Kada je Predrag Pašić odrastao, Bosna i Hercegovina je bila mirna i multietnička država. Ali, kad je rat počeo, njegov svijet se srušio.
Jugoslovenski internacionalac odlučio je ostati u Sarajevu uprkos ratu, riskirajući život da bi djeci ponovo izmamio osmjehe.
U opkoljenom Sarajevu, Pašić je odlučio da otvori multietničku školu fudbala, gdje je polaznike učio filozofiji jedinstva i timskog rada kroz sport.
“Nikad neću zaboraviti dan kad je otvorena škola. Na tim klupama sjedilo je 200 dječaka koji su došli iz svih dijelova grada. To je bilo divno mjesto tokom rata”, sjeća se Pašić. “Svuda oko zgrade, ljudi su sijali mržnju i ispaljivali granate. Ljudi su ubijali jedni druge. Ali, ovo je bilo mjesto ispunjeno snovima. Snovima koje su u svojim glavama usnili ti dječaci.
Za nas je bilo važno da su u školi djeca iz svih sarajevskih zajednica, kao što je to bilo i prije. Igrali su nogomet, nosili iste dresove i bili zajedno. Vani je postojala mržnja između njihovih očeva i naših političara. Ali, ovdje, svi smo bili zajedno.”
Al Jazeera je razgovarala sa bivšim fudbalerom u dokumentarnom serijalu Buntovnici nogometa, u kojima je Eric Cantona narator. Riječ je o pet priča iz svijeta, a junak jedne je Predrag Pašić. Priča govori o njegovoj karijeri i zašto je odlučio da pod kišom metaka i bombi, u razorenom Sarajevu, vodi školu fudbala.
Osim Pašićeve, ispričane su priče Didiera Drogbe, Carlosa Caszelyja, Rachida Mekhloufija i Brazilca Socratesa.
Al Jazeera: Recite nam nešto više o seriji Football Rebels (Buntovnici nogometa)?
Pašić: Na početku nisam mogao da ispričam svoju priču. Bilo mi je vrlo teško. Ali, vrlo sam emotivno reagovao kada sam u Parizu pogledao film o velikim fudbalerima koji su pokušavali raditi vrlo pozitivne stvari van terena. Vidjeti fudbalere koji rade nešto pozitivno ima veliki utjecaj na ljude, jer je lijepo vidjeti kako se fudbaleri trude da doprinesu svojim narodima, u svojim državama. To me je inspirisalo da učestvujem u Football Rebels i budem otvoren o svojoj priči.
Moja priča je o tome kako su se djeca snalazila tokom rata u Bosni i kako je jedna škola fudbala u Sarajevu pokušala učiniti nešto pozitivno u groznim okolnostima. U toj školi bilo je djece svih nacionalnosti i religija, djece iz raznih regija, koji su zajedno i u miru, u jednom timu igrali fudbal, uprkos svoj mržnji koja ih je okruživala.
Al Jazeera: Prije nego što je postao političar, bivši lider bosanskih Srba, Radovan Karadžić, bio je psihološki trener vašeg nekadašnjeg tima, FK Sarajeva. Kako je bilo raditi s njim i šta ste mislili o njemu kada je ušao u politiku?
Pašić: Njegova promjena me je jako šokirala jer sam, prije nego što je rat počeo, poznavao sasvim drugačiju osobu. Ranije, kao naš psihološki trener, učio nas je da igramo zajedno, kao jedan tim.
Dvadeset četiri različita igrača, različitih religija i iz različitih regija, igrala su u tom jednom timu. Naučio nas je da ako razmišljamo kao jedan tim, kao jedno tijelo, možemo biti uspješni.
Govorio je da je sportska filozofija pobjednička filozofija. Međutim, kada je ušao u politiku, vidio sam čovjeka koji je govorio o samo jednoj religiji, samo jednom narodu. Nisam mogao vjerovati da Srbi ubijaju nesrbe. Zaista sam bio šokiran kada sam tog čovjeka vidio u tom svjetlu.
Al Jazeera: Kažete da vas je Sarajevo učinilo čovjekom kakav ste danas. Možete li objasniti kako?
Pašić: Počeo sam igrati fudbal u djetinjstvu i imao sam mnogo prilika da putujem po svijetu, vidim druge države, upoznam druge ljude i religije. U nekim zemljama vidio sam samo crkve. U drugima džamije, ili samo sinagoge. Ali, samo sam u svom gradu, u Sarajevu, mogao sam vidjeti sve. U okviru samo 400 metara, čuo sam zvukove džamija, zvona crkava. Vidio sam Jevreje, kršćane i muslimane kako odlaze u svoje bogomolje. Taj prizor me je činio sretnim i ponosnim da je moj grad tako otvoren za sve, bilo da su sa Istoka ili Zapada. Osjećam da me je tako Sarajevo oblikovalo kao osobu i zato vjerujem u zajedništvo.
Al Jazeera: Tokom rata, pokušali ste politiku držati van terena i odlučili da otvorite školu fudbala. Kako ste uspjeli zaboraviti šta se dešavalo oko vas?
Pašić: U našoj zemlji imamo veliku kulturu fudbala – svi ga vole. Tokom rata, naša djeca su zaista patila. Ništa nije radilo, škole nisu normalno funkcionisale. Djeca su najviše patila, pa sam odlučio da na radiju svima kažem da ću otvoriti školu fudbala.
Prvog dana, na upis je došlo 300 djece. Bio sam vrlo iznenađen, ali uskoro sam shvatio da je fudbal, i generalno, sport, vrlo moćan. Tokom rata, djeca su dolazila da treniraju svakog dana i bila su vrlo sretna što dolaze.
Oko nas smo čuli granatiranje, snajperiste, a neki od roditelja te djece bili su članovi zaraćenih vojski, ali zbog moći fudbala, uspjeli smo svi da igramo zajedno, na jednom mjestu. Nije čak bilo tenzija na terenu. Djeca nisu razumjela mržnju. Njihov stav je bio da su svi isti i da ne razumiju zašto postoje problemi. Ovu ideju podcrtali smo filozofijom sporta – koja je kolektivna i koja ujedinjuje.
Al Jazeera: Vrlo je lako u fudbalu podstaći rivalstvo. Kako ste koristili fudbal da spojite ljude?
Pašić: Vrlo sam sretan što sam cijeli život proveo u sportu. Uvijek sam vjerovao u filozofiju sporta – ideju fair playa i poštivanja protivnika. Nemojte me krivo shvatiti – lijepo je nekoga pobijediti na fudbalskom terenu, ali kao čovjek i džentlmen uvijek se morate odnositi s poštovanjem.
Al Jazeera: Kako je vama škola pomogla da se borite s ratnim traumama?
Pašić: Mnogo mi je pomogla, jer su mi djeca dala snagu da preživim. Kada sam vidio kako su sretni na fudbalskom terenu, kada sam čuo njihove snove da postanu zvijezde, vidio sam koliko su ta osjećanja jača od mržnje. To me je podstaklo da nastavim raditi uprkos ratu i da smognem snage da nastavim do danas.
Al Jazeera: Bili ste na vrhuncu karijere kada je u Bosni i Hercegovini počeo rat i mogli ste napustiti Sarajevo sa snagama NATO-a, ali niste. Zašto ste odlučili ostati?
Pašić: Rođen sam u Sarajevu i Sarajlija sam. Bilo bi mi vrlo teško da napustim svoj rodni grad. Bilo bi mi vrlo teško da napustim svoj narod; narod koji mi je pomogao da postanem fudbalska zvijezda. Za mene nije bilo dovoljno snažnog razloga da odem, pa sam tokom rata ostao u Sarajevu sa svojom porodicom.
Al Jazeera: Šta je obilježilo vašu fudbalsku karijeru?
Pašić: Bez sumnje, najznačajnija stvar u mojoj fudbalskoj karijeri je činjenica da sam otvorio školu fudbala. Svi me znaju kao fudbalsku zvijezdu. Većina Sarajlija ne zna šta radim u školi, ali bih definitivno rekao da je to obilježilo moje cjelokupno životno djelo.
