Uprkos ekonomskom oporavku zemalja Zapadnog Balkana i formiranju novih radnih mjesta, mladi ljudi iz regiona nisu dobili priliku da se zaposle, kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa Vanja Ivošević, stručnjak za pitanja politika nauke, obrazovanja i zapošljavanja u Vijeću za regionalnu saradnju (RCC).
Ivošević napominje da omladina u zemljama regiona uglavnom radi u neformalnom sektoru, te da je najveći problem to što vlasti Zapadnog Balkana ne stvaraju kvalitetna radna mjesta.
RSE: Kakav je položaj mladih kada je riječ o zapošljavanju u zemljama Zapadnog Balkana?
Ivošević: U proteklih deset godina došlo je do ekonomskog oporavka i vidimo polagan ali stabilan rast bruto domaćeg proizvoda u svih šest zemalja Zapadnog Balkana. Od 2012. vidimo i oporavak u smislu povećanja broja poslova u regiji. Kreirano je 700.000 novih poslova, međutim ti novokreirani poslovi nisu otišli mladim ljudima, zapravo su dobitnici srednjovječne osobe. Tako da u tom smislu Zapadni Balkan ima loše stope zapošljavanja mladih, posebno u odnosu na Evropsku uniju.
Iako je došlo do porasta stope zapošljavanja mladih na Zapadnom Balkanu, ta stopa je na 35 posto otprilike, varira između zemalja. Jedan od ključnih problema je što potrebe na tržištu rada nisu usklađene sa obrazovnim sistemom. S druge strane, imamo veliki odljev mozgova i veliki odlazak mladih ljudi. U tom kontekstu imamo neke probleme koji se strukturno moraju početi rješavati. Jedan od problema na Zapadnom Balkanu je to što se vlade dosta fokusiraju na aktivne mjere zapošljavanja, dok malo brinu o pomoći biznisima, poslodavcima i firmama, na to kako otvoriti nova radna mjesta i kako olakšati porezni teret na zapošljavanje. To je jedna od zajedničkih točaka svim zemljama Zapadnog Balkana – da se politike zapošljavanja najvećim dijelom bave aktivizacijom a puno manje potporama otvaranju novih firmi, formalizaciji rada.
Dosta mladih je na neformalnom zapošljavanju, na nesigurnim pozicijama, znači na kratkoročnim ugovorima, bez jasne perspektive da li će im se ugovori produžiti. Tako da nedostaje politika koja daje odgovore na pitanja: Kako zadržati mlade? Kako omogućiti prvi posao? Kako osigurati kvalitetu zapošljavanja? S druge strane imamo problem tranzicije iz škole ili univerziteta ka tržištu rada, zbog neusuglašene obrazovne politike sa politikom zapošljavanja. Obrazovanje je uvijek dugoročna strategija i ne može se uvijek predvidjeti u kojem smjeru će određeno tržište rada ići. Međutim, vidimo da je u posljednjih deset godina u zemljama Balkana dodano preko pola miliona visoko obrazovanih u radnu snagu. Međutim, većina te radne snage je u društvenim i humanističkim znanostima i u tom kontekstu je teško očekivati da će svi moći naći zaposlenje. To je nešto što zapravo nijedna zemlja nema do kraja osmišljeno. Još uvijek imamo jaku autonomiju univerziteta, koji na neki način čuvaju poziciju, jer im finansiranje ovisi o broju studenata na fakultetima, pa samim tim svi imaju poticaje privlačiti što veći broj studenata, bez razmišljanja o kvotama, da li će ti mladi kasnije imati prilike na tržištu rada.
RSE: Koliko je nazaposlenih mladih ljudi na Zapadnom Balkanu i koliko su oni aktivni u odnosu na, recimo, vršnjake iz zemalja Evropske unije?
Ivošević: Uz to što imamo veću nezaposlenost mladih ljudi u odnosu na Evropsku uniju, imamo i veći broj mladih, koji nisu niti u obrazovanju, niti u zapošljavanju, niti traže posao. To znači da smo ih na neki način deaktivirali, da se ti mladi ne osjećaju da će naći jednog dana posao i nemaju osjećaj da im društvo pruža mogućnost. To je dosta opasna situacija. Mislim da je jako bitno da vlade usmjere politike zapošljavanja ka tim mladim ljudima, da bi osmislili dobre politike aktivizacije mladih. Kod nas je problem što te mjere za zapošljavanja mladih su u odnosu na Evropsku uniju vrlo malo finansirane.
Mi ne ulažemo dovoljno u mjere zapošljavanja, mi ih imamo, ali ulažemo gotovo trećinu u odnosu na Evropsku uniju, mislim finansijski. To znači da one dolaze do vrlo malog broja mladih ljudi. Često vidimo da na Zapadnom Balkanu institucije imaju tendenciju da mjere zapošljavanja usmjere prema skupinama koje u pravilu i lakše nalaze posao. Veliki broj mjera se odnosi na visoko obrazovane mlade a i istraživanja nam pokazuju da su oni ti koji lakše nalaze posao i kraće su na tržištu rada.
RSE: Možete li rangirati gdje je najteža situacija u zemljama Balkana?
Ivošević: Najveći problem nije rangirati zemlje, nego koliko je velika razlika između urbanog i ruralnog područja. U urbanim dijelovim zemalja na Balkanu veće su stope zapošljavanja, ipak veće su mogućnosti. U ruralnim i siromašnim područjima, tamo nema ulaganja i tamo realno nema potražnje za poslom
RSE: Govorimo o mobilnosti mladih ljudi o odlasku u potrazi za boljim uslovima, ne samo zbog poslova, već zbog boljeg sistema. Već godinama se govori o ovom problemu. Koliko je to bio alarm vladama da naprave neku kvalitetniju politiku zapošljavanja i zadrže mlade na Balkanu?
Ivošević: Mislim da su vlade uložile puno u osmišljavanje mjera za zapošljavanje, ali nemamo razvijene politike da se ti mladi koji su otišli vrate ili da se mladima koji su otišli (iako je nerealno očekivati da se u kratkom vremenu vrate u zemlje iz kojih su otišli), da se barem na neki način povežu sa tržištem rada i firmama u regiji. Kako taj potencijal koji imamo izvan naših zemalja iskoristiti? Znam za jednu inicijativu u Crnoj Gori sa novom ministricom znanosti, koja je pokušala okupiti mlade koji su završili doktorat u Evropi i povezati se sa univerzitetima i znanstvenom zajednicom unutar Crne Gore. Recimo to su zanimljive inicijative.
RSE: Koliko političke strukture rade na stvaranju kvalitetnih radnih mjesta?
Ivošević: To je najveći problem na Balkanu što se ne radi na kvaliteti radnih mjesta. Dakle, vidmo da privrednici operiraju u nekom okruženju koji oni procjenjuju kao relativno nestabilno. Ne mogu procijeniti kakav će im biti realan rast i onda u toj situaciji ne mogu, naprimjer, reći: ‘OK, nama treba troje radnika za sljedećih deset godina’. To utiče na mladu radnu snagu, jer oni su ti koji traže to prvo zaposlenje, koje je najčešće na nekim kratkoročnim ugovorima. Često je to neformalno, plaćeni su možda na crno. Tako da upravo bi vlade trebale raditi na osiguranju stabilnog okruženja.
S druge strane, neka istraživanja koja su se fokusirala na poreze u regiji su vrlo jasno pokazala da su ta porezna opterećenja na rad izuzetno visoka. Možda postoji potreba da se ta porezna opterećenja, posebno za prvo zaposlenje za mlađe ljude, smanje. U Srbiji imaju izuzetno zanimljiv program koji se odnosi na mlade sa poteškoćama u razvoju, koji je dosta efikasno uspio potaknuti privredu da zapošljava mlade. Jedan od velikih segmenta tog programa je upravo olakšavanje poreznog tereta, privrednicima koji zapošljavaju mlade sa poteškoćama u razvoju. Recimo, ako bi se iskustva takvih programa mogla prenijeti na druge grupe mladih, to bi koristilo široj populaciji i moglo bi se prenijeti i u druge zemlje regije.
RSE: Uzmimo primjer Hrvatske. Koliko se ulaskom u Evropsku uniju otvorio problem odlaska? Mobilnost ima svoje prednosti, ali ima i mane. Kakvi problemi očekuju zemlje koje se približavaju Evropskoj uniji?
Ivošević: Istina je da je u Hrvatskoj upravo sa ulaskom u Evropsku Uniju, više mladih otišlo upravo u ovim godinama, jer im se otvorilo tržište rada Evropske unije, posebno u nekim zemljama koje nisu tradicionalno bile zemlje u koje su Hrvati odlazili. Recimo, Irska se pojavila kao nova destinacija, dok su Njemačka i Austrija uvijek bile izlazna tržišta za ovu regiju. Mislim da je primjer Hrvatske izuzetno bitan za Zapadni Balkan. Kao možda i primjer Slovenije u odnosu na to kako transformacija u toku pregovora ne može biti samo forma na papiru.
Pristupni pregovori se zapravo dosta fokusiraju na prijenos zakonskog okvira Evropske unije, ali taj proces nužno ne tjera da se reformiraju ekonomije i politike prema privredi, prema mladima i prema tržištu rada. Izvan Evropske unije postoji natjecanje sa zemljama regiona, možda malo sa drugim zemljama Evropske unije. Kada je država unutar EU, natječe se sa svim članicama, građani imaju ista prava. Ako zemlja nije provela sustavnu reformu obrazovanja kako bi ponudila kvalitetno obrazovanje, najbolji studenti će otići na druge univerzitete. Ako ne nudite zanimljive i kvalitetne mogućnosti mladima, oni će onda otići na ona tržišta, gdje im se te mogućnosti nude.
