Draga Fatima,
Nismo se upoznali. Ali ja Te osjećam kao rođenu sestru. Osjećam Te kao svog najbližeg. I najdražeg. Rekoh, ne znamo se licem u lice. Ali prepoznajemo se dušom u duši. Ti u tvom imenu imaš mene. A ja u mom imenu imam Tebe. Bila si daleko na istoku. A sada si mi bilzu ovdje na zapadu… i tijelom i dušom. Ne mogu a da Ti se ne javim. Ne mogu da Te ne pitam: Kako si? Znam da mi nećeš odgovoriti. Ne ljutim se. A zašto bi to bilo važno. Da li se ja ljutim ili ne ljutim. Naravno, da to Tebi ništa ne znači. Ali znači meni da Ti pokažam makar malo moje dobrote. Od koje Ti nemaš ama baš nikakve koristi. Ali imam ja. Malo, ali dovoljno da se ne osjećam skroz beskorisnim. Dok o Tebi mislim. Zato mi oprosti što Ti pišem. I što te oslovljavam s velikim slovom. Iz poštovanja prema Tebi i stida prema meni. Pred Tobom i Tvojim sinom. Ne znam ništa drugo. Ili znam ali ne mogu. Ili ne smijem ništa drugo. Osim da Ti pišem. Zato što sam musliman u Europi. Musliman sam u mojoj Bosni. Koja ne smije da Ti ruku pruži. Zato što si Ti muslimanka iz Sirije. Poljska i Slovačka smiju, ali neće. Ove dvije zemlje u Europi primaju samo kršćane. Muslimani su im kost u grlu. Makedonija želi da vas što prije progura do Srbije. A Srbija se hvali da vas dobro hrani. Ali i da vas provodi do mađarskog žičanog zida. Tu vas smiještaju u otvoreni konc-logor. Mađarska vam ne dozvoljava da idete dalje. Ali ne želi ni da vas zadrži kod sebe. Konc-logor vam ne gine. No, ganut sam jučerišnjim demonstracijama u Beču. Gdje vam neki dobri ljudi poručuju: “Dobro nam došli”. Čuo sam i poruku: “Azil je ljudsko pravo”. U Europi domaće životinje imaju prava. Naročito domaći psi. I domaće mačke. Koje se prilagodljive za kućnu zabavu. Takozvani kućni ljubimci. Njihova prava su iznad ljudskih prava. To su takozvana “pasija prava”. A mogu biti i “mačija”. Odnosno mogu biti i “ničija”. Prava koja se nikome ne daju osim onima koji ih već imaju. Njima se daju prava zato što ih imaju. A ovi, mislim na ljude, koji nemaju prava, njima se prava niti ne daju zato što su ih izgubili. Zato što ih nisu čuvali kad su ih imali. A sve što se jednom ima pa izgubi, teško se ponovo nalazi. Posebno kad je riječ o ljudskim pravima. Jednom kad ih čovjek izgubi, može biti da ih više nikad neće naći. Odnosno, jednom kad vam lopov ukrade prava, nikad ih neće vratiti. Jer, ako bi vam vratio prava, lopov bi priznao da je lopov. A lopov nikad neće priznati da je to što jest. Lopov koji krade tuđa prava.
Draga Fatma, nisam imao namjeru da Te zamaram ovim europskim pitanjima, dilemima i pravilima. Znam da nema potrebe da Ti bilo šta objašnjavam. Tebi je sve jasno. Naročito u konc-logoru čovjek misli dublje. Vidi bistrije. Čuje jasnije svaki glas u sebi i oko sebe. Ali, htio sam, da moja misao dopre do Tebe. Htio sam da čuješ moju riječ. Da osjetiš moj dah i uzdah. Da shvatiš moju nemoć. Koja nije samo izvan mene, već i unutar mene. Nemoć unutar svakog muslimana. Na istoku i na zapadu. Isto nam se piše. Znam da Ti spoznaja o mojoj nemoći ne treba. Ona Ti smeta. Ona Te ubija. Posebno nemoć našeg ummeta. Ti bi htjela da vidiš moju moć. Moć našeg ummeta. Da doživiš moju pomoć. Da osjetiš pomoć ummeta. Tebi u nevolji. Tebi koja patiš od svjetskog zaborava. Tebi koja, u Tvojoj nemoći, ne želiš da slušaš o mojoj nemoći. O nemoći našeg ummeta. Dosta Ti Tvoja nemoć. Dosta Ti tvoja muka. Zato neka svako svoju muku nosi. Ti ne trebaš mene ovakvog. Jadnog i nemoćnog. U tvojoj muci ja Ti dođem sa mojom mukom nepodnošljiv teret. Znam to, Fatima. Ali, razumi me, molim Te. Ja se ne pravdam zbog Tebe, već zbog sebe. Osjećam neko olakšanje što Ti ovo mogu reći. Što Ti se mogu pojaditi. Jer, jadan jadnog najbolje razumije. Ti patiš što Te progone iz Tvoje zemlje u svijet koji Te još manje želi. A ja patim što nisam uz Tebe. Patim zbog Tebe kao zbog sebe. Tvoja muka se uselila u mene. Ne dâ mi da spavam. Ne da mi dâ Te zaboravim. Od momenta kad viđoh Tvoju sliku u “Time” magazinu, ne mogu da se smirim. Stid i sram me neki oblio. Ljut sam na sve zbog Tebe. I Tvog sina. Čiji me je pogled u Tebe na slici u “Time”-u presjekao u duši. Ne znam šta bih rekao. Slika za podsjećanje ili za odricanje. Svak na svoj način gledat će Vašu sliku. Ali ja Vas vidim kao tužno stanje našeg ummeta. Vidim Tebe kao moju sestru. Tvog sina vidim kao mog unuka. Ne mogu da ga se nagledam. Hoću da mojim uhvatim njegov nevini pogled djeteta. Kao mog unuka. Koji je s Tobom na Odisejevom putu. Bježeći od jednog do drugog Polifema. S istoka i s zapada. Poput Odiseja Ti odgovaraš Polifemu da nisi nikoja. Polifem bi da te pojede, ali ne zna kako. Polifem vidi samo na jedno oko. I ranjiv je u glavu pa se boji da Te dotakne. Odisej je znao odakle i kuda ide. Ti znaš odakle si. Ali ne znaš kuda ideš. Znaš da te tamo negdje, ne znaš gdje, niko ne čeka. Fatima, Tvoja samoća me najviše boli. Kao da je moja. Jer znam kakva je. I koliko bolna je. Samoća u ovom mračnom svijetu. O kojem Homer može da napiše još dužu i još potresniju Odiseju. U kojoj bi Ti, Fatima, bila glavni junak. Kao što si glavna junakinja u “Time” magazinu kao savjest čovječanstva. Vidim Te kako si desnom rukom pokrila Tvoj lijevi obraz. Pogled si oborali dolje. Oči su Ti suhe. Ali lice ti je mokro. Od već iskapanih suza. Iz Tvojih očiju. Koje više ne mogu ni da plaču. Niti mogu da gledaju ovaj mračni svijet. Svijet koji ima oči, ali ne vidi. Koji ima uši, ali ne čuje. Koji ima srce, ali ne osjeća. Koji ima razum, ali ne razumije nevinu dušu Tvoga sina zagledanog u Tvoje stidne majčine oči. U Tvoje suzavo majčino lice. U tvoju majčinu zabrinutu čehru od koje srce ljudsko ima da pukne. Od koje duša ljudska ima da glasom nebeskim zaplače.
Ljut sam, Fatima, zbog Tebe. I Tvog sina. I mog unuka. Ljut sam na sve vladare s istoka i s zapada. Posebno na silne vladare iz našeg ummeta. Koji ne bijaše na visini povijesnog zadatka u odbrani časti i slobode ummeta. Već dopustiše neviđeni regicid. Ovi što ubiše tirane, postadoše veći tirani od njih. I brojniji. Sad im se ne može stati u kraj. Ubijaju i samoubijaju se. Niko ne zna zašto. I za koga. Samo oni znaju kojem su se šejtanu obejatili. Onom s jednim ili onom s dva roga. Ništa više nije normalno. Ništa nije sveto. Ili sve je normalno. I sve je sveto što kaže prokleti Kabil. Koji ubija svog brata Habila samo zato što nije kao on. Kabil koji krije svoje lice kao guja noge. Koji je naš ummet zavio u crno. I svijet okrenuo protiv islama. I muslimana, kojima neki žele da vide kraj.
Ljut sam, Fatima, na muslimansku inteligenciju što nije znala da povede naš ummet putem nauke i progresa. Poput njihovih predaka od Bagdada do Kordobe. Nije znala inteligencija da nađe svoje mjesto u vremenu i prostoru ovoga svijeta. Već je svoju najbolju pamet prodavala tuđinu. Čak i onima koji su im ummet ubijali. Muslimanska inteligencija nije bila na visini svoje intelektualne misije. Uvijek je kreativna izvan ummeta. Unutar ummeta inteligencija je uvijek neinventivna i bezvoljna da svoju pamet ummetu daruje. Umjesto svoje, inteligencija našeg ummeta koristila je tuđu pamet. Koja se nije nikad primila ni u duši, ni u srcu, ni u umu našega ummeta. Od te uvezene pameti ostao je samo otrovni korov. Od kojeg ne može da nikne izvorno i zdravo sjeme nauke i progresa za naš ummet. Inteligencija je kriva zašto muslimani u svijetu ne znaju praviti društva na principu društvene pravde i suživota. Oni su krivi, Fatima, što je Tvoja i slika Tvoga sina u “Time” magazin iz sažaljena. Pored tolikih bogataša. Muslimana. Na istoku.
Ljut sam, Fatima, na sve raskošne prinčeve u našem ummetu. Koji nemaju dušu. Ni srce za Tvoju bol i patnju.
Ljut sam, Fatima, na našu ulemu. Koja uvijek priča istu priču. Za njih je sudbina kriva za sve. Za dobro i zlo u našem ummetu. Ulema nije najbolje upućena u pravo stanje ummeta. A ako i jest, nije hrabra da o tome slobodno govori. Ulema monogo više vodi računa o ita’atu vladaru nego o ita’atu Allahu. Teška je ovo optužba na račun uleme. Ali je mnogo teže stanje našeg ummeta za što je ulema ponajviše odgovorna. Bila svjesna ili nesvjesna te istini. Ulema se mora mijenjati. Mora shvatiti da se ne može živjeti od slave predaka. Već se mora raditi za slavu svojih potomaka. Kao što su naši preci radili za nas. Kao svoje potomke. Koji im danas nisu dorasli. Niti su im njihova imena dostojni. Oni, to jesti, mi danas još uvijek jedemo plodove iz njihovog hambara. Plodove koje su oni ostavili za naše potrebe u vrijeme sedam gladnih stoljeća. Koji još uvijek traju. Nakon što su oni punili i napunili hambare u toku njihovih sedam plodnosnih stoljeća. Ulema naša je zbunjena i zatečena. Ništa im nije jasno. Osim da ništa od njih ne ovisi. A svima su krivi. I onima koji o njima odlučuju. I onima kojih se oni ništa ne tiču.
Ljut sam, Fatima, posebno na one koji u našem ummetu mašu s islamom bez pameti. I bez osjećaja odgovornosti. Ti su najopasniji. I najodgovorniji za Tvoje progonstvo iz Sirije. Zajedno sa tiraninom. Koji nema dušu. Koji nema srce. Kojemu nije ništa sveto. On je Kabil ovoga vremena. Koji progoni svog brata Habla. Iz Sirije. S istoka. Na zapad. Gdje ga niko ne želi zato što je musliman. Ima li većeg poniženja od ovoga? Ima li veće bruke za ummet? Za kraljeve? Za emire? Za revolucionare? Za kontrarevolucionare? Za one koji znaju i one koji ne znaju za koga se bore? Za koga ginu? Za ovog ili onog taguta? Za novog ili starog firavna? Mnogo je više pitanja nego odgovora. Mnogo je više suza nego kiše. Na istoku. Mnogo je više laži nego istine. Na zapadu. Mnogo je više nevine krvi nego nevinih riječi. I na istoku i na zpadu. Mnogo je više straha nego nade. I za Tebe i za mene ovdje na zapadu. Ako nestane nade tamo na istoku, umrijet će nada i ovdje na zapadu. Bar toliko zasada znam. Istok nije nikad ovisio o zapadau. A zapad je uvijek ovisio o istoku. Istok i zapad su sijamski blizanci. Svaki pokušaj njihovog razdvajanja nasilnim putem. Putem krvave operacije. Može značiti njihovu instantnu smrt. Ili smrt samo jadnoga. Prije zapada nego istoka. Jer istok je kolijevka zapada. Nije zapad kolijevka istoka. To zapad zaboravlja. A istok nije dovoljno svjestan samoga sebe. Zapad ga tome podučava. Da istok odustane od samoga sebe. Od svoje kolijevke. Zato zapad uzima od istoka egipatsku kraljicu Nefertiti na čuvanje u Berlinu. I usput lije krokodilske suze zbog rušenja Ninive i Babilona. Ne zbog istoka. Već zbog sebe. Zbog straha od gubitka identiteta.
Draga Fatima, nije normalno da Ti tražiš utočište na zapadu. Normalno bi bilo da si Ti došla na zapad da tražiš da se egipatska kraljicu Nefertiti vrati svome domu. Nije normalno da Tebe progone s istoka na zapad. Koji nema osjećaja za istočnu dušu. Za istočnu toplinu. Nije li to znak kraja svijeta? Ili je to znak početaka novog poretka? Znam teška su ovo pitanja ne samo za Tebe. Već za sve nas ovdje na zapadu. Ali i za one tamo na istoku.
Ah, što je lijepo Tvoje ime. Podsjeća me na našu staru sarajevsku bulu Fatu. Bijelo-rumenog lici i još bjelje jamenije. Uvijek u novom katu. Sa osmjehom na licu Fata bula je svima otvarala vrata Dženneta. I živim i mrtvim. U našoj Bosni ima još jedna Fata, koja je slična Tebi. Fata-nana, koja se bori da joj oslobode avliju. Od crkve koju su podigli bez njezina izuna. Fatina borba još uvijek traje.
Kao i Tvoja, Fato iz Sirije!
Hoću da znaš da nisi sama!
Ti imaš Tvog sina. Imaš Ti i Tvog brata!
Mene!
Koji zna za Tebe!
Koji je uramio Tvoju sliku da ga podsjećaš na obavezu da Te ne zaboravi!
Koji Ti uči dovu da Tvoja muka bude nada!
Da Tvoja osveta bude pravda!
Da Tvoja suza bude molitva!
Da Sirija bude slobodna!
I sretna s Tobom i s Tvojim sinom!
Toliko, Fatima sestro moja od mene!
Uči mi dovu od Tebe za moj spas!
Jer dova mučenice prima se kod Allaha!
