Učesnica Sarajevskog polumaratona i uposlenica TV kuće Al Jazeera Balkans, lektorica Nudžejma Softić, sedam je istrčanih kilometara nedavno posvetila svome ocu Abu Hamzi, koji posljednjih sedam godina živi u pritvoru u Imigracionom centru u Lukavici. Ova 28-godišnja magistrica književnosti bosanskog jezika, koja se odlučila pokriti kada je imala sedam godina, za magazin ‘Gracija’ je progovorila o svom očuhu, Sirijcu Imadu al-Husinu, poznatijem kao Abu Hamza (52), njihovom odnosu, izbjegličkim danima, životu u izolovanoj Bočinji…
Rođena u Kozarcu, Nudžejma je imala četiri godine kad je 1992. izgubila svog biološkog oca, mjesnog imama Hamida Softića. Njena se majka Zinajda (51), u petom mjesecu trudnoće s trećim djetetom, uputila u Hrvatsku s Nudžejmom i njenom osmogodišnjom sestrom Safijom. Smještaj su našle u Istri, u izbjegličkom kampu u Savudriji, gdje je Zinajda četiri mjeseca kasnije rodila sina Abdulhamida. Tu je upoznala Abu hamzu, udala se za njega i rodila mu troje djece: sinove Hamzu (21) i Muhameda (16), te kćerku Widad (18).
Kako je ispričala za Graciju, njena majka je upoznala očuha na jednom iftaru u izbjegličkom kampu u Savudriji, koji je tada u Istri radio kao humanitarni radnik, piše “Gracija“.
– Upoznao je mamu, čuo našu priču, i nakon nekog vremena pitao ju je da se uda za njega. Mama je često kasnije znala reći da se tada nije udala iz ljubavi, nego iz potrebe da ima nekog ko će joj pomoći da se brine o djeci. Ispričala mi je da je shvatila kakav je on čovjek kad ga je jednom vidjela da je, idući cestom, stao sa strane da klanja jer je bilo vrijeme namaza.
Nudžejma Softić je ispričala kako je njen očuh na prostore bivše Jugoslavije došao 1983. godine, najprije u Beograd, na studij medicine. Međutim, nikako nije mogao položiti marksizam, te se prebacio na studij u Rijeku i ostao tu da živi.
– Kad je počeo rat na ovim prostorima, postao je član jedne humanitarne organizacije – kaže Nudžejma.
Kad se njena majka vjenčala za Abu Hamzu, otišli su da žive u Rijeku, gdje je on bio imam u mesdžidu, a zatim se preselili u Crikvenicu.
U BiH, tačnije u Zenicu, došli su po završetku rata, dok je Abu Hamza došao nešto ranije, odmah nakon vjenčanja s njenom majkom. Nešto kasnije u Bočinji je osnovana vjerska zajednica, gdje su se naposljetku i preselili. Međutim, nakon pet godina života u Bočinji, sve se raspalo:
– Sestra je trebala na fakultet, nismo imali riješeno stambeno pitanje, a ono što smo imali u Kozarcu, sve je srušeno. I odlučili smo doći u Sarajevo – kaže Softić.
Na pitanje kad je shvatila da na Bočinju ljudi koji tu nisu živjeli gledaju s podozrenjem, kaže da su njena braća, sestre i ona uvijek toga bili svjesni:
– Kad izađeš izvan Bočinje, vidiš da je sve drugačije. Ali, desila se jedna fina stvar: reditelj Jasmin Duraković je snimio dokumentarac o Bočinji ‘Neka bude’, i mislim da se nakon toga viđenje Bočinje promijenilo. To što je za zajednica živjela drugačije u odnosu na druge ne znači da je to nešto pogrešno ili loše. Samo su bili drugačije organizovani. Meni se, sad iz ove perspektive, takav način života ne sviđa, jer si izolovan od okoline s kojom treba da sarađuješ, živiš i radiš. Kao dijete, to nisam osjetila, a sad mi se to apsolutno ne sviđa – priča Nudžejma Softić.
Ona je progovorila o vremenu kad je njen očuh uhapšen:
– Babo je u tom trenutku bio u jednoj automehaničarskoj radnji; priveli su ga u Službu za strance na Stupu, a potom u Imigracioni centar u Lukavici. Nismo znali kako reagovati, šta raditi. Ali, moram priznati da je babo nama pokušao nagovijestiti da će se nešto desiti, ali mi to nismo htjeli prihvatiti.
U vrijeme kad je Abu Hamza bio uhapšen, njena majka je imala rak dojke:
– Odstranila je lijevu dojku i limfne čvorove. On je bio uz nju sve do kemoterapije,a uhapšen je usred tog procesa. Tad joj je bilo najgore: opala joj je kosa, bila je potpuno iscrpljena a njega su uhapsili…
O stanju u kojem se Abu Hamza danas nalazi, Nudžejma kaže:
– Psihički je, hvala Bogu, dobro, ali fizički, zbog nemogućnosti bavljenja nekom fizičkom aktivnošću, ima nekih zdravstvenih problema, jer lako se udebljati ako se ne krećeš, a našli su mu i vodu u koljenima. Zato smo mu nabavili traku za trčanje… U posjetu mu idemo subotom i imamo pravo provesti s njim dva sata. Kćerka moje sestre Safije, šestogodišnja Sirin, Imigracioni centar zove ‘didina kuća’ (smijeh). Ona mog babu zove dido, jar tako mi Krajišnici govorimo.
Nudžejma Softić je progovorila o svom životu u posljednjih sedam godina:
– Prije tri godine odselila sam na Dobrinju, kupila sam stan od 36 kvadrata. Prethodno sam se bila udala, ali sam se razvela nakon četiri mjeseca i vratila kući, u Sokolović Koloniju, ali i shvatila da se želim osamostaliti, imati svoj prostor (…) Odgađala sam da kažem babi kako sam kupila stan jer nisam znala kako će reagovati. Skupila sam hrabrost i rekla mu, objasnivši mu kako se osjećam i zašto sam to željela. Ustao je od stola, za kojim smo bili on, mama i ja, bio je potpuno iznenađen i rekao mi : ‘Dobro, sad je već gotovo jer si to već napravila, ali, molim te, nemoj mi spominjati taj stan, ne zanima me šta si spremila i uredila u njemu!’. Tad sam ga zagrlila i rasplakala se, sretna što je sve dobro završilo. Naravno, mama mi je kasnije rekla da ju je odmah zvao kući da se raspita sve o tom mom stanu (smijeh).
