Upravo zato moram reći da je moderno roditeljstvo u ozbiljnom problemu, a nadam se da ćete slušati, ali veoma pažljivo. Radila sam sa djecom širom svijeta, a u zadnje dvije decenije sve češće se susrećem sa komentarima roditelja, koji baš kao i ja smatraju da postoje ogromni problemi. A evo koji su to najveći.
Počeli smo se plašiti svoje djece. Kada ujutru pravimo doručak i grijemo mlijeko za djecu, ako kažu da žele drugačiji preljev ili bilo šta što bi im više odgovaralo, počnemo paničariti i mijenjati sve po njihovoj želji, samo kako bi im udovoljili. Greška! Ko je u toj priči roditelj, zašto sve mora biti po njihovom? Niko ne kaže da trebate konstantno naređivati, ali ne trebate sebi stvarati dodatno opterećenje, tako što ćete im udovoljavati sve. Zapitajte se kakvu im lekciju na taj način šaljete. Da će dobiti sve što požele, ako požele. Hoće li?
Kada se djeca loše ponašaju, roditelji su često skloni da to pripišu onoj “tako sva djeca rade”. Vjerujte, nije tako. Djeca su u stanju uraditi mnogo više od očekivanog, bilo da se radi o manirima, poštovanju prema starijima, samokontroli i velikodušnosti. Mislite da djeca ne znaju sjediti pristojno u restoranu za večerom? Ili da ne znaju za sobom skloniti i počistiti? To je glupost, jer jedini razlog zašto mislite da to ne znaju i ne mogu je taj što im niste nikada dali priliku da nauče. Podignite ljestvicu očekivanja i vidjećete šta su sve u stanju da savladaju.
Izgubili smo osjećaj da i drugi učestvuju u procesu odgajanja naše djece. Ranije su to bili i nastavnici, vozači buseva, prijatelji, drugi roditelji djece sa kojom se naša djeca druže. A onda se odjednom desilo da se unervozimo svaki put kada neko drugi kaže nešto o našoj djeci, jer pobogu ko su oni da nama govore kako će se oni ponašati. Ipak su to naša djeca. Podržavamo samo one koji podržavaju naš način odgajanja, iako on uopšte ne mora biti ispravan. Previše svojatamo djecu i imamo ekskluzivno pravo da samo mi utičemo na njihov rast i razvoj.
Sjajno je to što imamo sva moguća tehnološka dostignuća koja nam olakšavaju svakodnevicu. Možemo naručivati hranu i namirnice onda kada se umorne vratimo sa posla, pritiskom na dugme ugrijati gotovo jelo. Provjeriti stanje na bankovnom računu jednim klikom. Sve je to impresivno, ali to takođe ima svoje mane. Djeca se trebaju učiti strpljenju, a u okruženju u kojem je sve dostupno odmah to je gotovo nemoguće. Ako budu mislili da se hrana sprema za tri minute oni neće nikada poželjeti naučiti kuvati i shvatiti koja je razlika između pripremljene hrane u koju se uložilo vrijeme i trud, od one koja dođe gotova. Zato vi kao roditelji trebate da im objasnite koje su prednosti prečica u životu. Kako onih tehnoloških, tako i onih koje se koriste svakodnevno u životu. Objasnite im i koje su prednosti čekanja i strpljenja.
Odjednom sve vaše potrebe nisu primarne, što je djelimično i očekivano. Međutim, nisu više ni na drugom mjestu, a jedino što znate jeste da su djeca na prvom mjestu. Zalažem se za to da djeca budu na prvom mjestu, ali bez da apsolutno zanemarite sebe. Tako često se dešava da mame ustaju sto puta iz kreveta kako bi ispunile prohtjeve svoje djece. Kao i očevi. Ne postoji ništa loše u riječi NE ponekad. Postoje jednostavno situacije u kojima je sasvim opravdano reći ne i objasniti djeci zašto to radite. Bez obzira koliko želite da udovoljite djeci, trebate znati da je sasvim ok da udovoljite i sebi.
Bojim se da ukoliko ne počnemo raditi na ispravljanju ovih nekoliko grešaka, budućnost bi nam mogla pokazati prave posljedice. Djeca će odrasti u sebične, nestrpljive i nekulturne odrasle osobe. Neće to biti njihova greška, već naša. Zato molim vas roditelji, širom svijeta borite se više. Dajte sebe manje. Dopustite djeci da se razvijaju i pripremite ih na to da trebaju biti uspješni u stvarnom svijetu koji ste vi stvorili za njih, ali ih morate pustiti da nauče sami.
