Subota, 16. novembar
Moja riđokosa
Danas je tačno 37 godina otkako sam pred popularnim sastajalištem mladih u Sarajevu „Parkušom“ najprije začuo grohotom ženski smijeh, da bi se potom moje oči zaustavile na licu jedne tada 16-godišnje djevojke. Nedugo nakon toga, riđokosu sam svake večeri ispraćao do „šesnaestice“ što je saobraćala na relaciji Dom Armije – Koševsko Brdo.
Odavno je više ne ispraćam, 16. juna iduće godine proslavit ćemo, ako Bog da, 30 godina braka, satkanog od bezbrojnih lijepih trenutaka, putovanja, radosti i života kakav se sanja. Braka krunisanog s dvoje predivne djece, kćerkom Negrom i sinom Omarom. Uz jutarnju kafu Aida i ja prebiremo po tim dalekim sjećanjima, usput „prepirući“ se ko je koga prvi ugledao pred „Parkušom“.
Navečer zapažam izvanredan prilog u CD-u na FACE TV-u o „Tomašici“ autorice Nevzete Škrijelj koja je kroz odlično ispričanu priču obuhvatila sve što je trebalo kako bi i najneupućeniji gledalac mogao shvatiti o čemu se tu, zapravo, radi; ko je žrtva, ko zločinac, ko su oni koji godinama kriju strašne tajne.
Nedjelja, 17. novembar
Na Majčinom mezaru
Sedamnaesti je dan od preseljenja na ahiret moje Majke Behije. S Aidom odlazim put groblja „Bare“. Dok bez riječi pješačimo prema mezaru, razmišljam kako mi iz dana u dan sve više i više nedostaje i koliko mi sada nedostaje onaj njen nježni dodir dok svojom rukom prolazi kroz moju odavno prosijedu kosu i blagim tonom, kako to samo majke znaju, ponavlja: „Beba moja, beba moja“. I prije nego što sam podigao ruke na Fatihu oči se ovlažiše, a pogled zamuti. Pitam se mogu li djeca, ma koliko se trudila, ikada uzvratiti svojim roditeljima svu ljubav, pažnju i njegu kojom su obasuti.
I sa skoro punih 60 ja sam mojoj rahmetli Majci i dalje bio njena „beba“. Obilazak mezara u „Barama“ svake godine je sve duži i teži. Rahmetli otac Džemal, moj deset mjeseci mlađi i prerano otišli brat Cezar, Aidina majka Dika, moje amidže, tetke, komšije iz čikme u Bakarevića ulici na Bistriku, prijatelji. Ta čikma koja je odjekivala prije 40-ak godina dječijim smijehom i brojala skoro stotinu stanovnika, danas je gotovo pusta. Još jednom se opraštam od moje Majke Behije s molbom Allahu, dž. š,. da joj podari Džennet i vječni rahmet.
Ponedjeljak, 18. novembar
Grobnica Tomašica
Sve je veći interes domaćih i stranih medija za masovnu grobnicu na Tomašici. Vijest da se radi o najvećoj, po broju žrtava i površini, grobnici već je obišla cijeli svijet. Naši istražitelji su svakodnevno na terenu po cijeli dan. Sve više je kišnih dana, temperature su tek nekoliko stepeni Celzijevih iznad nule. Raspitujem se kod šefa ureda u Bihaću Begića hoćemo li stići prije snjegova pregledati cijelu površinu rudnika. Kad se saberu žrtve otkrivene u Tomašici s onima koje su 1993. izmještene iz Tomašice u rudnik Jakarina kosa, broj prelazi 700, a svjedok govori o 900 žrtava. Nedostaje još oko dvije stotine. Da li su još na Tomašici ili su ih izmjestili? Znat ćemo uskoro.
Utorak, 19. novembar
Druženje sa „Zmajevima“
Ovaj dan počinje neuobičajeno rano. Buđenje u dva ujutro. Kahva sa Aidom, a onda druženje sa „Zmajevima“ u narednih sat i po. Atmosfera u Sent Luisu prava domaća, k’o u Zenici ili k’o davne 1990. kada smo Aida i ja Yugom 45 meksikoplave boje špartarili Italijom bodreći Faruka Hadžibegića i drugove, u Milanu na San Siru protiv Njemačke i u Bolonji protiv Kolumbije predvođene neponovljivim Valderanom na Svjetskom fudbalskom prvenstvu. Rezultat nije bio važan kao što nije važan ni ovaj večerašnji (jutrošnji). Važno je da ovaj Kolašinac zaista umije igrati. Nakon utakmice nekoliko sati sna pa odlazak u Derventu na dvodnevnu konferenciju. Domaćin je ICMP, a učesnici predstavnici država Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Kosova. Usaglašavamo zajedničku regionalnu listu nestalih. Od oko 40.000 nestalih u regiji, još nije pronađeno oko 12.780.
Srijeda, 20. novembar
Konferencija u Derventi
Drugi dan konferencije u Derventi posvećen je razrješavanju problema nekoliko hiljada ekshumiranih, a neidentificiranih osoba čiji posmrtni ostaci leže u mrtvačnicama Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Kosova. Razgovaramo i o tome koji je najbolji način da se potvrde identifikacije koje su vršene krajem devedesetih godina kada nije bila u primjeni DNK metoda. Očekujemo da će šefovi država u regionu na Dan ljudskih prava 10. decembra u Mostaru potpisati deklaraciju posvećenu ubrzanju rješavanja problema nestalih. Telefonski kontaktiram gospodina Željka Komšića i kabinet gospodina Izetbegovića u nastojanju da obezbijedim njihovo prisustvo u Mostaru.
Četvrtak, 21. novembar
Krajišnici, plavšićke, mrđe…
Uobičajen radni dan, razgovor sa saradnicima. Pripreme za predstojeće sjednice Upravnog i Savjetodavnog odbora Instituta i Kolegija direktora. Dva intervjua posvećena masovnoj grobnici Tomašica, pregled pristigle pošte medijskih izvještavanja, izdavanje zadataka uposlenicima. U kasnim popodnevnim satima sastanak s direktorom Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava prof. Čekićem i ljudima zainteresiranim za realizaciju izuzetno važnog projekta za Bosnu u Hercegovinu.
Za sada je još rano izlaziti u javnost s tim. Nezaobilazna tema našeg razgovora je i skandal oko oslobađanja počinilaca genocida i drugih ratnih zločina, što će, nesumnjivo, imati dalekosežne posljedice na svjedočenja kako preživjelih svjedoka tako i insajdera. Tko će se nakon ovoga i nakon sve prisutnije politike nekažnjivosti, a ublažavanje kazni na način da predsjednik ICTY-ja nakon izdržane dvije trećine kazne redovno pušta na slobodu i one najokorjelije i najzloglasnije ratne zločince poput raznih krajišnika, plavšićki, mrđa i inih, nije ništa drugo nego sofisticirani oblik nekažnjivosti, jer blaga kazna za najmonstruoznije zločine i nije kazna, i ko će nakon svega ovoga biti spreman svjedočiti.
Petak, 22. novembar
Predavanje osnovcima
U okviru takmičenja „Znanje gradi BiH“ u organizaciji Perzijsko-bosanskog koledža u Lješevu posvećenog obilježavanju Dana državnosti Bosne i Hercegovine održao sam predavanje za goste i nastavnike škole o temi „Masovne grobnice u Bosni i Hercegovini“. Takmičenje je organizirano za učenike iz skoro 100 osnovnih škola iz oba entiteta iz predmeta Bosanski jezik i književnost i Matematika. Predavanje završavam rečenicom: „Moj strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti svaki dan.“
