Pored ovog teksta stajat će moje ime, mada ovaj tekst nisam ja napisala, riječi ovog teksta ispisala je jedna mladost koja je prkosila fašizmu.
Subota je, jutro. Ja se u našoj kući, obično, prva budim. Prija mi tišina, pijem kafu. Jedna od onih dobrih strana Facebook-a je da na jednostavan način možeš biti u kontaktu sa ljudima, sa mojom generacijom koja je rasuta po cijelom svijetu. Otvaram Facebook, jutarnja kafa me budi i počinjem čitati status moje drugarice iz studentskih dana, Amela piše, prenosim njene riječi:
“Prije 23 godine, na današnji dan, bijah na rubu smrti, gledasmo se u oči direktno, ali ona skrenu pogled na tren i ja ostadoh na ovoj planeti. E pa u ime današnjeg dana, evo jedna ratna, bolnička pričica. Ratna bolnica na Dobrinji je bila smještena u bivšoj samoposluzi (ili sličnom objektu). Imala je ta bolnica divne, predane ljude koji su spasili nevjerovatan broj ljudskih života. Dok sam u istoj ležala, sprijateljila sam se sa dvoje ljudi. Moja prva bolnička komšinica D. i malo udaljeniji drugar iz susjedne prostorije H. Ni za jedno ne znam ni gdje su ni šta su ni dokle su, kao ni da li su uopšte, a nadam se da jesu živi… “
U baš toj dobrinjskoj, u ratnim uslovima, stvorenoj bolnici, bila je jedna prostorija sa TV aparatom. U svojoj mladosti koja je željela normalan život, tu prostoriju su zvali kinom. Rijetko je kino radilo, jer su jednako bili rijetki dani sa strujom. I tako jedne noći H. predloži odlazak u kino. Ameli su bila ranjena leđa, D. je imala fiksator na ruci, a H. dugi fiksator na nozi. I njih troje dođoše u kino.
Daj onda Colu
“Sjednemo, dnevnik taman završava i biće neki film, kažu biće dobar. Super nama što se igramo “normalnog života” u sred najnenormalnije situacije ikada. H. nas upita šta ćemo piti? Ja, k’o iz topa kažem juice votka! Neće moći, reče on, ipak smo u bolnici, ne može alkohol, mada bi nam votka svima legla k’o budali šamar, ako ništa, da ukinemo bar na malo vječni bol naših rana… “OK”, velim ja, “daj onda Colu?!”. Iskezim se tu jer kakva Cola ’93. godine, obična čaša vode je bila često dijelom snova…
A Haris mi se nasmiješi i izvuče tri konzerve Coca-Cole, svakom od nas po jedna. Ja danas nemam pojma koji smo film tada gledali, ne znam ni da li smo ga na kraju uopšte i gledali, ne znam ni ko je još sa nama bio u toj prostoriji niti bilo šta drugo… Ali znam da mi nikada prije niti ikada kasnije jedna obična konzerva Coca-Cole učinila život toliko lijepim! Sa svakim gutljajem, kao da sam bila transportovana nekako iz tog dna vremenskog u neko super, da ne kažem normalno vrijeme… “
Amela je završila svoju priču rečenicom kako bih voljela da pronađe D. I H. I kako bi voljela sa njima, dvadeset i tri godine nakon njihovog bolničkog druženja, otići u kino, ono pravo kino.
Završila sam sa kafom, knedla u grlu, opsovah u sebi rat, fašizam i sjetih se kako je Amela došla kod mene, bila je to ’94. godina i kako je meni neko od komšija donio stručak blitve. Ne znam otkud blitva, ali sam morala uzeti jer su me ubjeđivali da baš ja moram jesti jer sam trudna. Taj stručak blitve nakon kuhanja pretvorio se u bogdu zelenih listova koje je moja mama “obogatila” rižom. Mama je majčinski rekla da nije gladna, a meni i Ameli napunila tanjure. Amela je počela, kao dijete kojem serviraš neželjeno jelo, prevrtati tu blitvu i rižu po tanjuru, kao nije ni ona gladna. Znala sam da je gladna, a znala sam da želi da ja jedem zbog bebe. Tada sam joj rekla nešto što nije primjereno za prenijeti, obje smo se nasmijale I pojele stručak blitve. To je bila najslađa blitva. Ovo pišem kako bih vam što bolje opisala moju drugaricu. Kako onda takvoj osobi ne ispuniti želju? Odlučila sam naći H.
Prošlo je par sedmica i sasvim slučajno srela sam H., prilazim mu, grlimo se, usljedila su ona pitanja: kao smo, šta radimo, kako djeca, muž, žena?, a ja mu onda rekoh:” Imaš li vremena da nešto pročitaš, mislim da si ti onaj mladić kojeg traži moja drugarica.” Gledala sam ga dok je čitao, muški je pokušao sakriti emocije, napunio je pluća zrakom dubokim uzdahom i rekao: “ Ja sam taj, pa ko bi drugi mogao nabaviti Colu u ratu i nisu bile tri konzerve već jedna. A znaš šta, nije bilo struje, a agregat se palio samo kada bi u tu, kao, bolnicu, donijeli novog ranjenika. Tužno, ali tako je bilo. E, a moj fiksator je služio kao neka vrsta antene, vezali smo neke žice na fiksator, da možemo mijenjati kanale. E moja Nato…”
Borba protiv fašizma
I ja sam njih troje tako jasno vidjela sa tom “antenom” na njegovoj nozi i sa tom jednom limenkom Coca-Cole na njih troje. Vidjela sam jednu mladost, ranjenu, ali željnu normalnog života. Vidjela sam ih kako uz taj TV i film bore protiv fašizma!
Najteže mi je pala njegova zadnja rečenica, kojom smo završili, naš razgovor: “ Tada je moja Nato bilo manje fašizma nego sada na sve strane, ma znaš šta ti pričam”, ja sam samo odgovorila: “Znam.”
Devetog maja je praznik, Međunarodni dan pobjede nad fašizmom, a bojim se da ga nismo pobijedili. Bojim se, jako se bojim. Bojim se da neke nove generacije, negdje na svijetu, ne budu ispisivale riječi kao Amela, ne budu tražile da se spoje sa svojim prijateljima.
Amela dolazi iz Australije u Sarajevo u junu. Pozvala me u kino i jedva čekam da ona, D., H. i ja sjednemo u udobne stolice svako sa svojom Coca Colom i gledamo film, pravi film. Možda su ipak njih troje pobijedeli fašizam, a ja ću samo reći onu, već otrcanu, ali istinitu: “Ne ponovilo se, nikome, nigdje!”
Nepravedno će uz ovaj tekst stajati moje ime, kao ime autora, ovaj tekst je napisala jedna mladost. Neka služi kao opomena za neke nove mladosti…
