Lukas je sjedio na podu, igrao se nekim kockicama. Odjednom je dignuo pogled prema meni i hladno me pitao: “Mama, na koji pogon rade sateliti?”. Ništa mi nije bilo jasno. “Gravitacija djeluje samo na Zemlju, a satelit se nalazi u svemiru. To znači da ga ne drži gravitacija”, nastavio je.
“Na koji onda pogon radi?”. Užasno sam se uplašila. Lukas je tada tek napunio tri godine. S tim da je progovorio relativno kasno, nekoliko mjeseci prije tog nedjeljnog popodneva kad me konsternirao pitanjem o satelitima. Trebale su mu gotovo tri godine da počne govoriti, ali njegove prve riječi nisu bile mama i tata. Odmah se počeo izražavati punim rečenicama. Subjekt, predikat, objekt.
‘U meni živi znanstvenik’
Lukas je naše drugo dijete. Rodio se kada je Paula imala 22 mjeseca. Ona je bila strašno brbljava i stalno je odvlačila našu pažnju. Progovorila je s 13 mjeseci. Okej, to su bile kratke rečenice tipa: “Mama, daj meni”. Slova je naučila prije drugog rođendana. Imali smo one puzzle za pod u obliku slova. Stalno ih je vadila i ispitivala: “Koje je ovo slovo?”
S tri godine je slovkala komplicirane riječi, poput radijatora. Šest mjeseci poslije uspjela je povezati sve riječi i počela čitati na razini prvog razreda osnovne škole. Međutim, Paula je bila naše prvo dijete. Nismo imali iskustva pa nismo odmah shvatili da je darovita. To se dogodilo tek kada je imala sedam godina, tada smo tražili pomoć za Lukasa. S nama je bila i Paula. Psiholozi su je primijetili i testirali usput. “Bistrići vam često dolaze u paru”, rekli su nam.
Dok nije progovorio, Lukas je tih prvih nekoliko godina bio u sestrinoj sjeni. Muž se često šalio da zbog nje ne može doći do riječi. Izvršavao je sve naše jednostavne naloge: idi, donesi, vrati se… Sve je razumio, ali je uporno šutio.
Bilo je situacija kad smo mogli naslutiti da razumije bitno više nego što nam se tada činilo. Sjećam se jednog popodneva, sjedili smo u dnevnom boravku. Paula je crtala, Lukas se igrao autićima. Muž je ispričao neki vic i Lukas se prvi nasmijao. Prije svih nas, iako tada još nije govorio. Danas mi se čini kao da je namjerno prešutio jednostavne riječi i progovorio tek kada je dovoljno proširio vokabular. Kada je u svojoj glavi skupio dovoljno riječi da može početi s postavljanjem zahtjevnih pitanja poput: “Mama, kako krvotok putuje tijelom? Kako točno srce pumpa krv?”. Ili: “Mama, nabroji mi svih osam planeta Sunčeva sustava?”.
Pritom ga nikada nisu zadovoljavali paušalni odgovori. Morala sam potajno guglati jer bi uvijek prepoznao kad bih govorila gluposti. Nisam mogla ni skretati na druge teme, inzistirao je na točnom odgovoru. Logičnom i smislenom. Kao da ste na nekom ispitu. Pred profesorom koji prepoznaje da se pokušavate izvući ili se niste dobro pripremili.
Kada je imao tri i pol godine, kretali smo na godišnji. Strpali smo stvari u prtljažnik i ušli u auto. Lukasa smo stavili u autosjedalicu i vezali mu pojas. Odmah je počeo cmizdriti. “Koliko ćemo se dugo voziti? Kad ćemo stići na more?” stalno je ponavljao. U retrovizoru sam gledala njegovo uzrujano i uplakano lice. Znala sam da će put do mora biti dugačak i naporan. U autu nismo imali nikakvu igračku koja bi ga mogla smiriti. Muž se sjetio GPS-a i pričvrstio ga za šoferšajbu. “Evo, Lukas, tata je montirao tetu pričalicu”, pokušao ga je smiriti. Hrvoje je valjda mislio da bi svakom djetetu te dobi neobičan glas iz sprave bio barem nakratko zanimljiv. Ali Lukas se još više namrgodio: “Kaj se ti, tata, ne znaš dovesti do Rovinja bez GPS-a?”.
Moja djeca nikada nisu povjerovala u priču o Svetom Nikoli ili Djedu Mrazu. Paula je zubić-vilu zvala zubić-tata. Radovali su se poklonima, uživali u našem noćnom igrokazu, ali nisu vjerovali da ih donosi neko nebesko biće. Teorija od djeci i rodama također je brzo pala u vodu. Pošteno sam se namučila kada sam Lukasu objašnjavala kako se rodio. Preskočila sam neke nezgodne detalje. “Djeca nastaju spajanjem dijelova tijela roditelja. Tada nastaju male stanice koje se poslije razvijaju i množe”, čula sam jednom Lukasa kako prijatelju objašnjava kako nastaju djeca, piše “Telegram“.
Lukas je konkretno dijete. Sve mora vidjeti i opipati, sve mora biti logično i znanstveno utemeljeno. “U mojoj glavi živi znanstvenik koji ima odgovor na sva pitanja na ovom svijetu”, rekao mi je nekidan. Ma, kakav znanstvenik, sine? Ti vjerojatno govoriš o mozgu? “Mozak je organ. Ja ti govorim o znanstveniku koji je na ovom svijetu bio prije mene, a bit će i poslije mene”, opet me prestrašio. Pogledao me sažalno. Bio je svjestan da ga ne razumijem.
Za razliku od Paule, koja je naučila pisati s tri godine, Lukas dugo nije pokazivao interes za slova. Barem nam se tako činilo. Bilo je predbožićno vrijeme, mjesec dana prije njegova četvrtog rođendana. Vodila sam ga u vrtić. Prolazili smo kroz garderobu, uz onaj niz ormarića s dječjim stvarima.
Kako je sam naučio čitati
Na svakom je bilo ispisano ime nekog djeteta. Lukas se naglo zaustavio i pokazao mi na jednu pločicu. “Mama, koje je ovo slovo?”, pitao me. Odgovorila sam i nastavila svojim putem. Sljedeći dan me pitao za još jedno slovo. Treći dan mi je pokazao jednu pločicu i rekao mi da na njoj piše Ana. “Bravo, sine”, odgovorila sam mu usput. Nisam ga previše doživljavala. Četvrti dan me je povlačio za rukav, od ormarića do ormarića, i glasno je nabrajao imena djece. Toni, Luka, Gašpar, Tonka.. Kad sam peti dan došla po njega, izašao je iz prostorije s knjigom pod rukom. Gestom mi je pokazao da sjednem i počeo čitati. Glatko, bez ikakva zastajkivanja. Odjurila sam do njegovih teta i pitala ih zbog čega mi nisu rekli da je Lukas naučio čitati. “Ni mi to do danas nismo znali”, odgovorile su mi.
U to vrijeme nismo smatrali da je Lukas darovit. Ustvari, tek sad shvaćam da je uvijek bio drugačiji. Njegovi su vršnjaci polako otkrivali nogomet, a on je ludio za knjigama. Jedno popodne hodali smo gradom. Ja sam razgovarala s Paulom, a Hrvoje je držao Lukasa za ruku. Zaustavili smo se ispred nekog izloga, Lukas je primijetio knjigu o dinosaurima i zamolio nas da je kupimo. Čim smo došli doma, bacio se na čitanje. Nije se digao s kauča dok nije došao do kraja. To je bilo nekoliko mjeseci nakon što je navršio četiri godine. Provjerila sam ga, pitala sam ga neke detalje, znao je sve odgovore. Često prošeće do svoje police s knjigama, izabere neki naslov, sjedne na pod i ne pomakne se dok ne pročita zadnju riječ.
Jedan dan je proučavao dinosaure, drugi dan bi se prebacio na anatomiju tijela, a treći dan nas je ispitivao o nebeskim tijelima. Nikada mu nismo ništa nametali. Nismo ni trebali, uvijek je sam pronalazio nešto što ga je interesiralo. U vrtiću se nije družio s vršnjacima nego je vrijeme provodio s mlađom djecom. Volio im je naređivati, u njihovu se društvu osjećao kao car. Mene ja zbog toga hvatala panika. Shvatila sam da je jako pametan, ali mi nije bilo jasno zbog čega se stalno izolira od vršnjaka.
Dijagnosticiran ADHD
Jedan dan me teta iz vrtića naručila na sastanak s njihovom psihologinjom. Samo mene i muža, bez djece. “O Bože, što je opet napravio?”, pomislila sam. Te noći nisam spavala ni sekunde. Stalno sam razmišljala o tome što nas sutra čeka. Ušli smo u prostoriju, dočekale su nas tri Lukasove odgojiteljice i psihologinja. Svaka na svojoj strani stola, kao neka porota na sudu, a ispred njih dva prazna stolca. Za Hrvoja i mene. Psihologinja je počela monolog izjavom kako Lukas odstupa od normalnog. “Napravili smo testove i ustanovili da vaš sin pokazuje iznadprosječne kognitivne sposobnosti. Sjajno je riješio logičke zadatke”, objasnila je.
Spomenuli su mi da je imao fenomenalan rezultat na IQ testu. Izgovorili su neku golemu brojku. Mislim da je bilo 210, no, objasnili su mi odmah, kod tako male djece nemoguće je točno ustanoviti kvocijent inteligencije pa sam tu brojku uzela s rezervom. Uputili su me Jasni Cvetković Lay iz udruge Bistrić. Lukas je tada imao pet godina. “Vaš sin je mentalno na razini 12-godišnjaka, a emotivno je kao trogodišnje dijete”, rekla mi je. Potvrdila mi je ono što mi je psihologinja u vrtiću samo spomenula: Lukas ima i ADHD. Poremećaj pažnje. Uhvatila me panika. Moje dijete u glavi ima košmar koji izaziva nesrazmjer između intelekta i emocija.
“Kako ću se s tim nositi? Ja nisam educirana za takve probleme. Ja sam roditelj vulgaris”, prolazilo mi je kroz glavu. Potražili smo pomoć. Svaka dva tjedna s mužem sam odlazila vrtićkoj psihologinji i tražila savjete za odgoj, posebice one vezane uz njegove smetnje u ponašanju. Objasnila nam je da ne smijemo ulaziti u nekakve filozofije s njim, bez obzira na to što je on iznimno darovit i pametan. Morali smo izbjegavati situacije u kojima nadugačko objašnjavamo svoje postupke. Moramo biti autoritativni i dosljedni.
Ponekad mu kažem: “Dosta”. Onda slijedi pitanje: “A zašto?” Zato što sam ja tako rekla. Ni riječi više. Ja sam pravnica, radim u jednoj javnoj tvrtki, a suprug je privatni poduzetnik. Ujutro smo na poslu, a poslijepodne jurimo po djecu i s njima provodimo ostatak dana. Živimo na zagrebačkom Jarunu. Oboje naše djece bave se borilačkim sportom. Paula ide na izviđače, a Lukas je upisao klarinet. Budimo se u 6 sati, čak i na godišnjem. Na spavanje krećemo oko 9 navečer, ali ih rijetko uspijemo utrpati u krevet prije 11. Uvijek bezbroj pitanja, dugotrajni pregovori, neke nove ideje. Naša djeca, realno, ne žele gubiti vrijeme na spavanje.
Nikad ne trči za loptom
Jednom sam zatekla Lukasa kako leži na krevetu. Bio je miran i ispružen. “Što radiš?” pitala sam ga. Rekao mi je da osluškuje kako njegova krv putuje iz nogu prema srcu. Drugom me prilikom zamolio da mu nabrojim simptome ebole. To je bilo relativno nedavno, u ono vrijeme kad se pojavila epidemija. Počela sam nabrajati nešto, a Lukas me ljutito prekinuo: “Mama, ja sam te pitao za ebolu, a ti meni govoriš o difteriji”. Često me znao uplašiti svojom reakcijom, ali on je izuzetno ljupko i toplo dijete. “Jao, mama, kako naša teta u vrtiću ima prekrasne oči! Kao da je u njima sakrila tisuće zvijezda”, jednom je izjavio. Kakvih tisuću zvijezda? Otkud to tebi, sine? O čemu ti to pričaš. Bolje biti bilo da odeš na igralište i trčiš za loptom. To se, nažalost, nikada nije dogodilo.
Strahovi i samokritika
Ponekad se ljutim na njega. Često potroši previše vremena na odbijanje zadatka koji na kraju mora obaviti. Sjedimo za stolom. Pokušavam ga natjerati da pojede nekoliko komadića paradajza. Lukas se stalno diže, sjeda na nogu, migolji se na stolcu, digne se i otrči jedan krug oko stola. U početku smo mislili da je nediscipliniran, zločest. Sada znamo da ima ADHD pa imamo drukčiji pristup. Neka radi što hoće, ali mora pojesti. Lukas ne želi čuti za paradajz. Započinje svoju obranu. Ovaj spor je izgubio u startu. Ali, nema veze. Mora pokušati. Plače, viče, uvjerava me, poziva se na svoja prava. Na kraju kapitulira i pojede sve s tanjura. Pitam ga zbog čega moramo svaki put ponavljati istu predstavu. On se samo nasmije. I pokrene neku novu raspravu.
Sjećam se kako je sa šest godina naučio tablicu množenja. Bili su zimski praznici. Paula je završila prvo polugodište drugog razreda, a ja sam tih dana pripremala pravosudni ispit. Lovila sam svaki trenutak za učenje. Smislila sam kako ću ih zabaviti. “Paula, ti ćeš sljedeće polugodište učiti tablicu množenja. Hoćeš se malo pripremiti”, pitala sam. Oboje su bili oduševljeni. Uzela sam marker, puno papirića i smislila neki način na koji bi mogli početi učiti množenje. Trik je upalio. Puna četiri sata mogla sam se posvetiti učenju. Kad sam se vratila u kuhinju, pitala sam Paulu koliko je šest puta sedam. Lukas je zaurlao: “42! 42!”. Bila sam u šoku. Prošli smo kroz cijelu tablicu. Jednom, pa drugi put. Množili su do sto. Šestogodišnji dječak je znao sve odgovore.
Lukas je upravo završio prvi razred osnovne. Znam da darovita djeca ne moraju imati odlične ocjene, ali on je prošao s 5.0.
Učiteljica ga je stavila u prvu klupu. Uvijek joj okreće leđa. Čita knjigu ispod klupe ili se bavi nekim svojim poslom. Djeluje kao da ne sudjeluje u nastavi i kao da nema pojma što se događa u razredu. Učiteljica ga odjednom nešto pita, naredi mu da nastavi gdje je stala i on to uvijek odradi kako treba. Oduševljen je fizikom. Stalno radi neke pokuse, spominje gravitaciju i antigravitaciju, pojmove koje sam davno zaboravila.
Paula je trebala akcelerirati, odnosno preskočiti razred. Pokrenuli smo postupak, ali smo se na kraju predomislili. Shvatili smo da je ne želimo odvajati od društva. Oni su ipak djeca. Lukas je svjestan da je poseban i ne dijeli interese svojih vršnjaka. Zbog toga je ponekad jako tužan. Vrlo je samokritičan i često misli da je lošiji od ostalih. “Mama, jesam li ja dovoljno dobar?” često me pita. Sebi je postavio jako visoke standarde. Kad sebi nešto zacrta, onda to mora napraviti. Besprijekorno. Frustrira ga kad nešto ne može ili ne razumije. Nikad u životu mi nije rekao da se nečega srami. Odraslim ljudima pristupa suvereno, kao da su mu vršnjaci.
U kratko vrijeme može primiti i obraditi veću količinu informacija. To ne znači da je pametniji, nego samo ima potencijal. O Lukasu ovisi što će s tim potencijalom postići. Ja samo želim da postane dobar i kvalitetan čovjek, sretan.
