Evropa postajala i koji dijelovi Evrope su postajali kršćanski, a kada i koji dijelovi su postajali islamski? I na koji način se širila jedna, a na koji način druga religija u Evropi? Dakle, Evropljani nisu ni Jevreji, ni kršćani izvorno, ni muslimani. Oni to postaju. Da vidimo kad to postaju. Prema tome, to da je Evropa dominantno kontinent bilo koje od ovih religija je potpuno bez osnove.

Kršćanstvo i islam u Evropi

Ove religije se šire iz zajedničkog centra, prednja Azija, Arabija, Jerusalem i taj region. Dakle, hrišćanstvo se širi, recimo da krenemo od ovih prostora, među Slavenima negdje od misija Krila i Metodija, ili Ćirila i Metodija, to je negdje 9. vijek, posebno Moravska, pa onda preko teritorija današnje Makedonije, Srbije itd. Tu se počinje širiti u 9-tom vijeku. U Mađarsku dolazi u 10. vijeku, zapravo na kraju 10. vijeka, 1001. kralj Sveti Stefan, nazvan Sveti jer je konstituisao tada mađarsku teritoriju, koja još nije bila država, formirao je jednu cjelinu i uvodi hrišćanstvo. Rusija, oko Kijeva, isto tako početkom 11. vijeka, za vrijeme kneza Vladimira, Kijevska Rusija postaje kršćanska, hrišćanska. Isto tako, krajem 10. i početkom 11.vijeka u Skandinaviji, velikom dijelu Njemačke, Poljskoj, Danskoj, to je znači 980. do 1050., recimo 60-70 godina, širi se hrišćanstvo ili kršćanstvo u tim regionima Evrope. U Britaniji počinje negdje u 7. vijeku, ali opet kasnije se to gubi, pa tek s Normanima, poslije Bitke kod Hestingsa, uvozi se ustvari kao oficijelna religija, jer su pobjedili Normani lokalno britansko stanovništvo, zapravo djelimično satrali i nametnuli hrišćansku ili kršćansku vjeru, ali to je tek 11.vijek.

Ima li tu igdje i traga od islama? Kako da nema! I to nije ovako dovođen, uvožen pojedinačno. Cijela Španija, Endelus, Andaluzija je od kraja 7. vijeka, već početkom 8. uveliko islamska. I to je najrazvijeniji dio Evrope. Duhovni život je nevjerovatno intenzivan, umjetnosti, nauke i filozofija sve što se širilo kasnije, ustvari, počeci renesanse su dolazili preko Španije i preko arapskih prevoda, islamskih prevoda onoga što je nađeno u Aleksandrijskoj biblioteci i što je sačuvano, zahvaljujući njima, prije nego što je Aleksandrijska biblioteka spaljena od kršćana, ali kako god bilo, to je 7., 8.vijek, 9., 10.vijek. Islam je 700 godina tamo i on se širi u početku do Južne Francuske, do Švajcarske, dijelovi Švajcarske su, i čitava sredozemna oblast, i sva ostrva, od istočnih ostrva Majorke itd., preko Sardinije, preko Sicilije do Kipra, do Rodosa, do svih tih ostrva bili pod islamskom vlašću. To je bilo islamsko. Šta se događa sa Balkanom. Obično se misli da je to dolazak Turaka, ali na Balkanu postoje raniji tragovi. Džavid Haverić ima jednu interesantnu, neobično značajnu studiju koja mu je bila magistarska, koju je preradio, objavljena je 2001. u Australiji, on je tamo i magistrirao o ranom islamu na Balkanu, on ima arhivske dokumente da je prisutstvo islama na Balkanu počelo u 8.vijeku, dakle, ne 12.,13., dakle prije Turaka na 100 godina. On navodi za 8. vijek direktne podatke, dokumente, to je onaj sporadični proces kao što se širilo hrišćanstvo. Dobro, moramo vidjeti ovu razliku. Dakle, hrišćanstvo se širi preko Rimskog carstva koje propada. Islam se širi na istom kontinentu, Evropi, preko Abasida, njihove dinastije Kalifat-Abasida, dakle Andaluzije preko carstva i države koja je izvanredno organizovana i koja je u procvatu, koja je više od 700 godina tu, zapravo, ostavlja neizbrisiv pečat na identitet Evrope.

Evropa bez tog kalifata apsolutno ne bi bila ista, to nije brazda ili ožiljak na licu Evrope. To je onaj jedan od njenih najljepših dijelova na tom licu. To se zaboravlja. Koliko je samo od toga srušeno, da ne ulazim, ali to je izvanredno duga priča i uzbudljiva, ali recimo sačuvan je samo onaj dio u Kordobi. Jer kad su htjeli i to rušiti, kad je car vidio, ovaj španski kralj, ustvari, Alfonso, rekao je: Ne, ovo ne rušite, ovo niko na svijetu više neće moći napraviti i tu je uveo svoju palatu. To je sačuvano, ali koliko su rušili, to je nevjerovatno, od arhitekture do literature i vinogradarstva, jer su uzgajali grožđe iako nisu pravili vino. Postoji jedna zabluda o tome, i baš sam nedavno razgovarao s jednom autoricom koja je pravila knjigu, rekla mi je: Muslimani su iskorjenili grožđe, vinovu lozu iz Španije. Ja joj kažem ne, podaci su upravo suprotni. Morala je, da bi provjerila, pitati španske eksperte i oni su rekli, naprotiv, mi smo, kad smo došli tamo, počeli da uništavamo, jer nismo znali kako se uzgaja. Od smokvi do maslina, od vinograda do cvijeća. Poslije joj je bilo drago što je ispravila svoje pogrešne predodžbe. Dakle, islam je ucrtao jednu od najljepših crta na licu Evrope i Evropa to sada priznaje, ali ne prihvata da je ta crta od islama. Dakle, prekrasna Španija, španski duh, španska tradicija, španska muzika, španska arhitektura i 700 godina islama.

Zatim imate ono što se često zaboravlja, rekao sam da se u Rusiji, to je ustvari Kijevska Rusija, to je, zapravo, današnja Ukrajina, širi hrišćanstvo u 10. vijeku, početak 11. vijeka. Međutim, u to vrijeme se formira tzv. Krimski kanat, Zlatna horda, trajao je 700 godina, 600 godina, 680 godina, a Rusi su bili vazali tog Kanata. To je Evropa, to je pred Ural, nije za Ural, jer je Ural ona geografska granica, istočno od Urala se računa Azija, međutim to je na Crnom moru, to je Krim, to je Dobrudža, to je Moldavija, to su sve te zemlje koje su oni držali. Moskva je bila oko 300 godina njihov vazal, plaćala im je i morala da šalje vojnike kad je bilo ratova. Prema tome, to je ostavilo isto tako izuzetno jak pečat na Evropu, na taj dio Evrope i to se gotovo više ne spominje. To je Evropa, to je islam koji je isto tako bio formiran kroz jednu granicu, iako ne tako sofisticiranu državu kakva je bila ona na tlu današnje Španije.

Kad su došle Osmanlije, Osmanlijsko carstvo, ja nerado koristim taj termin, moram reći, ja se opredjeljujem za ovaj tradicionalni koji su koristili osmanski historičari za naziv te države, a to je Osmanli-Devlet. Devlet, ustvari, znači komandevlet, to bi savremeni termin označio kao zajednicu naroda, osmanlijska zajednica naroda. Osmanlije su uvijek bila manjine u svojoj državi. Katkada su padali i do 5%, jer je država bila ogromna sa velikim brojem stanovništva. Nisu nikad prešli oko 30%, negdje oko 27%. Zato, jer je to bila zajednica naroda i kada su oni došli, oni su u Evropi do danas, to nemojmo zaboraviti, jer to je istočni dio Balkana, Balkanskog poluostrva i čitav taj dio je do danas turski, međutim oni su dva puta bili došli do Beča. Sve ove zemlje su bile islamske i sad šta treba da se razumije, ustvari, moja teza nije da, kao što sam rekao, sataniziram jedne, a nekritički hvalim druge. Ja smatram da to nije do supstance ljudi, nego do, takoreći, karaktera onog duhovnog principa, islamskog principa, jer je osmanlijska država, ustvari, bila islamska država. Sultan je bio i državnik, ali i vjerski prvak, u tom smislu on je bio halifa.

Duh islama uvodi toleranciju na svjetsku scenu

Dakle, duh islama je ustvari uveo princip tolerancije na svjetsku scenu. Sva evropska tradicija tolerancije zapravo je, manje ili više, vjerni, ali uglavnom iskrivljeni, nevješti prepis tolerancije koju je osmanlijski duhu islama uveo, ustvari riječ je o modelima administrativnog rješavanja. Od mileta, kao koncepta naroda, nezavisno od svih drugih koji je ravnopravan u jednom osnovnom horizontu, jednak bez obzira na njegovu etničku ili vjersku pripadnost, do nevjerovatne tolerancije u priznavanju prava na sopstveni identitet. Jedan podatak koji malo ko zna, ali dolazi iz prve ruke od predsjednika Evropske konferencije Roma. On, na moje iznenađenje, kaže meni: Znaš li da Romi izvan granica Osmanlijskog carstva ne znaju svoj jezik. Dakle, Romi Rusije, Romi Poljske, Njemačke, Španije, Italije, Britanije nemaju pojma o jeziku, ne znaju romski jezik. Mi smo sačuvali svoj jezik samo na tlu Osmanlijskog carstva. Dakle, jedino je to carstvo koje je, kad se poslije 500 godina ili negdje 380 ili 455, zavisno kako se odakle povlačilo, ostavilo sve narode sa njihovim jezicima, sa njihovim vjerama i sa njihovim školama. Ali o tome ćemo malo kasnije, kad budemo govorili o islamizaciji.

Međutim, model, ustvari, opet je jedna ne tako vidljiva crta na licu Evrope, ali karakterna ključna crta, tolerancija, to je ono što sad Evropa pokušava oživjeti. Ako vidite bilo gdje u svijetu sliku na kojoj su crkva, džamija, i sinagoga, možete biti sigurni da su izgrađene u vrijeme kad je tu vladao islam. Toga nema van islamskog svijeta. To vidite samo na tlu islamskog svijeta. Tek sada pokušavaju, ali opet ne zajedno jer pojavljuje se problem dobijanja dozvola po Evropi; u Njemačkoj i Švajcarskoj vi već znate da nemate dozvolu za minaret, munaru, ali u Varšavi, u Poljskoj, u Mađarskoj daju dozvolu. Ima nekoliko studija iz Njemačke, oni su bar otvoreni i dozvoljavaju da se to istraži, koje pokazuju da se na najnepovoljnijim mjestima daju dozvole, recimo nedavno su krenuli od jednog njemačkog grada, gdje su konačno dali dozvolu, ali vrlo blizu klanice za svinjsko meso. Potom su kazali: šta da radimo sad, rekli su to je jedino s čim grad raspolaže. Na sve načine se, ustvari, još opiru duhu tolerancije koji je u suštini islama sasvim prihvatljiv.

Ta snaga islama je ujedno bila u neku ruku i slabost, jer islam nije ni nacionalistički fokusirana, ni državno centrirana i locirana tradicija. Da vam pokažem s ovim primjerom. Recimo, Srpska pravoslavna crkva danas još ne priznaje autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve, niti autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. To su države koje su dugo bile u sastavu iste države, poslije I svjetskog rata, poslije 1918. g, kroz Kraljevinu, kroz socijalističku, kroz federativnu, ovaku i onakvu Jugoslaviju. Ne priznaju! Zašto? Zato što je nacionalno centrirana Pravoslavna crkva. I ona ne dozvoljava drugome, samo ste vi pravoslavci ako ste Srbi. Ali mi smo Makedonci!. Ne mi vam ne dajemo blagoslov, majka crkva srpska ne daje. O tome ćemo malo kasnije, sada samo da pokušamo da shvatimo, ustvari, šta se onda desilo, ako je to bilo tako dobro, ako su to bila tri carstva, ako su na mnogim mjestima Evrope, ustvari, muslimani došli ne samo prije, nego i došli na mnogo višem nivou: administrativnom, političkom, umjetničkom, književnom, kako god hoćete, kroz države, eto ove tri koje smo spomenuli.

Otkuda onda taj mit da su muslimani neevropska i antievropska opcija, otkuda taj mit koji je do danas poslužio recimo srpskoj propagandi u agresiju na Bosnu da kažu da su oni branili Evropu, a nezahvalna Evropa sada ih napada. Evropa traži da odgovaraju u Hagu oni koji su branili Evropu od tih Azijata-muslimana. Do danas se operiše sa tim terminom, konceptom o tome kako su, ustvari, uvijek oni branili Evropu na granicama od ove pošasti. No, Evropa je bila islamska, kao što smo vidjeli u mnogima dijelovima znatno prije nego što je postala kršćanska. Španija postaje hrišćanska ili kršćanska definitivno 1492. sa progonom svih Jevreja i svih muslimana i sa pokoljem onih koji su odbili to da urade. Naročito u Sardiniji je bilo strašno, navodno sve do posljednjeg su tamo poklali. Neki govore da su poštedili dvoje djece, ali neki izvori kažu nikoga. Oko toga ima strašnih stvari, ali dobro!

Vratimo se sada pitanju zašto se to, ustvari, desilo? Ja opet neću reći da su jedni ljudi izvorno zli, meni principijelno nije prihvatljiva teza da su neki ljudi dobri, a neki ljudi zli. Iza toga stoji, kao što sam rekao, konstitucija. Dakle, ustav jeste konstitucija, to je onaj unutrašnji princip jedne države ili konstitucija čovjeka, čovjekove duše. Ovdje se radio o konstituciji države, ustvari duhovnosti islama, a kada je pao taj veliki protivnik, Osmanli-devlet, odahnuli su Evropejci. Zašto su odahnuli? Zbog poreza. O tome čak, možda na iznenađenje mnogih, piše opširno Engels, pa savjetuje Marksu da čita. Kako su napredovali Turci, ili Osmanlije, seljaci su sa hrišćanskih teritorija bježali na teritorije Osmanlija, jer su se uvjerili da su porezi daleko niži i da je odnos feudalnih gospodara apsolutno tolerantniji nego tamo gdje su bili njihovi hrišćanski gospodari. I da je, ustvari, u velikom dijelu njihovo lahko napredovanje u Evropi bilo omogućeno time da je narod prebjegavao na njihovu teritoriju. I prave paralelnu analizu, koliko su to manja davanja, manji taj zloglasni harač koji je 10%. To je desetak. Danas je onaj porez na tu dodatnu vrijednost, PDV, u Makedoniji je 17%, da ne govorim koliko se odbija još drugoga. Ali kako god bilo, znači, odahnuli su jer je taj primjer za njih bio zastrašujući.

Primjer Budimpešte

Za svo vrijeme dok su Osmanlije bile tu, Evropa nije prihvatila duh tolerancije. Prihvata ga tek sada. Evo jednog primjera sa jedne nedavno održane međunarodne konferencije na kojoj je jedan od članova Parlamenta Mađarske branio tezu da u Mađarskoj, ipak, ima terorizma, i međunarodnog. Pitao sam ga o toleranciji. On kaže da su muslimani tolerantni! Kažem mu ja, evo, uzmimo primjer Budimpešte1526. g. Iste godine, poslije bitke na Mohaču, Osmanlije su umarširale u Budim, tada je bio Budim a kasnije je bila i Pešta. Odgovorio je da je to tačno, mada nije bio siguran u godinu. Tačno 1686., dakle 160 godina poslije, izašli su onim mirovnim dogovorom. E, to je znao. Pitam ga ja, da li su zatekli neke crkve kad su došli? Kaže jesu. Stanje od 1526.? Kako da ne! Stoje li još te crkve? Stoje! Ima ih iz 13. vijeka, iz 12. vijeka! Znači, Turci su došli i otišli a te crkve ostale do dan danas, je l’ to znači da su ih rušili ili da nisu rušili? Pa znači da ih nisu rušili! Tako je! Ima li ih iz 16. vijeka,17. vijeka, jesu li bile tamo? Ima ih toliko i koliko hoćete, ne znam, 7 mi ih je odmah nabrojao. To znači da su dozvoljavali da se grade dok su bili tamo. Pa znači, ispada tako. E, dobro, rekoh, znate li vi koliko je bilo džamija kad su Turci 1686. napustili Budimpeštu. Nije bio siguran. 224! 224! E koliko ih ima danas? Nema ni jedna. Ne samo danas. Sljedeće godine nije bila ni jedna, i o tome govori jedan putopis. Za godinu dana nije ostavljena ni jedna džamija. I danas, oficijelno se ne dozvoljava izgradnja duhovnih objekata islama, na teritoriji Budimpešte, to je 100% sigurno, a možda ni u drugim dijelovima Mađarske, što nije tako sigurno, ali za Budimpeštu je bio siguran.

Ko je onda netolerantan? Dakle, Evropa nije prihvatila tu priču tako lahko. Jer je bio loš primjer. Trebalo je odjednom dozvoliti svima da dignu ruke. Naprotiv, Evropa je bila za svo to vrijeme nevjerovatno netolerantna. Rijetko se spominje pojam ‘PAKS OTOMANIKA’. To je po uzoru na onaj ‘PAKS ROMANA’. U jednom periodu Rimsko carstvo je bilo stabilno i vladao je mir na cijeloj teritoriji. Nije bilo neprijatelja spolja koji bi ugrozili unutrašnji mir. Po tome uzoru, nazvana je ona PAKS OTOMANIKA. Situacija, koja je trajala na Balkanu oko 300 godina. Balkna je bio najmirnije područje  čitavog Crnog mora, do recimo Karlovca. U Evropi, ratovalo se jeste, ali su ljudi ratovali na granicama prema Bagdadu ili u Jemenu. U tom periodu ovdje nije niko ugrožavao državu, carstvo je bilo suvišno snažno. Ovdje nije bilo nikakvih borbi. Taj mir je za Evropu bio nezamisliv, jer upravo u tom periodu bili su vjerski ratovi u Evropi. Katolici i protestanti koji su se do istrebljenja tjerali. Spas je bio samo u bjekstvu.

Prelazak u Ameriku je velikim dijelom izazvan, poslije otkrića 1492., a počinje naročito intenzivno u 17. vijeku, bjegom protestanata. Zašto? Po mnogima je predsjednik Kenedi ubijen jer je bio katolik. Zašto ta velika netolerancija? Zato što su, ustvari, bježali oni koje su vjerski motivi naveli da ratuju do istrebljenja protiv onih drugih. U to vrijeme Evropa je plivala u krvi. Seljački ustanci su je nevjerovatno potresali. Od Martina Lutera do borbi pape protiv svih ovih pojedinačnih država. Zbog toga što neće da razvede britanskog kralja Henrija, on odsiječe T. Morusu glavu, a ovaj pozove vojsku na njega, do toga da su ratovala mnoga mala kneževstva i da su bila uništena od papske vojske, jer nisu htjela plaćati porez i priznavati papsku vlast, što je navelo Martina Lutera da proglasi protestantizam te da zakuca onih svojih 68 teza na kapiji one crkve. Dakle, vjerska tolerancija je bila potpuno nepoznata, jer tamo je, ustvari, bila obrnuta ideja, tj. da duhovni vođa mora biti i apsolutni kralj, gospodar svih dobara i svaka konkurencija se smatrala aspolutno neprihvatljivom. U svakom slučaju, znači odlazak Osmanlija je ustvari značio veliko olakšanje za imperijalne motive Evrope. Nećemo, morati više biti tolerantni. Ovi su postali isuviše opasni s tom pričom o teleranciji. Možete vidjeti tu priču o toleranciji, na primjeru kolika je, recimo, bila tolerancija prema jezicima. To što sam već spomenuo.

Kad su otišli sa Balkana, poslije 500 godina, i najmanji narodi su zadržali svoj jezik. Crnogorci, Makedonci, Grci, koji su oko 400 godina bili Turska, sa svim ostrvima. E, Bugari, Makedonci, Srbi, Bošnjaci razumije se još više. Bosanski je bio oficijelni, diplomatski jezik oko 250 godina za ove terene i zvao se bošnjača, bosanski, direktno bošnjački, po onom turskom, jer to oni tako prevode, ali bio je bosanski jezik. Dakle, svi jezici su ostali i rumunski, i ovi, i oni, i vidjeli smo romski. Samo za ilustraciju, Britanija koja je bila oko 110 godina u Indiji i držala preko 500.000.000 stanovnika dovela je do toga da je u Indiji danas engleski službeni jezik. Ko je ovdje, osim učenih ljudi, bio prinuđen, jer to nije prinuda, ali jeste unutrašnja prinuda da se uče drugi jezici. Mogao ti je proći čitav život znajući samo svoj jezik i tako se to desilo. Dakle, šta je bilo?!

Odlazak Osmanlijskog carstva je predstavljalo veliko olakšanje za njih, ali se desilo ovo. Islamsko stanovništvo je ostalo na tom terenu, posebno na Balkanu, gdje su se male države počele osamostaljivat. Ne tako brzo kao što se kaže. Nije Srbija ni 1804., ni 1815. postala samostalna. Nego 1871. godine. Dotle  je ona bila formalno vazal Turske. Ali svejedno, kad su se počeli oslobađati, u smislu formiranja samostalne države, porasli su apetiti. Trebalo je prigrabiti što više zemlje. Odatle oni balkanski ratovi. I Grčka i Bugarska i Crna Gora i Srbija, novoformirane države nisu mogle a da ne zarate. Zbog apetita na  teritorije s kojima su tada graničile.

Ali tada dolaze ona ideja kako i s kojim alibijem da osvojimo, da uzmemo te teritorije. Jer to su uglavnom teritorije na kojima je živjelo muslimansko stanovništvo, najvećim dijelom Bošnjaci. Kako ga uzeti, a da to, ipak, ne bude otvorena agresija? Tako što ćemo otvoreno reći da su sve to bili Srbi koji su islamizirani, popustili pod pritiskom. Sada ćemo mi njima pokazati. I u čemu je bio cilj čitavog tog poduhvata? Ili ćemo ih pobiti, ili ćemo ih pokrstiti, ili ćemo ih protjerati. A reći ćemo da su to sve bili Srbi. To je od Vuka Karadžića bila čuvena rečenica. Srbi svi i svuda. Potpuno ideološki motiviran stav. Jer, ako su sve to Srbi, bez obzira što su muslimani, onda mi sada imamo pravo na tu zemlju. Odatle dolazi ta čuvena želja sve do kralja Aleksandra, do Aleksandra Rankovića, ili do Slobodana Miloševića. Da to budu srpske teritorije. Odatle je to ostalo, jer to su bili Srbi, tu nikakvih Bošnjaka nije bilo. Dakle, iza toga stoji jedan konstitutivni princip sasvim hegemonistički, a ne duhovni princip. Iza toga ne mora da stoje nužno loši ljudi, iako radeći to, ti postaješ loš čovjek. Ali, stimulans da se to radi, nije psihopatološki, nego tako da kažem politički. Politički i strateški. Osvojiti teritorij! Međutim, to nije bilo tako jednostavno, jer su ljudi pamtili. Pamtili su da su dobro živjeli, pamtili su da ih niko nije progonio.

Mit o islamizaciji

Pa kako ste sačuvali svoj jezik? Kako vam stoje crkve ? Kako vam niko nije nikoga istrijebio? Kako to da je središte pravoslavnog svijeta, svjetsko sjedište, dakle Vaseljenski sabor, oficijelno nazvan, svo vrijeme bio u Istanbulu? Ako su oni protjerivali hrišćane, tamo je bilo sjedište, tamo je bio arhiepiskop, tamo su bili centri moći pravoslavnog svijeta. Tamo su crkve zvonile. I nijedna crkva u Istanbulu nije srušena, do one Gvozdene, tzv. Gvozdena bugarska crkva, do drvene Ruske crkve. To je ostao centar hrišćanskog svijeta i nije u to se vlada miješala.  To su bile interne stvari. Dakle, kako to da su bili loši?

I onda je izmišljena ta jedna čuvena priča, ta, ustvari, o prisilnom islamiziranju. Ja aspolutno smatram da se taj termin, mora definitvno izbaciti i raduje me to što vidim da se po Bosni izbacuje, i recimo, nažalost, hajde što se iz susjednih zemalja ne izbacuje, nego što se i u međunarodnoj produkciji taj termin ne briše. Ja sam nedavno imao priliku da vidim nekoliko časopisa koji uporno insistiraju, nakon nekih mojih sugestija u nekim drugim časopisima, na tom terminu, ne komentarišući tvrdnju da taj termin ne odgovara relanosti. Nije problem da li je uvredljiv, a uvredljiv jeste, jer npr. islamizacija podsjeća na vakcinaciju. Tu dolaze ljudi i ti im udaraš injekcije, te postaju muslimani. Pri tom moram reći da je historijski bilo manje pritiska za islamizaciju, nego danas za vakcinaciju. Ako ne vakcinišete dijete, odmah vam dođu iz zdravstvenog doma itd., ili prijave kako niste vakcinisali dijete. Tamo niko nije slao nikakve prijave zato što se niste islamizirali.

O tome moramo reći pravu riječ, a prava riječ je da islamizacije nije bilo. Ja sam prije 20-tak godina na jednoj konferenciji, međunarodnoj, tvrdeći da nije bilo, u neku ruku igrao na provjerenu kartu i reko ne postoji ni jedan dokument, ja za njega ne znam, a vi navodite da je to opštepoznata činjenica, kako su nabijali na kolac, palili ljude, prinuđivali sveštenike itd. da pređu na islam. Rekao sam da su 1% godišnje uspjevali takvom moći natjerati ljude u islam, 1% ljudi za 100 godina to bi bio stopostotni učinak. Nema više od 100%. Oni za 500 godina nisu uspjeli, pa šta je 0,002%. Koji je to tempo prirasta pod pritiskom nabijanja na kolac i kako to da su svi ti heroji ostali živi. Taj narod koji je odbio, ti članovi koji su odbili da prihvate nisu istrijebljeni, to mi je nejasno. Tvrdim da nema niti jedan dokument. Odmah su skočili svi historičari: Vidjet ćete dat ćemo vam koliko hoćete dokumenata. Do danas ni jedan jedini dokument koji bi to potkrijepio empirijskim pokazateljima nije došao na uvid, ni meni ni časopisu s kojim ja sarađujem. Dakle, nije bilo islamizacije, nije bilo ni turkizacije, što znači, nije bilo ni prisiljavanje da se uči turski jezik. Učio ga je onaj ko je htio. Ili trgovac, ili naučnik itd., i bilo mu je slobodno da ga uči. Ali kako su Bošnjaci postali muslimani. Tu ja prvo hoću da kažem ovo, tu neću da tražim nikakve uzroke, moram napraviti jednu malu  metodološku fiziološku digresiju. U striktnom smislu, pojam uzroka se ne odnosi na ljudsko društvo.

Ako bi neko pisao, a mnogi pišu, recimo o uzrocima II svjetskog rata, moglo bi se lahko dokazati da on ne zna šta piše. Jer uzroka nema. Pa kako je onda došlo do II svjetskog rata. Bez uzroka? Tako je! Pa kako?! Zato što u ljudskom ponašanju, i u kolektivnom i u individualnom, nema uzroka. Postoje motivi! Postoje aspiracije, postoje afiniteti, postoje planovi, programi, ali ne uzroci. U striktnom smislu, tehnološkom, uzrok je ustvari jedna pojava koja uvijek i nužno izaziva isti efekat. Ona pojava koja djeluje, dakle ona koja je prva, jeste uzrok. Ona koja nastaje, jeste posljedica. Kod ljudi nemate uzrok i posljedicu. Imate ustvari jedan elemenat, koji aficira, djeluje i onda imate procjenu. Ako neko nekoga uvrijedi, pa mu opsuje majku, a ovaj njega odmah udari, reći će šta je bio uzrok tuče. To što je opsovao? I onda zovnite, recimo, tri momka koji su poznati razbijači ili policajci pod punim oružjem i tog istog čovjeka da u kafani opsuju majku. Neće mu pasti na pamet da ih udari. On je sada procjenio da je previše riskantno udariti. I kazat će, pa dobro, šta psujete, šta sam uradio? Ma dolazi s nama! Pa dobro, polazi s nama! Pa dobro, ali ja ništa nisam uradio! Neće biti agresivan. Ustvari, šta to znači. Nije uzrok, nego je on procijenio da je u prvom slučaju jači, pa je uzvratio udarcem. To je njegov motiv, sad ću ja njemu pokazati! U drugom slučaju motiv je bio to što su ovi mnogo jači. Ja ću sada da gledam, da sačuvam živu glavu.

Prema tome, s druge strane možete u obrnutoj situaciji reći: radite šta god hoćete! Čovjek ponekad odluči, ma neka rade šta hoće! Pa čekaj, ubit će te! Ma neka ubijaju jedan je život! Kao staro odijelo kad prođe, bacit ću ga! I takvih primjera, junaštva, a i tako reći, fanatizma, imate koliko god hoćete. Dakle, nikakva prijetnja nije uzrok za reakciju. Ona je samo faktor koja se uzima u obzir i tjera na reakciju, pa čovjek reaguje ili ovako ili onako. Dakle, u ovom slučaju, proces primanja islama, nije proces u kom imate uzroke i posljedice, nego imate jedan izbor, na koji ljudi reaguju ili ovako ili onako. Neko može opet reći: Pa da, izbor je ako prihvatiš nećete nabiti na kolac, ako ne prihvatiš hoće. To smo, čini mi se, apsolvirali time što smo pokazali da nema ništa u tome, jer stanovništvo koje nije prihvatilo islam nije bilo šikanirano ni nakakav način. Njihove crkve nisu rušene, naprotiv građene su, njihovi jezici nisu ukidani, čak su škole bile toliko rasprostranjene da je po posljednjem popisu, Hilmi Pašaga je napravio popis 1905. za južni dio Balkana, od Soluna do negdje Prištine, prema kojem od oko 1000 škola samo je oko 180 škola bilo na turskom jeziku. Oko 838 škola su bile na drugim jezicima, da li grčkom, da li jevrejskom, jer to je bio veliki jevrejski grad.

Jevreji kad su protjerani iz Španije, niko ih nije primao, samo Osmanlijsko carstvo. Odatle su Jevreji došli u Sarajevu i od tada su bili u Bitolju, u Skoplju, u Istanbulu, u Sofiji. Na toj teritoriji su oni našli sklonište, tek poslije su polahko, poslije pada Osmanlijskog carstva,  prelazili u zapadnu Evropu, ali su se tamo pretvarali u kripto-jevreje. Zbog toga se Jevreji u Rusiji zovu sa ruskim imenima, samo zadrže po jedno. U Njemačkoj s njemačkim. I govorili su samo u javnosti lokalne jezike, ne svoje. Svoj je bio tajan, za kripto-jevreje. Dok su Jevreji bili potpuno oficijelni na teritoriji islamskog svijeta. Kako god bilo, ta ilustracija o kojoj vam govorim, je sočna. Ima jedan region u Makedoniji koji se zove Marijovo, vrlo je, da kažem, slikovit, spektakularan, podsjeća na jedan ogroman krater, tako izvanredni bridovi su mu visoki, a unutra je rasprostranjen, interesantan itd., i to je zabačeno mjesto. Bila je nedavno umjetničko-dramska konferencija i mi odlazimo u taj zabačeni dio i tamo ta grupa ljudi s kojima sam ja zastajemo oko jedne crkve. Idemo do crkve, crkve Svetog Ilije. I onda, naravno, poslije prvog onog olabljivanja i veselja, počinju priče: Vidi ti, moj profesore, gdje su naši morali graditi crkve. Bogu iza leđa! A zašto to?  Pa kaže da ih ne nađu oni Turci, da ih odmah oni ne bi spalili. Ja siđem, jer to, naravno, nema nikakve veze, stoji crkva u središtu Skoplja iz 12.vijeka, ili Nerezi iz 12.vijeka.

Siđem dole. Crkva je restaurirana. Zanimljiv slučaj, pa nećete zamjeriti što ću vam ga prenijeti, jer možete i vi to vidjeti tamo, to je na putu pa prema Vitovištu. Isplati se vidjeti. Taj predio je izvanredan. I ona je potpuno restaurirana, pa je i jedan natpis restauriran. Ja ga pročitam i odem gore. Kažem im dođite da vidite dole, nešto ne mogu baš najbolje da pročitam šta ovdje piše. Jedan od glumaca, jer je bio takav dramski festival, čita: Da Bog poživi, na makedonskom, staroslavenskom, našeg sultana Abdulhamida koji novcem svojim ovaj manastir podiže. Ovi gledaju. Zinuli. Čitaj, čitaj dalje, šta si stao, rekoh. Godine te i te, sultan Abdulhamid podiže ovu crkvu svojim novcem. E, pa, rekoh kako je dao pare, a vidi ovi je sakrili da je ne sruše. Što je sultan dao pare? Naravno, takvih slučajeva je bilo koliko hoćete. Postoji još jedan primjer, jedan mnogo veći i poznatiji, riječ je o manastiru. To je Jokina, u Sagovskom, čuveni manastir gdje ima i umjetničkih kolonija. Niko neće da vidi dok mu ja na vratima ne pokažem, da na vratima piše da je bio požaren 1897. , a 1901. da ga je svojim novcem isti taj sultan obnovio. Niko ne spominje Ahdnamu, sultana Fatiha, El-Fatiha, Mehmeda II, koja je ustvari dokument koji bi mogao ići u povelju o zaštiti ljudskih prava, zaštitu religioznih prava svih zajednica.

Spominju ga iako recimo postoji nesporazum oko ovog El-Fatiha, svi ga prevode, to je Sultan Mehmed-Osvajač. On je osvajač. Vidite! Postoji jedan tekst o njemu, baš iz pera jednog od njegovih, da kažem, biografa. On kaže da se složio da mu daju taj naziv, taj dodatak El-Fatih, zbog Fatihe. Uvodno otvaranje. Uvođenje. Jer je on žudio da u Istanbul, u Konstantinopolj tadašnji, uvede islam. Da ga otvori za islam. Jer je bio zatvoren za islam. I on nije rušio. Zato sam rekao hrišćanstvo je ostalo u središtu Konstatinopolja, bivšeg, a sada Istanbula sve do danas. I danas je tamo središte Pravoslavne crkve. Svjetske Pravoslavne crkve. I dan danas. E, dakle, nije on osvajač, nego je onaj koji je otvorio grad. Najveće razaranje Istanbula su napravili, već pogađate, krstaši. Strahovito razranje koje je opisivano u detalje, užasno razaranje, dok ovdje praktično nije bilo razaranja, osim par incidenata, jer ipak je to ordija koja je žestoko ratovala, razjareni ljudi su međutim odmah bili kažnjeni. Već drugi dan su prestale paljevine i pljačke.

Ali da vidimo. Kako se desilo da se Bošnjaci islamiziraju? Osim bogumilskog momenta, koji je vrlo zanimljiv i moglo bi se o njemu razgovarati opširno kao posebnoj temi. I bilo bi malo možda i cijeli semestar da se govori, jer sada već ima prilično materijala, mada je i dalje to dosta, kako da je nazovem, neprozirna, netransparentna tema, ali ima već prilično zanimljivih izvještaja i može se podosta toga zaključiti. Glavni momenat je bio izbor koji se stavljao pred ljude, jer pritiska nije bilo. Do danas nema ni jedan dokument o prinudnom prevođenju na islam nikoga kao što i sami znate, to je šehadet koji se kaže pred svjedocima dobrovoljno. Ne može se to silom. Osim toga, u Kur’ani Kerimu imate eksplicitnu zabranu za vršenje pritiska u vjeru. Riječ je o suri El-Beqare gdje se ističe da u vjeru pritiska nema. Da ne ulazimo sad u to, mada je značajno za onu konstataciju, za onaj duh, ustavni duh islam. Dakle, ne pritisku. To je bilo vrijeme duboke religioznosti. Ja zato smatram da i danas, kao i tada, ne smijemo nikoga pitati zašto si prihvatio islam ili zašto nisi prihvatio islam. Čim je zašto si, tu nema uzroka i posljedica jer smo rekli da je uzrok ono što nužno izaziva uvijek pojava koja kod nekog uvijek i nužno izaziva istu reakciju, istu drugu pojavu.

Ovo je situacija koja kod nekog izaziva reakcije, kod nekoga ovakve a kod drugoga onakve, dakle to je izbor. Odluka! Motiv! Koja je bila ustvari dilema? Mene je alarmiralo pri istraživanju ove teme to što ni jedna, ali doslovno ni jedna studija na ovu temu ne uzima uopšte u obzir pitanje zašto neki nisu htjeli prihvatiti islam, kao da je izgledalo sasvim prirodno da se ne treba prihvatiti a samo istražuju zašto se prihvatio. Kao da je bilo, naravno, čudno zašto su prihvatili?! Ali kad imate izbor zanimljivo je znati i zašto ste glasali za političara i zašto niste glasali za tog političara. To se uvijek radi u anketama. Zašto ste prihvatili islam, ali zašto niste prihvatili islam?! Jedna imaginarna anketa, koju bi napravio istraživač, mogla bi zaista da objasni situaciju mnogo temeljitije nego što to rade ovi ideološki znanstvenici. Dakle, nije bilo osnove da se tvrdi da je tu bilo nekih uzroka, posebno onaj već skroz notorno olinjali, da ga tako nazovem, argument kako su time konvertiti dobijali ekonomske povlastice. A ko će promjeniti vjeru zbog ekonomskih povlastica, kakve god one bile, ako je imalo vjernik. I kažem, to je vrijeme duboke religioznosti. Pa ljudi su u svakoj vjeri dozvoljavali da ih rastrgnu lavovi ili da ih raspnu na krst ili da im odsijeku glavu ili da im rade šta god, a neće da promijene vjeru.

Notorno olinjali ekonomski argument

Bošnjacima su zabijani čavli od strane komita i knezovih vojnika, jer nisu htjeli da prime hrišćanstvo i da se prekrste. Nekoliko hiljada muslimana: žene, djeca, starci i ono muškaraca, koji nisu htjeli da se pokrste, posječeni su u tolikom broju i tako krvoločno 1809. godine od Karađorđevih ustanika da je Leopon F. Rank, koji je bio glavni njemački a i evropski naučnik u to doba, alarmirao sve evropske sile da se to zaustavi, dakle taj varvarizam. I ta strahovita masakrirajuća praksa ustanika u Beogradu. On govori o nekoliko hiljada pobijenih ljudi koji su odbili da promjene vjeru. Vjera nije obruč bureta, što bi rekli, da je za 100 dinara promijeniš ili odbiješ da je promijeniš. To je ponižavanje samih Bošnjaka, odnosno onih koji su primili islam. To je ideja da su to otpadnici. Čitava historiografija susjednih naroda, pa i naroda koji nisu muslimani u Bosni, gradi se na tezi o moralnim i nemoralnim, o pravednicima i izdajnicima, o hrabrim i o nečasnima, o čvrstima i o prevrtljivima, pri čemu smo uvijek mi sabirali one negativne atribute, dakle to su sve oni koji su primili islam. Zašto? Za ekonomske povlastice. To je tako ponižavajuće. Ja se stvarno naježim na ovim konferencijama kad to neko spomene. Ja ga opomenem da bude pristojan. I vi onda ne razumijete ništa o religiji kad mislite da bi čovjek za 100 ili za 100.000 dinara mogao mijenjat religiju, a kad tvrdite da su to radili i ovi i oni, onda ponižavate cijeli narod. Ja odbijam da prisustvujem dalje takvoj konferenciji. Vi ili ja!

Kako god bilo, problem je u tome da se čak ni ta priča ne slaže sa faktima. Ekonomski efekti prihvatanja islama, kad se sve sabere, bili su, ustvari, za možda jedno od 1-2% nepovoljniji, nego ako se ostajalo u ranijoj, nepromijenjenoj vjeri. Da to sad ne analiziram, iako sam u dobroj formi da pričam (mislim da bih negdje do 11h navečer mogao pričat o tome). Da bi došli do glavne teme skratit ću. Efekti ekonomski su takvi, da je za oko 2% povoljnije bilo ne prihvatiti islam. Samo za ilustraciju, da ne ostanem sasvim dužan, ako se procjeni, recimo, da je jedno imanje npr. moglo davati današnjih 100 KM poreza, jer je recimo godišnje proizvodilo samo 1000 KM vrijednosti, to je taj 10% harač, onda je za hrišćane, odnosno za one koji nisu prihvatali islam, to bila fiksna tarifa u iznosu, a ne u procentu. Dakle, on je plaćao stalno 100 KM, pa ako sljedeće godine bude pametan pa podigne i udvostruči proizvodnju, on će opet platiti samo 100 KM. Dok je klizna tarifa bila za muslimane. Ako ideš na 1000 KM, sljedeće godine na 2000 KM vrijednosti proizvoda onda platiš 200 KM, jer je to 10%, a na 3000 plaćalo se 300 KM. Ako onaj što nije prihvatio islam ode na 5000 KM, on i dalje plaća prvih 100 KM. Međutim, za muslimane imaju i druga izdvajanja, davanje zećata itd., što pokazuje da su nešto malo veća davanja državi bila od strane muslimana nego od hrišćana.

Znači, koja je bila dilema? Ljudima je ponuđena varijanta s dolaskom najmoćnije sile svijeta, fantastično sređene, vidimo to iz one kuće koju sam spomenuo, Muslibegovićeve. Na licu se to prosto vidi, ali vidimo to i iz onih pjesama Avde Međedovića što sam ranije rekao. Vidimo da je to bilo izvanredno sređeno,  uređeno Carstvo koje je donosilo novu veliku ideju. Treću i posljednju riječ Božiju.

Muslimani su već bili prisutni u Evropi od 8. vijeka. Sad dolaze ponovo. S druge strane, dubina vjernika u srednjem vijeku je opšte poznata i to kod svih vjernika, usljed te dubine ginuli su i katolici i protestanti jedni protiv drugih, nepristajući da se promjene čak ni unutar kršćanstva. Štaviše, do danas traje ta mržnja. Vidite Irsku. IRA objavljuje da neće poštovati policijske jedinice u koje se uvode Irci-katolici. U tom smislu dubina religioziteta, kao ljudskog osjećaja, mora biti uzeta u obzir, posebno zbog ovoga što slijedi, a slijedi sljedeće. Promijeniti vjeru znači nije ekonomski razlog, osim što je ponižavajuće, a vidimo da ne odgovara činjenicama. Promijeniti vjeru, znači promijeniti totalno i radikalno način života. Na to se malo ko odlučuje. Može se odlučiti, ako si otišao u Ameriku i tamo gdje te niko ne zna, a ovdje sa svojima nije lahko potpuno promijeniti način života. Posebno familijarnim ljudima u sistemu koji je patrijahalan, gdje ugled zavisi od toga ili gdje čeljad mora slušati komentare.

Šta se događa ako prihvatiš islam? Potpuni prekid sa tradicionalnim načinom života. Prekidaš način ishrane baziran na svinjskom mesu, koji je bio dominantan na Balkanu u to doba. Toga više nema. Možda čeljad voli, možda si i ti volio. Nema više toga. Možda je to bilo najslađe. Nema više. Nema rakije, jer to su jaki vjernici. Više ni ja, ni moji više neće piti alkohol, dakle u ovoj se kući neće više piti. I ti prekidaš i duge porodične veze, koje su sa sveštenicima tu tradicionalno građene, od učešća prilikom gradnje kuće, preko vršenja vjenčanja, u kojima su imali važnu ulogu, te kumstva i sahrane. Sve se to prekida. Iz kuće izlaze ikone. Iz kuće izlazi krst. Da se odlučiš na to treba da si stvarno nevjerovatno jakog unutrašnjeg vjerovanje, jer nema pritiska. I da kažeš od sada ćemo tako živjeti. I da moraš pet puta da se moliš, ti koji nisi morao nikada da se moliš, ti koji si mogao samo nekada se prekrstiti, kada te nešto začudi ili si to mogao pri nekoj crkvenoj svečanosti da uradiš. Ali inače ne moraš, nema ništa što si morao raditi pet puta dnevno. Moraš uzimati abdest u vrijeme u kome je pranje bilo stvarno, otprilike, jedan najveći porok. Šta ćeš se prati? Sapun je uveo islam u Evropu; u 17. vijeku kada Versaj još uvijek nema toaleta ni vodu. Donosili su u bokalima za neke druge potrebe. Inače, Luj XIV se hvali: Moje carsko lice voda nikada nije dotakla. A šta si stavljao? Pomade! Vodu ne! Taj hidrolik, kao što ih naziva jedan francuski sociolog i poznavalac ovog vremena, kaže: To je izum islama, od kupatila do javnih česmi i kanalizacije. Sve je to iz islama došlo, međutim za život tadašnji tradicionalni to je bio prevelik napor. Moraš mijenjati kuću, moraš mijenjati način života, moraš voditi sasvim drugi život, moraš naučiti riječi koje nisi znao, makar ih i ne razumio, makar samo za ove osnovne dove itd. I moraš tjerati na to svoje bližnje i uvjeravati ih. I što je najgore, moraš ići u rat. Sada više nema PAKS OTOMANIKA. Dok god si vojno sposoban, a to je uglavnom bilo do 60- te godine života, nekad 55., ali uglavnom do 60. išao je i sultan i vezir u rat. Svi su išli. Svako ko je vojno sposoban. Ideš gdje te pošalju. Daleko od zavičaja 3000 km, ne da braniš svoju kuću, ne da braniš svoje selo i djecu, ideš tamo i ostavljaš ih na dugo vremena. Vojni rok je bio od 8-15 godina, u jednom periodu 12, ali uglavnom 8 godina. Odatle u narodnim pjesmama nalazimo uspomenu i sjećanje na sve to, tek što se mladić oženio dođoše da ga zovu u vojsku, ili tek što mu se rodilo prvo dijete, ili još mu se nije ni radilo a mora ići u vojsku.

Herojstvo žene Bošnjakinje

Išli su svi u vojsku. Imaš 5 sinova i kako stasavaju svi će ići; ako su stasali svi idu; ako je najmlađem 20 godina opet svi idu. Možemo ti ostaviti jedno da se brine za imanje. Žene ostaju same, žene su prave heroine i junakinje toga vremena. U bošnjačkom i islamskom svijetu. One čuvaju kuću. Ja lično mislim da je autoritet Bošnjakinja koje su bile u kućama bio mnogo veći nego da su bile na bilo kojem drugom mjestu. One su čuvale duh bošnjaštva. One su fino vaspitane i neće na ulici da to pokazuju. Ali ja nisam sreo ni jednu seljačku kuću u kojoj muž, zaista, ne pita svoju ženu i gdje ona ne odlučuje praktično o ključnim stvarima i to na zadovoljstvo muža, a ne zato što mu se nameće. On njoj vjeruje da će to ona bolje uraditi, od nabavki do svega drugoga i ona to stvarno bolje radi. To je duga tradicija u kojoj je ona ostajala sama bez muškarca. Osam godina je ostajala. Morala je! Sva je kuća bila na njoj i kad on dođe, on kao da je došao u tuđu kuću. On se ne može na nju još privići, akamoli da zna gdje šta stoji i kako treba da ide. Osam godina je žena vodila brigu da to funkcioniše. Ta njena herojska uloga zaslužuje ne samo romane, nego romane i sociološka istraživanja. Važno je razumijevanje tog odnosa autoriteta bošnjačke žene u kući, čemu sam ja od djetinjstva do danas svjedočio iz ličnog primjera i svi Bošnjaci, koje znam, tako funkcionišu. Ustvari, meni se čini da se to samo time može objasniti. Ja se tome divim, ali, s druge strane, to je bio strašan teret. Trebalo je podići djecu, održati kuću osam godina uz, možda, samo nekog muškarca koji ostane od druge žene, jer je malo nespsoban itd. Pri tome se ne zna hoće li se vratiti.

Treba uzeti u obzir i smrtnost regruta, to koliko se ginulo. Samo u jednom periodu, istraživao sam to, 1563-1571., za tih osam godina uzeto je negdje oko 5400 regruta, baš iz ovog regiona, mostarskog i sarajevskog. Osam godina kasnije, vratilo se manje od 400 živih, što je 96% smrtnosti. Jer bi 540 bilo 10% na 5400 regruta. Vratilo se oko 400 osoba. Dakle, 96 % se nije vratilo. Ta herojska žena je morala ostati i dalje, biti gospodarica u kući, sređivati sve za vrijeme odusustva supruga i smrti. A sve ove teškoće su dolazile samo onda, ako se odlučiš za prihvatanje islama. Imajući sve ovo na umu, ja se divim svakome ko je prihvatio islam, jer to je značilo imati tako duboku vjeru u sebi i, po cijenu svega spomenutog, promijeniti način života. Sve to prihvatiti i tako sa ponosom držati se vjere, pa to su stvarno anđeli, a ne ljudi, pa to su stvarno duboki vjernici, treba se diviti svakome ko je to učinio, jer u suprotnom značilo je imati komoditet. Ne mijenjati ništa. I kuća je ista, i hrana je ista, svinje su mi u toru, rakija mi je u flašama ili buradima, i vino, i komšije su mi tu, i krst mi je u kući, i ikone su mi u kući, i crkva mi je tu, i pop mi je tu, i ni s kim ne moram ništa da tumačim, i sve je isto, i psujem, i ne perem se ako neću, radim šta hoću, u svakom slučaju odgovoran sam samo popu, a i to nije nešto. Dakle, sve ostaje isto. Život je bio mnogo lakši! A posebno dolazi ono najvažnije, ne idemo u vojsku.

Hrišćani nisu išli u vojsku. Potpuno sam bezbjedan ja i mojih 5 sinova. Onaj pređe u islam, eno mu sinovi izginoše. Jedan mu se vratio živ. Moji su svi živi. Svi su oženjeni, svi imaju djecu, ja imam unučad. Boga mi, kada pogledaš, trebalo je bit nevjerovatan heroj, neshvatljivo duboke religioznosti, pa bez pritiska prihvatiti islam. Imati neshvatljivo čistu dušu i duboku vjeru. Naprotiv, svi argumenti realnog života su te navodili da ne prihvataš islam. Ako me ne tjeraš što bih ja prelazio, posebno imajući u vidu državu koja je toliko ratovala, državu u kojoj se toliko ginulo. Pa što bih ja išao i slao svoju djecu u vojsku da ginu. Nisu oni ratovali, jer se smatralo, prema islamu, da ne možeš natjerati druge ljude da ginu za Boga u koga ne vjeruju, za vjeru koja nije njihova. To je bila ta duhovna konstitucija islamske države. Oni nisu išli u vojsku i to je nevjerovatno značajan momenat koji niko ne spominje, samo na jednoj konferenciji kad sam rekao jedan je onda dobar poznavalac, historičar rekao, jeste, ali, profesore, vi ste zaboravili da su morali plaćati zato što ne idu u vojsku. To je tačno, ali koliko? Kaže ne znam tačno. Međutim to se zvalo nizamija ili otkup što se ne ide, znači plaćalo se što se ne ide u vojsku. Plaćalo se! U najdužem periodu, iznos je bio jedno janje godišnje, u naturi ili u novcu. Dakle, za jedno janje mi smo svi tu i na broju i mirni. Ko to ne bi dao? Ali, koliko se to povoljno odrazilo na hrišćansko i na islamsko stanovništvo pokazuje jedan sasvim drugi podatak, iz istog onog perioda 1563-1571., kao što sam rekao. Negdje krajem 16. vijeka najveći demografski porast u Evropi ikada zapamćen, jeste porast hrišćanskog stanovništva na ovim teritorijama. U nekim regionima ide za 30 godina na 100%, jer nije se ginulo. Niko te ne progoni. Svi tvoji su tu, svi se žene, sve napreduje. Muslimani ginu. I najveći pad je išao upravo na muslimansko stanovništvo. Prema tome, činjenice su takve.

Jasno je da je prihvatanje islama lični čin i suvereno pravo svakog čovjeka. Iza toga ličnog čina slijedile su posljedice koje smo opisali za prihvatanje i slijedile su posljedice koje smo opisali za neprihvatanje islama. Daleko je komfornije bilo neprihvatiti islam, jer nema nikakvih posljedica. Jedina, do duše indirektna posljedica, jeste ova, ako ne prihvatiš islam, ne možeš napraviti karijeru. Ostat ćeš na tom tvom selu. Bit ćeš trgovac. Vezir nećeš postati. To je istina! U državnu službu nisi mogao. Ali, na kraju krajeva, evo glavnog razloga. Mogao si ostati živ i pri tome da ti niko ne dira u ono što je tvoje.

Termin „islamizacija“ treba biti izbrisan

U tom kontekstu, znači, sva priča o islamizaciji treba da se definitvno izbriše, taj termin ne smije da se upotrebljava, to je pežorativan termin. Mora da se govori o motivima za prihvatanje i motivima za neprihvatanje islama na teritoriji Balkana za vrijeme Osmanli-devlet. To je naučno održiv stav, to je argumentima potkrijepljena teza i neka se istražuje, možda će se naći još neki faktor, ali to su oni najvažniji koje sam ja sagledao.

Međutim, to je trebalo falsifikovati. Upravo tu je priču trebalo falsifikovati, trebalo je demonizirati i satanizirati upravo one koji su prihvatili islam. I to od strane onih koji su sjedili bezbjedno kući. I nisu 300 godina ratovali, nego su bili branjeni od ovih koji su ginuli u susjedstvu. Sada su im okrenuli leđa i na njih udarili govoreći kako su ih nabijali na kolac, a svi su ostali živi ili da su prinuđavali njih da idu i ginu i da prihvataju islam, a oni nisu htjeli prihvatiti islam. Zašto je to bilo potrebno?

Vraćamo se na onaj glavni strateški, politički, ideološki inspirisan motiv. Zato što se morao naći uvjerljiv alibi zbog činjenice da su sada oni tim ljudima otimali zemlju. Zato što su svim begovima i agama oduzimali sve njihove čifluke bez naknade, ponekad sa simboličkom naknadom! Zato što su otimali kuće i sva ona imanja! Ali kako god bilo, stvar je u tome da je bilo potrebno pokazati, odnosno stvoriti iskrivljenu sliku o njima i pokazati da oni dobijaju kaznu koju su davno zaslužili. Tvrdili su da su to naši određeni Srbi i mi ćemo ih sada sve kazniti. I to je u početku bila, zaista, žestoko radikalna politika. Poubijati, pokrstiti i raseliti. Tim redom. Ako hoće da se pokrste, uredu je. Neće! Raseliti! Odbijaju li i to, onda pobiti!

Oko tzv. turskog nasilja evo jedan podatak. Vjerujem da je nepoznat. Ja ga nisam sreo bar kod nas u literaturi. Jedini slučaj na koji se pozivaju sa nekim empirijskim argumentom o krupnome turskom nasilju nad hrišćanskim stanovništvom jeste Ćele kula u Nišu. Ćele kula, ćele je ustvari lobanja. To je kula napravljena od ljudskih lobanja. Tu kulu su napravili Turci od srpskih lobanja. I to je istina! Eto, vidiš šta su radili?. Ali ja sam se pitao kako je to moguće da je to jedini dokaz, ako su bili tako svirepi. Mora biti više toga i na drugim mjestima! Nema! Ta je kula, krajem 1809. g. podignuta od poginulih ustanika Karađorđevih. Iste godine, u maju 1809., pri opsjedanju Sjenice, Karađorđevi ustanici su, Turska je bila dosta oslabljena i nije mogla poslat pojačanje dosta dugo, opkolili Sjenicu, na Pešteri, i onda su pregovarali. Nisu bili dovoljno jaki da osvoje tu tvrđavu, odbrana je bila jaka i bilo je oko 3000 ljudi. Tako da ni ovi nisu mogli da se probiju, a ni ovi nisu mogli da osvoje. I onda su počeli pregovori. Na riječ čvrsto datu.

Dogovorili se, jer ako ustanici osvoje tvrđavu, znali su šta ih čeka. Dogovor je bio da ustanici daju prolaz ljudima u Sjenici. Čvrsta riječ je data! Čvrsta riječ! O tome možete naći izvještaj u srpskim izvorima. Antonio Protić. U njegovim historijskim zapisima, inače je bio zapisničar i biograf Karađorđa. Njegov lični pisar. Na zadatu riječ oni su se spremali, dogovreno je da im daju dva dana da se spakuju. Spakovali su se! Na konjima muškarci, žene, djeca i starci. Rečeno je da krenu sa svom opremom i sa svim novcem koji mogu ponijeti, ali drugo ne. Samo ono što su mogli ponijeti, drugo ostaje u Sjenici, ustanicima. Kada su izišli, onda Antonio Protić kaže: Naši su osuli plotu po njima. A čekali su ih u špaliru, kao da ih pozdrave, ‘hajde živjeli, srećno!’, a onda su izvadili kubure, puške, tufeke, jatagane, sablje, i počeli su sječu. Kaže onda: Sutra ako je i jedna manje falila od 2500 glava žena, djece, staraca i pokoja muška i bile su nabodene na vrbovo kolje. Dakle to je podatak o kome svjedoči Antonio Protić. Vuk Karadžić kaže da je to najveća sramota u srpskoj historiji i ja o tome neću da pišem, ali je istina da kad god se toga sjetim, osjećam veliku buku.

Šta se desilo poslije? Dakle, nakon poraza na Čegru, od čijih glava je napravljena Ćele kula, pokolj u Sjenici je direktno proizveo i motivisao da se učini jedan takav korak kao što je Ćele kula i to je pisalo na Ćele kuli. Mi siječemo muške glave u borbi, da vam više nikada ne padne na pamet sjeći glavu djece i žena na mučki način. To je bio čin osvete za pokolj u Sjenici. To je ista ona godina, kada su bili događaji u Beogradu i zbog čega je Leopon Fon Ranke uzdrmao čitavu savjest Evrope tražeći da se prekine pokolj.

Zašto ne dižemo spomenike žrtvama zločina?

Đilas govori o pokolju 1924. godine u Šahovićima. Iz tadašnjeg Ministarstva odbrane 1924. iz sela Šahovići pozvali su odrasle muškarce, tog velikog sela kod Prijepolja, na legitimisanje. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je pozvala na legitimisanje, da se provjere lični podaci. Svi odrasli muškarci su išli dole, onda su ušli Luka Đilas, otac Milovana Đilasa, koji je pričao o ovom zločinu, a Milovan Đilas je bio dovoljno pošten da to direktno napiše i to je u njegovoj knjizi objavljeno. Tada su ubijali, pljačkali, silovali, u selu u kome nije bilo više muškaraca, samo starci, žene i djeca. Najskromnija procjena vlasti je da je bilo 700 ubijenih i sve kuće popaljene. Po reisu-l-ulemi Džemaludinu Čauševiću, u protestu Vladi Kraljevine Srba i Hrvata kaže se da je 1900 naših muslimana tu pobijeno. On je, vjerovatno, pretjerao, iz razumljivih razloga, da ih više alarmira. Oficijelne vlasti su svakako spustile brojka: neki izvori računaju 1120 žena, staraca i djece i nešto malo muškaraca, od 13-14 godina, kako inače kaže Đilasov otac, „nismo do tada ubijali nikoga mlađeg od 18, tu smo se obrukali i pobili svu tu djecu od 13-14 godina, presjecali smo im žile, tetive na petama kao volovima kad ih koljemo da ne bi mogli ustajati, pa smo ih onda ubijali.“ Strašne stvari od kojih se ja naježim kada se sjetim šta tamo piše.

Ne znam hoćete li vjerovati, ali za ovo čudo se znalo i niko nije kažnjen, ni iz policije koja je poznavala ove, a znala su se sva imena ko je došao. Niko nije ni odgovarao. Sud nije nikoga pozvao na odgovornost, niko nikada nije kažnjen. To sam kaže ovaj Đilas, on kaže, “nevjerovatno je kako je Vlada to uspjela da uradi da niko ne odgovara nikada“, samo iznosi da njegov otac nikada više nije htio o tome da govori. Jednom se napio, pa mi je ispričao. Ja sam zapinjao da kaže šta je tu bilo. Svi su, kaže, ćutali, pokajali su se i tako. Pokajali su se! Ali prvo su uradili. Više bi se kajali da nisu.

Dedijer navodi podatak, dakle činjenice, koji, isto tako, mi nekako nismo znali, da je 1943. Pavle Đurišić javio u brzojavu Draži Mihailoviću da je akcija čišćenja Limske doline od muslimana završena. Od kraja februara do kraja marta za ovih 30-etak dana, mi smo očistili 30-etak sela, i pobili po mom računu 9200 muslimana, od kojih je 1200 za oružje bilo sposobno, a 8000 staraca, žena i djece. 9200?!!, to stoji u dokumentu. Tu depešu je Dedijer  objavio prije 20 godina. Mi to ne samo da ne koristimo, već mi dozvoljavamo da se diže spomenik Draži Mihailoviću. Da se diže spomenik četnicima. Sad je baš dignut u dolini Lima, kod Prijepolja, spomenik jednom četniku za koga svi ovi Prijepoljci navode, svjedočanstvima još prije 30-40 godina, da je nevjerovatno zvjerski klao muslimane. Spomenik mu je osvešćen. Sveštenik je došao, stanovništvo lokalno je došlo. Šta da se radi? Sad se stvarno pitam za perspektivu i za dostojanstvo i za integritet Bošnjaka?! Dokle tako? Zašto ne podići spomenik žrtvama iz Šahovića, zašto ne podignuti spomenik žrtvama pokolja u Sjenici?! Neka opominje ta brojka od preko 2500, tačna je, mada neki smatraju da je bilo oko 3000. Zamislite zločin, 2500 ljudi na riječ izvaditi i onda ih pobiti! Zašto se ne diže spomenik?

Zašto se ne diže spomenik onima koji su branili Bošnjake? Bilo ih je, takav je bio Jusuf Mehović, Husein Bošković i drugi koji su do kraja rata se branili, pa nisu mogli četnici da uđu u neke regione. A onda su bili osuđeni na smrt, pa su morali pobjeći. Jusuf Mehović je ubijen. Ovaj drugi, Husein Bošković, je otišao za Istanbul, i srećom preživio. Zašto se ne dižu spomenici njima? Tu je opet neka logika! Zato što su se oni sjetili podići ovim zločincima spomenik. Kada vi podignete spomenik Karađorđu, koji je na prevaru, na zadatu riječ, pobio 2500 stanovnika Sjenice, obećavši im sigurnost, onda podizanje spomenika žrtvama znači, ustvari, podsjećanje na zločin. Kada vi zločincu podignete spomenik, svako podizanje spomenika žrtvi zločinaca, znači podsjećanje na zločin. To oni neće, ali zašto mi to ne bismo? Zašto se ne bi podigao spomenik žrtvama 9200 pobijenih Bošnjaka od strane četnika? Pa zato što Draža Mihailović već odavno ima spomenik. Zašto su mnogi profesori, koji su živjeli u Sarajevu, išli na otvaranje tog spomenika, iako su bili zakleti socijalisti i članovi Komunističke partije. Ja sam se zaprepastio kada sam vidio na fotografiji  da su oni u prvim redovima na otvaranju spomenika Draži Mihailoviću, kao što je ministar spoljnih poslova Drašković, dakle ministar spoljnih poslova je bio na otvaranje spomenika četnicima. A mi ne smijemo podići svojim žrtvama.

Kukavičluk kao junaštvo

Spomenut ću recimo, jednog iz ovog regiona, Smail-agu Čengića. Vi svi znate je l’ to Mažuranić ili Njegoš napisao; a mi ne znamo ustvari da je bio ubijen na prevaru. On je bio veliki mejdanžija i junak, on je oko 7 crnogorskih junaka u direktnom fer-duelu, tako reći, pobjedio. Sjetite se one priče o Gacku polju i pjevanja kako je lijepo kad u njemu nema gladi i tako dalje, ljute gladi i nevolje ljute. On je bio poznat, kao jedan od najuspješnijih domaćina. Njegova zemlja je bila plodna. I njegovi seljaci su, ustvari, imali sve. Pa zašto je onda ubijen? Pa zbog ovoga je ubijen. Ubijen je, jer se više nije mogao naći ni jedan junak da mu izađe oči u oči, i čak i ovi koji su ga ubili, nisu mu pogledali u oči. On je na riječ, isto tako, pozvan da dođe, a javljeno je ovima, Novica Cerović, četa mala ali odabrana 30 ljudi se skupilo na njega samog. I sačekali su ga u mraku i ubili ga.

Mi učimo svi tu pjesmu. Ja je znam sad napamet. Sramim se što je znam napamet. Ali sam je morao učiti. I to je priča koju priča onaj koji ga je ubio na prevaru, plašeći se direktnog duela. Ako si već muško – iziđi. Međutim, oni, kao opravdanje, pričaju priču o strašnom zlostavljanju seljaka. To je opravdanje kukavičluku. U toj pjesmi vidjelo se da su se oni po noći prikradali i opalili iz kubure u njega kada je naišao. Niko nije smio izaći na oči. Ali, on je bio čuven junak i niko nije smio, poslije tih 7 dvoboja, da mu više izađe. On je vjerovao na riječ. Međutim, eto tako je bilo.

Zašto se njemu ne podigne spomenik? Reći će se: e, taman posla, hoćete njemu! Zašto se ne podigne? Njegoš ima spomenik. Imate jedan slučaj koji je doslovno dokumentovao Njegoš. Poziva na pregovore 60 bošnjačkih, da kažem, prvaka iz regiona Hercegovine i sjeverne Crne Gore i oni odlaze tamo. Samo jedan, jer se izdaleka trebalo sakupiti, dakle samo jedan nije otišao jer je imao loš san. Poslije je kazao da nije htio da im kaže, jer nije htio da ih bihuzuri i plaši, međutim tako je loš san usnio da je on odustao, rekavši: „Zlo mi je, ne mogu ja. Doći ću sutra.“ Međutim, kad su oni stigli, Njegoš je naredio da sve posjeku, 59 glava je osvanulo sutradan nataknuto na kolje. Sada se pitam: zašto da ja ne podignem spomenik njima? Zato što ću podsjetiti da je Njegoš zločin uradio!

Reći će se: ma ne možeš ti, on je pjesnik! Pa jeste, ali u tim pjesmama ima i direktnog poziva na genocid i mržnje, i širenja apsolutno vjerske mržnje, nacionalne mržnje i laži o tim tzv. istragama poturica. Koje poturice? Međutim, to se mora početi spominjati. Mi moramo o tome govoriti. Koliko naši političari imaju snage da to urade – to je drugo. Kroz obrazovanje, kroz objašnjenje ljudima šta se događalo. Te stvari moraju postati dio naše historije, povijesti. Čujem naša djeca uče u nekim gradovima povijest koja nije naša. Da li u Livnu, Duvnu, itd., hrvatsku uče ovdje (Mostaru), uče srpsku gdje su manjina. Ne može to tako! Mora se postaviti to pitanje. Ne, ovo su činjenice. Nije sada razlika u interpretaciji. Interpretacija je drugo. Ovo su činjenice.

Pljuj po protivniku, nešto će se zalijepiti

Prema tome, naša situacija je, ustvari, posljedica apetita država, koje su prije nas stvorene na ovom regionu, da dograbe te teritorije. Ne mogu ih drukčije dograbiti nego da prikažu lokalno stanovništvo kao krvolike izdajnike, koje će onda ovaj sa tri vjere pacificirati, protjerati ili likvidirati i onda će uzeti legitimno zemlju. Njihova propaganda je vrlo uspješna. Ti ne možeš s njima razgovarati, jer propaganda ostavlja utisak. Volter je rekao: „Pljuj po protivniku, nešto će se zalijepiti.“ I zalijepi se. Ovi ne prestaju da pljuju, zalijepi se samo ono što je pljuvačka. Kad smo kod spomenika, mislim da se nekoliko bulevara u nekim gradovima Srbije zovu bulevari generala Mladića. Kako mi ne smijemo napraviti ulicu „Žrtava generala Mladića“, da se baš tako zove?! Ne ulicu žrtava genocida ili Srebrenice, ne anonimno i generalno. „Ulica žrtava generala Mladića“. Haj’ da vidimo! Za njim je haška potjernica raspisana, a oni kažu „to je naš nacionalni heroj“.

Ali takav odnos ne izlazi iz onog, kako bih rekao, pasjaluka, jer to nije u pitanju. Izlazi to iz propagande, iz sistematskog utuvljivanja. Opravdavaju: jest, oni su nama radili to i to. Niko se ne pita kako ste onda preživjeli?! Kako stoje crkve?! Kako to da mi govorimo još naš jezik?! To se ne pita niko, samo se stalno ponavlja to su nam radili. Radi se o potpunom odsustvu autentične informiranosti.

U tom kontekstu, mi moramo prvo razbiti ove dosadašnje floskule koje su, ustvari, veoma opasne ideološke konstrukcije, bazirane ni na čemu, osim na lažima i falsifikatima. Recimo, priča, čuvena priča o tome kako su Turci nekog kaluđera Avakuma prvo pokušali potplatiti, jer je bio utjecajan i lijep, da postane musliman, pa onda su mu davali obećanja da će biti ovo i ono, kadija, muftija, i najvažnije vezir. Nije pristao, onda su ga pritisli na muke, na kraju su ga sjekli i dio po dio spalili, a on nije htio dati svoju vjeru. Ta priča je, ustvari, izmišljotina Sime Milutinovića Sarajlije, koji je tu priču napisao i odnio Njegošu. Njegoš ga je odmah proglasio za svog glavnog, da kažem, direktora za književnost, i to je stimulisalo direktno Njegoša za onu istragu poturica, za onu priču iz Gorskog vijenca, to što su oni, navodno, radili tom svešteniku.

Međutim, uprkos svih nastojanja, nigdje nikada nije pronađen ni jedan spis o nekom svešteniku Avakumu, posebno ne o tome da su ga mučili, ili da je prešao na islam, ili da nije prešao na islam. Nikakvog podatka nema. Ima samo priča Sime Milutinovića Sarajlije. U toj priči su se angažovali izuzetno efikasno. Nema ko nije učestvovao. Od Garašanina do Vuka Karadžića kad je rekao „svi i svuda Srbi“, jer to je ideja uzeta iz te zemlje kao srpske zemlje. Onda je ta stvar, kao ideja, ustvari forsirana sve do danas, bez ikakvog dvoumljenja i na sva zvona. Kažem svi su se angažovali: učitelji, akademici, pofesori, ambasadori, predsjednici – bez izuzetka – televizija, mediji, i do danas se angažuju i do danas oni brane Evropu od islama. No, već smo ranije vidjeli ko je i šta radio u Evropi i odakle identitet Evrope, tj. da ona bude onakva kakva jeste i gdje se prije pojavio islam nego hrišćanstvo i šta znači Evropa u kontekstu upravo zajedničkog, jer su oba religiozna i velika učenja, odnosno vjerovanja uvezena sa drugog kontinenta. Dakle, to niko ne poštuje. Ne priča se o tome, nerado pričaju i naši. Zbog toga, ja sam duboko uvjeren da na duši tih protagonista ovog projekta leži najveći broj žrtava i posljednje agresije na Bosnu. Ta iracionalna mržnja je njegovana prejako. Prejako su  doze unošene. Svi su ih unosili od učiteljica, onih baš učiteljica, jer sam se školovao tri godine u osmogodišnjoj školi u Srbiji. I znam šta je govoreno i kako je govoreno, i znam kako sam se ja osjećao, kao Bošnjak ili musliman, jedini u razredu, uz mog brata koji je bio jedini u drugom razredu, tri godine starijem. E, to je glavni, ustvari, razlog, opet ne uzrok.

Jer možeš vjerovati ili nevjerovati, ali za ubijanje treba lična odluka. Da bi ubio nekoga, trebaš odlučiti povući obarač. Možete nešto naljutiti, ali uvijek razmišljaš. Dakle, u tom smislu glavni razlog jeste sistematska produkcija, overproduction, pretjerana produkcija mržnje kroz ideološke naboje na svim nivoima. Od osnovne škole, TV, do serija; pa pogledajte od folklora do svega, stalno su neki Turci koji nabijaju na kolje i stalno su oni zločinci i to više opsjeda ljude. To se mora izbaciti iz svih školskih stvari, jer je apsolutno netačno, ne samo što je štetno, dovoljno bi bilo koliko je štetno da se izbaci. Ko više govori o genocidu nad američkim Indijancima. Smatra se da je to najveći genocid u historiji jer je više miliona ljudi bilo istrijebljeno za manje od 40 godina. Ko o tome priča? Uglavnom su heroji oni kauboji koji ubijaju te bijele Indijance. Ta negativna produkcija je kod nas, ustvari, prešla mjeru, jer se, zato kažem, ne govori o tome šta je bilo, čak i da je bilo, a nije bilo. Nisu bili istrijebljeni, nisu bili progonjeni, nisu im rušene crkve, nisu čak ni ratovali, pošteđeni su bili. Najsrećniji period, ustvari, za hrišćane na Balkanu je bilo 300 godina kada je Turska bila stabilna država. Najsrećniji u njihovoj historiji, najsrećniji period historije Evrope. S tim se evropski historičari slažu. Sa najmanje ratovanja i krvoprolivanja. Za to vrijeme je Evropa imala, recimo samo jedan od onih stalnih ratova, 100-godišnji rat, gdje je Engleska ratovala sa Španijom 114 godina. Malo je nezgrapno reći 114-godišnji pa se zove 100-godišnji rat. Ali je više od 100 godina, dakle 114. Šta treba uraditi? Apsolutno isključiti iz svih medija, zabraniti i najstrožije kažnjavati produkcije ovakvih falsifikata i laži. Naravno, da se ne možeš to uraditi odmah, ali treba govoriti da se to mora učiniti, jer to su najgnusnije ideološke laži, fabrikati, bez ijedne empirijske činjenice.

Bosanski jezik je osnovni, srpski i hrvatski su njegove istočne i zapadne varijante

Odbijanje prava na vlastiti jezik, je, ustvari, kako da kažem, neopravdano u svijetu bilo kojih elementarnih fakata. Ne može se identitet bosanskog jezika dovodi u pitanje. Ja moram priznati da je meni ‘91., kad mi je izašla prva knjiga na bosanskom jeziku, jedna knjiga pjesama, bilo vrlo nezgodno kada je promotor rekao ova knjiga izlazi na bosanskom jeziku i neki su se onako nasmijali, ha bosanskom, valjda na srpskom. Ja sam se baš snebivao da li da pokvarim promociju ili kažem ipak nije to isto. Inače, ranije se nisam uopšte puno pitao kako može jedan narod, koji je autohtoni narod, i koji nikada, nikada Bošnjaci nisu bili ni Srbi ni Hrvati i to je apsolutno jasno, biti bez svoga vlastitog jezika.

Treba pogledati kako su bosanski Srbi i Hrvati primali vjeru, primali su pravoslavlje i onda su uz pravoslaviziranje prelazili u Srbe zbog one jače crkve. Crkva odmah od pravoslavca na ovim terenima pravi Srbe. Bugarska crkva Bugare. Ali samo te dvije. Oni Crnogorce i Makedonce ne priznaju. Isto tako, prihvatanje katoličanstva u regijama Bosne koje graniče sa utjecajem Venecije, Austrougarske, Mađarske i Hrvatske dovelo je do kroatiziranja. Mnogi naši koji tvrde, ja to pravo niti želim niti branim, jer stvarno elementarna, tako da kažem, kultura nalaže da se ne miješam u to pravo. Ali govorimo o činjenicama. Neki Hrvati pod navodnicima, u Zagrebu tvrde da su Hrvati islamske vjeroispovjesti. To je bilo neka moda, i sad je prilično naglašena. Oni su, ustvari, došli iz Ključa, iz Konjica, iz Tuzle, iz Ključa jedna veća familija, itd. Ne možeš ljude uvjeriti. Ja ne želim da ih uvjeravam, ali jeste činjenica, primajući katoličanstvo u ovim regionima se ti kroatiziraš, primajući pravoslavlje ti se srbiziraš. I to je tako, jer su te crkve nacionalno snažno fiksirane, sa snažnim utjecajem nacionalnog magnetizma. Islam je zapravo jedina univerzalna religija. Ove su nacionalne religija; jevrejska je religija jednog naroda, izabranog naroda. Izuzetak je islam, što je velika prednost, što bi se reklo, u svjetlu vječnosti. Dok je, međutim, veliki hendikep u svjetlu vremena; to je upravo, recimo, relativiziralo važnost integrisanja Bošnjaka u nacionalni korpus. Jer, islam stoji kao transnacionalna, transetnička, transrasna i filozofska u svakom slučaju, spiritualna, ali religiozna opcija. Duhovna opcija. Sve ostalo je drugostepeno, međutim na ovom svijetu, očigledno to nije još drugostepeno. Zato govorim o tome u perspektivi vječnosti i perspektivi vremena. U perspektivi vječnosti, to jeste, ustvari, najbolje za ljudsku dušu, to je istina ljudske duše. Sve drugo nas, na ovaj ili onaj način, samo djelimično definiše. Ono što mi jesmo, ona naša istina u nama je, ustvari, tu fokusirana. To ima direktno reperkusije.

Dakle, vraćamo se na to, Bošnjaci nisu bili ni Srbi ni Hrvati. Obrnuto važi ovdje, to možete vidjeti po tome što mnogi Srbi i Hrvati, praktično svi iz Bosne, bosanski Srbi i bosanski Hrvati se manje razlikuju od Bošnjaka, nego recimo od onih Srba iz Timoka ili Vranja, ili od onih Hrvata kajkavaca, ili iz Istre, ili Dalmatinaca. Znači cijeli problem je u tome, kako je jedan narod  autohton i nema svoj jezik?  Kako to da prima od drugih, od Srba i Hrvata, kada tu nikada nisu bili ni Srbi ni Hrvati, bila je bosanska država (što je tema koju nismo ni dotakli danas, koja je izuzetno značajna). Ta država ima kontinuitet duži, neprekinut od bilo koje druge susjedne, slovenske države, uključujući i srpsku Nemanjića, koja propada vrlo rano, već poslije bitke na Velbudšu, Dušanove, dalje knez Lazar nije srpska država, već sa Kosovskim bojem nema te države, ali i da je uzmemo u obzir – ona je mnogo kraća.

Poslije su to određene despotije, lokalne, i ovdje i ondje, ali Bosna kao država ostaje do 1463. godine. E, kako to da nema svoj jezik? I onda vidite da je najstariji Rječnik bosanskoga jezika iz 1632. godine, a da je prvi rječnik srpskog jezika, onaj od Vuka Karadžića iz 1815., nastao skoro 200 godina kasnije. I pri tom nije „rečnik“ Vuka Karadžića, nego „rječnik“. Kad pogledate unutar tog rječnika  sve je ijekavsko; „dijete“, nema nigdje „dete“, zatim riječi „mlijeko“, „lijepo“, „snijeg“. Nema „snega“. Oblik, gramatika, sintaksa, semantika, potpuno je uzeto i dato, on to otvoreno kaže, iz hercegovačkog i centralnobosanskog, sjevernocrnogorskog, dakle upravo ovaj region. Štaviše, on kaže, onaj u Srbiji liči na govedara i ovčara i vrlo je prost i bez finese, ovaj bosanski je prefinjeniji i ima više poezije u sebi. Vuk Karadžić ga uzima kao osnovu, međutim isto to se dešava sa hrvatskim jezikom. Samo pogledajte ovu činjenicu. Taj se jezik zove bosanski jezik. Ja imam jedan talijanski rječnik, lingva Bosniaka, iz 1683. godine.  Dakle, još uvijek 120,130 godine prije Vukovog rječnika. Na talijanskom. Već sam rekao da je bosanski bio diplomatski jezik ovdje. I zvao se bosanski. Isključivo bosanski. Nije se govorilo da postoji neki drugi. To je bosanski jezik, i mnogi ga, čak i Konstantin filozof nabraja kao bosanski jezik. To je znatno prije 1632. godine, to je 10.,11. vijek, jer ovaj autor spominje bosanski jezik kada navodi jezike u ovom regionu. Latinski, grčki i kaže bosanski. Potpuno je jasno da su sva ta osporavanja bosanskog jezika bez ijednog argumenta, ali vidjet ćemo da oni uporno insistiraju na tome i da su uspjeli to izbrisati. Tako da je meni bilo potpuno neobično složiti se da je moja zbirka poezije, ustvari, izašla na bosanskom jeziku. Meni, koji sam u to vrijeme već imao preko 45 godina ili tu negdje. Nisam bio puko dijete od 17 godina. Dakle, iz mene su već izbrisali svako sjećanje i misao da tu ima išta sporno.

Bosanski jezik je osnova oba ova jezika. Ja direktno i često kažem – nemojte se uvrijediti – kažem na ovim simpozijima prijateljima i kolegama, koji nisu Bošnjaci nego su, recimo, Srbi ili Hrvati, srpski jezik je, ako ga gledate, glede činjenica što bi rekli, istočna varijanta, a hrvatski zapadna varijanta glede bosanskog jezika. I to su stvarne činjenice. Napravljeni su, kodificirani su na osnovu bosanskoga jezika, preuzeti su i vidi se to najjasnije iz tog što vi Srbi i Hrvati morate učiti vaš kodificirani jezik. Iz toga se vidi, dakle, da nije vaš izvorni jezik, nego je uzet od bosanskog. Pa kako to? Pogledajte Vranje, Leskovac, Niš, Pirot, dakle istočnu Srbiju i centralnu Srbiju. Ono što se tamo govori, nema nikakve veze sa Srbijom, podsmijevaju se tom kodificiranom srpskom književnom jeziku. Oni i dalje ne mogu u razgovoru, usmenom, savladiti da govore tim jezikom. To nema veze sa srpskim kodificiranim, ali oni obrazovaniji znaju pisati i mogu razumjeti, jer gledaju na TV-u, standardni književni jezik.

Ali, inače, gdje najbolje govore Srbi srpski jezik, uslovno rečeno, najbolji književni srpski jezik? Uz granicu sa Bosnom. Pođite od Šabca, Loznice, pa idite Bajina Bašta itd., svi ti regioni govore sasvim dobro, pa negdje sve do Kraljeva, Užice i tako. I kako se udaljavate tu nema više tog čistog književnog jezika. Isto važi i za Hrvatsku. Idite od Zagreba, pa tamo u Zagorje, idite u Istru, da ne govorimo o Dalmaciji, dakle dalje od Bosne? Nikakve veze sa kodificiranim tzv. književnim jezikom. Primičite se Bosni. Sve bolje govore i Srbi i Hrvati svoj književni jezik. Šta to znači, ustvari, radi se o radijaciji, lingvističkoj radijaciji koja je u središtu Bosne, Bosnu ima kao svoje središte, ona zrači. Najjače zrači uz ovu blizinu i sve slabije kako se udaljavate od toga. Prema tome, u Bosni niko ne uči književni jezik. Može neku finesu, ali se govori praktično isto. I Srbi i Hrvati i Bošnjaci govore, zapravo, sasvim istim jezikom.

Kako se izgubio bosanski jezik?

To znači da je taj jezik ovdje, ustvari, ponikao i to je izvor tog jezika. Pa kako se onda izgubio taj jezik? Pa izgubio se dekretom i zabranom. Jedini jezik u svijetu koji je oficijelno zabranjen jednim službenim dekretom je bosanski jezik, tako što je 1903. predloženo, a 1907. godine realizovano i zabranjeno je da se koristi sintagma „bosanski jezik“. Naravno, nije se moglo zabraniti da ljudi govore tim jezikom, ali zabranilo se da jezik kojim govore bude nazivan bosanskim jezikom. Pa je počeo da se zove srpskim, odnosno srpsko-hrvatski i hrvatsko-srpski. Od 1907. godine postoji i oficijelna zabrana upotrebe sintagme „bosanski jezik“. Zašto? Upravo zbog toga, jer će u tom slučaju biti zahtjeva da te teritorije ponovo budu izuzete od apetita Srba i Hrvata. I eto problema.

Prema tome, na sve načine je brisan identitet, na sve načine je ocrnjivana ta duša Bosne i Bošnjaka, njen identitet, integritet, njena historija, upravo zbog toga. Razlog je vrlo konkretan. Furija ličnog interesa, želja da se to osvoji. Smetnje tome su stanovnici koji su izloženi likvidaciji. Dao sam vam nekoliko strašnih primjera. Pokazuje se da mi i dalje o tome nemamo ni volju ni snagu ni želju, bar, da pričamo na ovakvim susretima i da pišemo tamo gdje može da se piše. Ako se ne mogu političari nositi da se bez žestokih konfrontacija to sprovede u djelo, ali je zaista frapantno i nedopustivo da mi ne smijemo ni pomisliti da mi podižemo spomenike žrtvama zločina, onim žrtvama čijim su zločincima ovi već podigli spomenike.

Zar to ne pokazuje duboku ravnopravnost pozicija?! I gdje su onda perspektive? U prosvjetljavanju i u suočavanju sa istinom, potpuno jasno i suvereno bez kompleksa, ne mrzeći nikoga.

Opet, vraćam se na onaj lik s kojim sam počeo. Lik koji je navikao više da prašta, ali ne sve da oprašta, lik koji je navikao da pomogne, ali ne svakom da pomogne, posebno ne onom koji je toliko zla njemu učinio. To je lice onoga koji je navikao više da voli, nego da mrzi. I koji je navikao da bude hrabar, a ne plašljiv. To lice moramo obnoviti. Kakva god bila naša odjeća, to kraljevsko lice i kraljevska duša Bošnjaka, ono najbolje u nama, jeste sačuvano. Sve drugo je lahko. Što je za novac, jeftino je. Bit će odjeće. Bit će cipela. Bit će svega, samo neka nam se sačuva naše lice i naš obraz. Hvala vam!

Autor: Predsjednik BANU, dr Ferid Muhić

Izvor: sandzakpress