Braco Mandžić, sin Pašage Mandžića, narodnog heroja Drugog svjetskog rata i nekadašnjeg istaknutog komunističkog funkcionera iz Tuzle, danas je pravnik zaposlen na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja Univerziteta u Sarajevu.
U javnosti Braco Mandžić nije eksponirana osoba. Na Google pretraživaču skoro da o njemu nema podataka. Jednostavno, živi miran, porodični život, svjesno sklonjen od svih mogućih pitanja i odgovora o svom životu, posebno onih koja se tiču teške drame porodice Mandžić, čiji je prolog, zaplet i kraj prije 40 godina režirala u to vrijeme moćna jugoslavenska tajna služba, poznatija kao Udba.
Početak pakla
U ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“ Braco Mandžić prvi put otvoreno govori o događajima iz 70-ih godina prošlog stoljeća, kada je hapšenjem takozvane tuzlanske grupe, optužene za širenje muslimanskog nacionalizma i neprijateljsko djelovanje protiv države, njegov otac Pašaga Mandžić proglašen idejnim vođom te grupe, a potom uklonjen sa svih državnih i partijskih dužnosti.
Govori o stvarnim razlozima Udbinog obračuna s njegovim ocem, o torturi kojoj je tada bio izložen, odnosu dojučerašnjih očevih prijatelja i partijskih drugova prema njihovoj porodici, o Franji Herljeviću, Cvijetinu Mijatoviću, Đuri Pucaru, Hamdiji Pozdercu… I na kraju govori o danu kada je njegov otac, kako tvrdi, ubijen.
– Bio sam tada apsolvent prava. Živjeli smo u Sarajevu i, iskreno, kao porodica narodnog heroja i partijskog funkcionera, živjeli smo veoma dobro za tadašnje prilike. Otac je tih februarskih dana 1975. bio s majkom u Dubrovniku na odmoru, oporavljao se od posljedica saobraćajne nesreće u kojoj je bio slomio kuk. Ja i sestra ostali smo u Sarajevu, uživajući u „slobodi“, jer s ocem nije bilo šale – znalo se kad se izlazi i kad dolazi u kuću – započinje svoju ispovijest Braco Mandžić, vraćajući sjećanje na dane „kada se život počinje pretvarati u pakao“.
Najpozvaniji ste svjedok vremena, ali i razloga Udbinog obračuna s Vašim ocem i grupom istaknutih muslimanskih autoriteta iz Tuzle sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Je li istina da prvi put javno govorite o tome?
– Jesam svjedok i jeste istina da prvi put javno govorim o tim događajima. Najprije, nakon što su ga slomili, ime moga oca bilo je bogohulno spominjati u javnosti. Mi kao porodica sklanjali smo se od svakoga, ali su se i od nas sklanjali. Uz nas su, nakon što je takozvana tuzlanska grupa otišla da robija, a moj otac smaknut, ostali samo najuži članovi porodice i rijetki očevi prijatelji. Svjesni smo bili da smo obilježeni i s tim smo se nosili kako smo najbolje znali i umjeli. Zaobilazili su nas u širokom luku mnogi i, iskreno, nismo se ni ljutili na njih. Udba je čudna organizacija bila, ne znate ko vas prati dok ste u kući, na poslu, dok šetate dijete… Moja majka Đulsa i sestra Seka su, posebno, mnogo patile zbog toga.
Je li Vaš otac naslućivao događaje koji su slijedili i brutalna poniženja koja će doživjeti tada?
– Mislim da je bio 24. februar kada nam se telefonom javio nepoznati čovjek govoreći: “U Tuzli su velika hapšenja i neka se drug Pašaga odmah skloni.“ Iskreno, mislio sam da se neko šali s nama, ali nas je ubrzo iz Dubrovnika pozvao otac i kazao da se hitno vraća u Sarajevo. Kad su se vratili, dok sam mu pomagao da stepenicama dođe do stana, pitam ga zbog čega se tako brzo vraća, a on kaže da su mu javili da za sutra ima zakazanu nekakvu partijsku komisiju. Ja ga, onako polunaivno, pitam: „Dobro, a šta je to partijska komisija?“ On me gleda i sasvim mirno odgovori: “Izgleda, za nešto me optužuju.“
Mnogo kasnije njegov vozač Ibro Kovačević ispričao mi je da je pri povratku otac insistirao na tome da svrati u Slano kod Teufika Selimovića Buđonija (brat Meše Selimovića, op. a.). Stali su, kaže, blizu Buđonijeve kuće i Ibro je otišao da vidi ima li ikoga unutra kada mu je prišla komšinica i rekla: „Bježi, čovječe, odavde, ovdje je prošla kažnjenička bojna, Bog zna šta je taj čovjek uradio.“ Kuća je, kaže, bila sva razvaljena, stvari isprevrtane. Tih dana, čini mi se, i sam sam sazreo za cijeli jedan ljudski život.
Šta je skrivio Pašaga Mandžić pa je od apsolutnog političkog autoriteta, revolucionara i Titu odanog komuniste postao neprijatelj države?
– Na toj partijskoj komisiji, sutradan, njegov drug i prijatelj Ibro Šator hladno mu je kazao da imaju protiv njega „sve dokumentovano šta je radio“, ustvari kako je on, bajagi, na sijelima okupljao grupu „muslimanskih nacionalista“ i „neprijatelja sistema“ iz Tuzle dr. Saliha Bureka, braću Čokić, Buđonija i druge, gdje se pričalo protiv samoupravnog sistema, protiv Tita itd. Apostrofiran je kao vođa te grupe, ali su, očito, procijenili da ne bi bilo baš pametno da on bude pritvoren, s obzirom na njegovu revolucionarnu prošlost i ugled, već su smislili mnogo goru stvar – željeli su ga uništiti time što će ga prisiliti da svjedoči protiv dr. Bureka, Buđonija, Čokića itd. Smislio je to jedan krug falsifikatora historije NOB-a i komunističkih baraba s Tuzlakom Franjom Herljevićem na čelu, koji nije mogao podnijeti očevu karizmu i ugled koji je uživao.
Osveta Herljevića
Dakle, Franjo Herljević je bio mozak operacije političkog i svakog drugog ubijanja i Vašeg oca i njegovih prijatelja?
– Otac se zamjerio Herljeviću još 1940., kada je Herljević pokrao sindikalnu blagajnu u Tuzli, a otac kao predsjednik Oblasnog komiteta predsjedavao sjednicom na kojoj je Herljević isključen iz partije. Čim je došao na mjesto saveznog sekretara unutrašnjih poslova 1974., prvi zadatak mu je bio kako da se obračuna s Pašagom Mandžićem, koji je za mnoge slične Herljeviću bio „neposlušni komunista“, a usto i teški lokalpatriota. U nekoliko navrata i prije i poslije Drugog svjetskog rata otac je imao ozbiljne rasprave, da ne kažem svađe, s istaknutim komunistima vezano uz poziciju muslimana kao naroda. Bio je vrlo pogođen izjavom Moše Pijade na osnivačkom Kongresu KPJ za BiH 1946. u Sarajevu, koji je kazao da u BiH postoje samo dva naroda – Srbi i Hrvati.
Da se razumijemo, on je bio komunista, ali je smatrao da muslimani trebaju imati status naroda. Vrhunac očeve „neposlušnosti“, ipak, dogodio se 1973. godine.
Je li riječ o čuvenoj izjavi Vašeg oca vezanoj uz televizijski serijal „Zapisi iz narodnooslobodilačkog rata“, koji je snimao „Dunav-film“ iz Beograda?
– Da. Stigla je ponuda „Dunav-filma“ da otac da svoje viđenje ratnih događanja u sjeveroistočnoj Bosni. Rodoljub Čolaković napravio je scenarij i samo je trebalo da Pašaga Mandžić kao politički komesar Šeste proleterske istočnobosanske brigade i neprikosnoveni revolucionar da svoj prilog serijalu. Greška mu je bila što je u toj izjavi stvari nazvao pravim imenom i događaje o kojima je govorio prikazao onakvima kakvi su bili.
Napisao je da je kao komesar vidio kako partizanski i četnički komandanti skupa gledaju ubijanja nevinih ljudi – muslimana i Hrvata na prostorima Olova. Svjedočio je o zločinima u Koraju koji su napali i četnici i partizani, kao i drugim događajima. Zapakovao je izjavu i poslao je u Beograd, a ona mu je ubrzo vraćena u koverti zalijepljenoj trakom, kao neotpakovana. Ta izjava i danas postoji u našim arhivima, ali nikad nije objavljena u javnosti. Ona je bila uzrok da moj otac ne dobije nagradu ZAVNOBiH-a. Cvijetin Mijatović je to obrazložio riječima da je Pašaga svojom izjavom „uvrijedio istaknute Srbe Tošu Vujasinovića, Rodoljuba Čolakovića i njega“.
Očito je Vaš otac imao „petlju“, ali ga je, ipak, Udba prisilila da dođe i svjedoči u slučaju njegovih tuzlanskih prijatelja. Sjećate li se nekih detalja?
– Svako jutro, iako se jedva kretao zbog bolova u kuku, Udba bi ga odvodila na ispitivanje i pripremu za svjedočenje, a uvečer kasno vraćali bi ga kući. Oni što dođu po njega u stan odnosili su se kao da ga vode na službeni put, a kad ga dovedu u prostorije za saslušanje, posadili bi ga na drvenu štokrlu i po 16 sati ispitivali o jednim te istim stvarima.
Cilj je bio psihički ga srozati do te mjere da prihvati kao svoj iskaz ono što su udbaši napisali protiv dr. Bureka i ostalih i da to potvrdi na suđenju. Imao je otac iskustva s ispitivanjima još tridesetih godina prošlog stoljeća kada je zbog ideje odrobijao četiri godine u Sremskoj Mitrovici i zato ga nisu mogli slomiti. Kad bi se uvečer vratio kući, sa sobom ne bi donosio nikakve papire. Šutio bi, što od umora, što od ozlojeđenosti, što od razočarenja u pojedine ljude.
Kad je suđenje otpočelo, mislim da je to bilo 23. juna, on je dao iskaz koji se nije uklapao u plan Udbe. Ustvari, Udba mu je napisala šta će govoriti, a on je, kad se u sudnici susreo oči u oči sa svojim prijateljima, rekao ono što mu je na srcu. Rekao je istinu i tako potpisao sebi smrtnu presudu. I sada dr. Salih Burek priča kako je, kad je ulazio u sudnicu, vidio Pašagu Mandžića da sjedi na komadu novine na stepeništu Suda u Tuzli, dok su ostali svjedoci sjedili na stolicama. Cilj je bio poniziti Pašagu što više, ali, oni, očito, nisu poznavali njegovu japiju. Ušao je u sudnicu i, na njihovu žalost, bio Burekov najbolji advokat.
Tvrdite da je Vaš otac ubijen, smaknut, uklonjen kao nemio svjedok brutalnog obračuna tajnih službi s tadašnjim muslimanskim autoritetima. Šta je stvarna istina o njegovoj smrti?
– Da budemo jasni: moj otac jeste ubijen! Nakon danonoćnog ispitivanja u Udbi, maltretiranja, pogoršalo se i njegovo zdravstveno stanje, ali ne toliko da je ličilo na kraj. Mučila ga je ta noga i naši rođaci ljekari otišli su u Udbu zahtijevajući od njih da ga ne drže po 16 sati na ispitivanju. Bio je slomljen. Predloženo je tada da ga smjestimo na Treću internu kliniku u Sarajevu radi ispitivanja. Na kliniku je dovezen 27. juna, na dan izricanja presude Salihu Bureku i ostalima u Sudu u Tuzli. Ljekari su rekli da stanje nije kritično, ali su predložili da ostane nekoliko dana radi promatranja.
Sjećam se da mi je otac rekao da budem što više u njegovoj blizini, valjda je predosjećao šta mu se sprema. Uzeo sam jednu drvenu stolicu i sjedio ispred bolesničke sobe. Hodnik je bio pun medicinskog osoblja i još nekih nepoznatih ljudi. Oko 10 sati glavna sestra mi je rekla da trebam otići u ambulantu tadašnjeg Republičkog SUP-a da donesem uputnicu radi očevog smještaja u bolnicu. Otišao sam i, kada sam se, negdje oko 12 sati, vratio, saopćili su mi da se ocu „pogoršalo stanje“ i da je iznenada umro. Nikada nismo saznali detalje njegove bolesti niti od čega je umro.
Za Udbu, u čijoj su režiji organizirani progon i smrt moga oca, on je bio opasan svjedok da bi ga ostavili u životu. Posebno je bila znakovita njegova sahrana. Sahranili su ga uz najviše počasti koje zaslužuje jedan narodni heroj, a što je, kasnije smo saznali, bila zasluga Đure Pucara, Ilije Materića i Munira Mesihovića, dok se za prisustvo sahrani morala tražiti Udbina dozvola. Saznali smo da je Milošu Zekiću bilo zabranjeno da u uniformi prisustvuje sahrani.
Nije li Vaše svjedočenje o događajima iz 1975. došlo možda malo kasno? Današnje generacije, složit će te se, sigurno ne znaju ni ko je Pašaga Mandžić niti ko su akteri svih tih zbivanja. Ta prošlost teško da danas interesira i mnoge svjedoke toga vremena…
– Možda se tako čini, ali, s aspekta historijskog i sociološkog promatranja ovih događaja, sigurno nije kasno. Moj otac je u pismu „Dunav-filmu“, čija je očita namjera bila da se, po scenariju Rodoljuba Čolakovića, falsificiraju određeni događaji iz rata i prikriju četnički zločini, napisao da to što govori, govori zbog budućih generacija da im se historija ne bi ponovila. Svjedoci smo da se ta historija ponovila devedesetih godina i da danas mnogi, ponovo, žele falsificirati činjenice iz posljednjeg rata.
Lično, našoj porodici satisfakcija je da se, napokon, činjenicama progovorilo o obračunu s mojim ocem. Ne zaboravite, to je početak brutalnog obračuna s mnogim muslimanskim prvacima tog vremena Osmanom Karabegovićem, Avdom Humom, Hajrom Kapetanovićem, Hamdijom i Hakijom Pozdercem… Kada je, 1973., iz partije izbačen Salih Burek, otac ga je nazvao telefonom i rekao mu da će doći u Tuzlu, s njim prošetati kroz cijelu čaršiju i da će negdje javno popiti kafu. Otac je imao petlju i to mu nisu mogli oprostiti.
Pomoć Hamdije Pozderca
– Stanovali smo u istoj zgradi u Sarajevu u kojoj je stanovao i Hamdija Pozderac. U to vrijeme Hamdija se politički priklonio onima koji su bili protiv Pašage, ali se kasnije prema nama, za razliku od mnogih koji su od nas okrenuli glavu, odnosio kao da nam je rođeni amidža. Sjećam se da se jednu večer, kasno, dok su udbaši vraćali oca sa saslušanja, na stepenicama, idući prema našem stanu, dogodio susret s Hamdijom. Pozdravio je oca i upitao: „Šta ima, druže Murate?“ (Murat je bilo ratno konspirativno ime Pašage Mandžića, op. a.).
Otac mu je kratko odgovorio: „Saznat ćeš.“ Mnogo godina kasnije istim tim stepenicama udbaši su vodili i Hamdiju…
Kad smo, nakon očeve smrti, izgurani iz stana u kome smo stanovali, Hamdija je ustao da nam pomogne da dobijemo drugi stan. S obzirom na to da nigdje nismo bili dobrodošli, da nas niko nije htio primiti na posao, ni mene, ni sestru, ni moju suprugu, Hamdija je pomogao i da se zaposlimo. Inače, svu svoju imovinu u Tuzli otac je još 1956. poklonio Savezu boraca. Još jednu stvar iz tog vremena moram da svjedočim: Đuro Pucar, Ilija Materić i Munir Mesihović bili su ljudi koji nisu promijenili svoj stav prema Pašagi Mandžiću u vrijeme njegovog najtežeg progona – kaže Braco Mandžić.
Svjedočenje o učešću partizana i četnika u pokolju muslimana i Hrvata
– Odgovarajući na pismo direktora „Dunav-filma“, na četvrtoj strani svog pisma datiranog na 17. 5. 1973. godine moj otac je, između ostalog, svjedočio i ovo:
“Kako je to bila teška situacija i kakva velika naša kompromitacija, zabuna i odvajanje od naroda zbog takve saradnje s četnicima, navest ću samo jedan primjer pokolja Hrvata i muslimana u dolini Krivaje od strane Četničko-cerske brigade i njenog komandanta Račića. U Olovu 1. januara 1942. dočekuju voz iz Vozuće, i to komandant mjesta, četnik, Dražin oficir u uniformi s kokardom i zamjenik komandanta partizan s petokrakom zvijezdom.
Iz voza izlazi nešto putnika, četnika i partizana i nekoliko grupa zajedno vezanih Hrvata i muslimana koje sprovodi jedna desetina četnika. Prilazi vođa patrole i raportira da oni kao patrola Četničko-cerske brigade, po zadatku komandanta Račića, čiste teren i sela oko Krivaje i da sprovode grupu zarobljenih Hrvata i muslimana, jer imaju naređenje komandanta Račića da između rijeke Bosne i Drine ne ostane živo niti jedno tursko uho i da oni taj zadatak izvršavaju. Prolazeći, grupa zarobljenika biva sprovedena preko stranice, pored kokardi i petokraka koje stoje zajedno i, naočigled ono malo putnika, pobiše ih neposredno pored stanice.
Zamjenik komandanta mjesta, partizanski predstavnik u komandi mjesta reče mi da je to svakodnevna pojava i „ja ću moju dužnost napustiti jer mi je svega ovoga dosta“. Iskoristio je naš prolazak i pobjegao iz Olova“, stoji, između ostalog, u Mandžićevom svjedočenju. Nakon nekoliko dana direktor „Dunav-filma“ mom ocu je vratio njegovo pisano svjedočenje uz propratno pismo da ih „ovakva interpretacija događaja iz rata ne interesuje” – prenosi nam Braco Mandžić.
Razgovori s Mešom Selimovićem
– Prisustvovao sam razgovorima svog oca i Meše Selimovića, kako u Sarajevu tako i u Dubrovniku. Onako elokventan, Meša je često kritizirao određene pojave u društvu, događaje iz NOR-a. Bio je kivan jer su mu partizani strijeljali brata 1943. U kritikama se, posebno, znao okomiti na Branka Mikulića, za kojeg je smatrao da je formirao novu partiju, da je uveo staljinističke metode i da ne može oprostiti Hasanu Brkiću što je Mikulića ikada doveo iz Bugojna – govori Braco Mandžić.
