Pojavu neki nazivaju tsunamijem. Neki kataklizmom, egzodusom, tragedijom. Stručni naziv je demografski slom. Ukoliko su svi demografski pokazatelji negativni, a u našem slučaju jesu, nedvojbeno se radi od demografskom slomu. Posljedice ove pojave – sa kakvom se još nismo susretali – teško je predvidjeti, ali se sa sigurnošću može ustvrditi da za nekoliko godina neće biti nimalo ugodne.
I logički i matematički je poprilično jasno da će se najteže posljedice osjetiti tek za pet do deset godina i to se sada, nažalost, više ne može popraviti.
Jedino što se može učiniti je djelomično ublažavanje i zaustavljanje, ali za to je potrebna hitna reakcija i konsenzus svih društvenih segmenata. A da bismo učinili takvo što, prvenstveno se trebaju utvrditi i otkloniti konkretni uzroci, i tek tada preći na drugi dio nacionalne demografske strategije. Koju za sada uopće nemamo.
Apsurdno ministrastvo
Nedavno je to na senzacionalistički način priznao i bivši državni tajnik za demografiju Marin Strmota, dajući neopozivu ostavku usred tiskovne konferencije. Na apsurd osnivanja ministarstva za demografiju ( u redu, imamo i ministarstvo ratnih veterana pa ovo za demografiju i nije toliko strašno ) bez bilo kakve pripreme i organizacije resora upozoravali su mnogi. Otprilike tako je Strmota – uz šokirano lice ministrice Nade Murganić u pozadini – jasno i obznanio; sve što je ministarstvo učinilo nije imalo nikakvog utjecaja na demografski problem. Radilo se samo o socijalnim mjerama, uglavnom samo kozmetičko-populističke prirode.
Stjepan Šterc, profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i jedan od naših najpoznatijih demografa, Strmotin potez glorificirao je do te mjere da je Strmotu nazvao herojem, te tako izazvao podsmijeh dijela javnosti koja se ne slaže s njegovim, prema mnogima politički suviše desno intoniranim i određenim viđenjem problematike. Naročito nakon onog nespretnog zbrajanja hrvatskih maternica sposobnih za reprodukciju.
Međutim, Štercu točnost podataka nitko ne može osporiti. A podaci su zaista alarmantni i poražavajući.
Uz drastično negativan natalitet (oko 20.000 godišnje manje rođenih nego umrlih), iz Hrvatske se godišnje iseli više od 30.000, pretežno mlađih ljudi. Slikovito prikazano, to je nestanak grada veličine Karlovca, ili pak radno sposobnog stanovništva čitavog Osijeka. Godišnje!
Hrvatska – baš kao Bosna i Hercegovina, Srbija i ostale države u regiji – nije bogata, ali nije ni siromašna. U prekooceanske i bogate zapadnoevropske zemlje vazda se iz ovih krajeva odlazilo u potrazi za boljim životom. Bili su to ljudi koji su htjeli zaraditi i priskrbiti više. No, nikada se u čitavoj povijesti ovako bespomoćno, ozlojeđeno i prožeto snažnim negativnim emocijama nije gledalo kako odlaze ljudi koji nisu namjeravali otići; oni iz ruralnih sredina gdje ima potencijala, ali nema perspektive.
Sveobuhvatna analiza ove pojave vrlo je kompleksna, to će biti posao za tim stručnjaka sa svih područja, ukoliko ćemo uskoro – a vrijeme je zaista pri kraju – ustanoviti neku ozbiljnu nacionalnu demografsku strategiju. No, u osnovi se uzroci mogu podijeliti na objektivne i subjektivne, odnosno one na koje ne možemo i na koje možemo utjecati.
Materijalistički motivi
Objektivni su odvajkada prisutni materijalistički motivi, upotpunjeni suvremenim pojavama globalizacije, konzumerizma i potrošačke kulture, imperativima nametnutim sa tv-reklama i načinom života. Takvi ljudi bez obzira na cijenu nastoje postati bogati, uspješni, moćni. Žele imati više, i u tome ih ne može spriječiti nitko. Otišli bi i da je ovdje duplo bolji standard, i da nema nezaposlenosti.
Stoga im se ne može posvećivati jednaka pažnja kao onima koji nemaju takve namjere, ali su prisiljeni otići jer gotovo nemaju izbora. Ta druga skupina odlazi iz subjektivnih razloga, zbog nečega na što je društvo moglo utjecati i što je moglo spriječiti.
Ukoliko ih pitate za razloge odlaska, dobit ćete gotovo istovjetne odgovore;
Budućnost bez budućnosti, nemogućnost da se poštenim radom podmire osnovne potrebe, korupcija na svim razinama, organizirani kriminal jasno vidljiv i najpovršnijim promatračima, čitav aktualan društveni poredak nastao i opstao na kriminalu, nezasluženo privilegirane skupine i kaste, desetljetna negativna selekcija, pravna nesigurnost i autocenzura (gotovo već urođena), besramni nepotizam i crony (rođački) kapitalizam, rigorozno oporezivanje najsiromašnijeg sloja, bezumni ovršni zakon i blokade, diskriminacija po raznim osnovama, brutalno kršenje radničkih prava i radnog zakonodavstva, otvoreno kršenje ustava i nejednakost. Duboko usađen osjećaj građana drugog reda.
A sve pod kontrolom i u režiji političke bulumente sačinjene od pretežno priprostih, neobrazovanih ili nedovoljno obrazovanih, beskrupuloznih lica maskiranih u tobožnju brigu za nacionalnu opstojnost i identitet.
U trijumviratu privilegiranih na osovini države, vojske i Crkve, stvorena je monstruozno slijepljena platforma vladanja s trajno devastirajućim posljedicama. Sa svim pripadajućim podskupinama i rukavcima, ova nedodirljiva, povlaštena manjina kontinuirano uništava svaki razuman pokušaj uspostave razumnog, građanskog i sekularnog društva, uz, dakako, teške posljedice.
Jedna od njih, možda i najteža, jest demografski slom.
Bahatost visoke politike sustavno se prelijevala na lokalnu razinu, tako da sada imamo pomoćnike dogradonačelnikovih zamjenika s većim prihodima od nekih međunarodno priznatih znanstvenika.
Vojska i umirovljena vojska, predvođena ratnom i poratnom generalskom oligarhijom, vreća je bez dna o kojoj zapravo nitko ne smije ozbiljno propitkivati, tako da upravo sada kupujemo desetak dozlaboga skupih i beskorisnih borbenih aviona, a u resoru zdravstva nema dovoljno da bi se kupili lijekovi za bolesnu djecu. Ili će se možda uz pomoć aviona pratiti i nadzirati kolone što odlaze put Njemačke ili Irske, vrag će ga znati.
I Crkva, kao duhovni kreator i koordinator čitavog poretka, za skromnu apanažu od približno milijardu kuna godišnje (oko 130 milijuna eura).
Sve zajedno upakirano u još uvijek aktualnu floskulu „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“.
Ironija čitavog političkog stvaralaštva u kojem je modus operandi bio jeftino nacionalističko busanje ili oportunistička podređenost istom, jest u njegovom rezultatu.
Strategija osuđena na propast
Naš demografski problem u korelaciji je sa specifičnim ( za civiliziraniji svijet netipičnim ) političkim i ekonomskim problemima. Nema samo dva ili tri kritična mjesta, to je lonac sa stotinu rupa. I to je ono što je, čini se, promaklo uvaženom profesoru Štercu. Čak i kada bismo imali jasnu nacionalnu demografsku strategiju, u ovom sustavu i poretku bila bi beskorisna i osuđena na propast.
Demografski problem je problem teške truleži čitavog sustava.
Dakle, nisu samo temeljni egzistencijalni razlozi uzrok masovnog odlaska. Nisu čak ni presudni. Razlozi su više emotivne nego materijalističke prirode.
Ono što Hrvatskoj – a i svim ostalim državama u regiji – u najvećoj mjeri nedostaje jest nada. Beznađe unatoč solidnim potencijalima – glavni je razlog masovnog iseljavanja. Ta promjena polariteta, psihološki aspekt „svaki dan je promjena na bolje“, mnogima bi gotovo sigurno bio motiv da ostanu, a mnogima i da se vrate.
Kao što je glumac Petar Božović svojevremeno objasnio u nekoliko divnih rečenica: „Nije najvažnija ekonomska kriza, navikli smo mi da živimo i sa sto dinara i sa sto hiljada, i sa suvim hlebom i mašću, znali smo i ‘stići i uteći, i na strašnom mjestu postojati’, ali su naš duhovni razvoj i moral danas u katastrofalnom stanju. Živimo od danas do sutra, kako žive beskućne porodice, a ne država koja pledira na ozbiljnost, porušili smo sve sisteme vrednosti, gotovo niko se ničega ne stidi. Stid je nestao kao karakteristika i vrednost čoveka. A ima li ičega strašnijeg od ljudi koji zarad ličnog interesa mogu sve da urade i da ih nije sramota? Nećemo mi ostati gladni, baš bi me bilo briga da ponovo jedem mast i hleba, ali želim da imam čemu da se nadam, da budem čovek od duha.“
Sve dok bahati politikanti uživaju u nezasluženim privilegijama, dok „osloboditelji“ revno i masno naplaćuju svoju „dragovoljnu borbu“, dok je kriminal vidljiv i sa Mjeseca pod zaštitničkim plaštom korumpiranog pravosuđa, sve dok se osnivaju vijeća i povjerenstva za štošta i koješta, dok se odvija životarenje u prošlosti, a ne život u sadašnjosti – neće nam pomoći ni deset nacionalnih demografskih strategija, a kamoli neke bezvezne socijalne mjere.
Dokle god će biti tako moći ćemo samo bespomoćno promatrati kako se država prazni i kako se na kuće stavljaju natpisi „prodaje se“ i u sebi utješno ponavljati čuvenu Krležinu misao „Nigdar ni bilo da ni nekak bilo“.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
