Prije nekoliko dana srela sam druga, koji je išao na “Work and Travel” ovog ljeta, sumornog lica i vidno nesrećan. Gledam i nisam mogla da ga ne pitam: “A što si sad nesrećan? Zar nisi otišao da malo zaradiš i onda da pomogneš svojima i šta ostane za provoda?”. Odmahnu glavom kao da sam ne znam šta rekla. “Ma, šta ti je? Vratio sam se, a bolje da nisam. Kamo lijepe sreće da sam ostao”.
I nešto razmišljam: to je onaj isti drug koji mi je govorio da će da završi fakultet samo da ima “papir”, jer ne planira da se bavi novinarstvom i da ode, čim prije.
Svaki put kad to čujem od svojih prijatelja, sjetim se situacije kad je sestra rekla da ide jer se ne vidi više ovdje. A, nije da nije probala. Sa završenim fakultetom, nekoliko poslova u struci i direktora koji omalovažavaju trud i rad, samo je jednog dana rekla: “Ja odo’!”
Sjećam se kako joj je drugarica pričala da joj je direktorica sa završenim Ekonomskim fakultetom govorila da joj zašilji sve olovke sa stola, a uveliko je radila, nije bila praksa. Čisto iživljavanje. Muka mi je došla tad.
Američki san
Nisam neko ko pretjerano voli Ameriku i taj njihov “američki san” koji stalno stavljaju u prvi plan, a beskućnika na svakom koraku. Ni njihov McDonalds me ne zanima. Iako volim kafu, nije mi ništa posebno ni Starbucks. Da smo država, kakva nismo, to bi sve bilo za fotografisanje na Instagramu i putovanje da se odmori, a ne da se sa završenom diplomom ide i čisti, konobari i bude jeftina radna snaga. A mi, opet presrećni i za to.
Kad smo već kod hrane, prije nekoliko dana održana je vanredna sjednica Narodne skupštine Republike Srpske na kojoj je član Predsjedništva BiH Milorad Dodik rekao da je rezervisao “jagnjeći i praseći fond” i kako je pobjeda SNSD-a na izborima zagarantovana.
Mene iskreno boli briga za politikom, ali sam se odmah sjetila filma Tesna koža i Srećka Šojića kad je tokom večere sa investitorima htio da naruči pjesmu za svoj sto i da mu Lepa Brena pjeva. Kad je konobar pitao: “A ko će to da plati?”, Šojić mu je onako hladno odgovorio “Pa, preduzeće” i onda mu rekao da piše: “Lepa Brena za četiri osobe”. Eto, i ove prasiće i jagnjiće će isto “neko” da plati. Taj “neko” je narod, a Šojiću je platilo preduzeće.
Zamračilo se
I dok se kod nas najavljuju uveliko šatori i prasići, ambasade pune ljudi koji samo traže jedan izlaz – izlaz iz ove zemlje. Nije više ni pitanje plate, poštovanja, nego i samog mentaliteta ljudi. Teško je gledati svaki dan napise u novinama i na portalima u kojima najbolji studenti ne vide sebe više ovdje. Ne vide se, jer ko će ih takve pametne zaposliti?
Na glavnim pozicijama su ljudi koji nisu kompetentni, jer su zaposleni po principu nepotizma. A ti gledaj gdje ti je vedro nebo. Zamračilo se. Svako malo nas zadrma zemljotres. Često se šalim da je ovo jedini način da se neki potresu, jer nemaju brige, a ni pameti, ali zato puni džepovi.
Ti se narode liječi i dalje od SMS poruka. Kako vam samo nije žao? Kako vam nije žao da su plate ispod svakog minimuma? I ne, ne može me niko uvjeriti u podatke koje čitam, jer kako neko sa 500 konvertibilnih maraka (250 eura) da preživi cijeli mjesec, jer takvih plata je najviše. Brine li neko o tome? Izgleda niko ko bi trebao.
Opet jadni narod koji se sakupi u grupice i da ono malo crkavice drugom, jer zna kako je kad se nema. Pomaže narod između sebe, jer drugih fondova nema dovoljno, nema za sve.
Odoše pametni, ostaju glupi
Kažu odoše svi koji su pametni ili su već otišli. A ja kažem da nisu. Ima pametnih i dalje tu i nisu svi otišli, nego pametni ćute jer: “Ćuti, dobro je, može i gore”. Kako gore?
Nema djece, ne rađaju se, a ovih što ima – odoše. Ko će ostati? Bolesni, stari i oni koji su se uhljebili? Ko je tu sad glup?
Kažu mladi su previše prepotentni, traže uslove, traže prvo da im se kaže plata na razgovoru za posao. A šta drugo da pitaju? Šta ako je to jedino primanje u njihovoj kući, šta ako njihovi roditelji ne rade, šta ako moraju da hrane i njih, a ne samo sebe?
Neka pitaju kolike su plate, neka traže bolje uslove, neka su prepotentni. Moraju i oni od nečega da žive. Luksuz je otići na more, na planinu, a evo luksuz je biti i prijavljen i imati platu. Kakav će tek luksuz biti kad vam sve te marke ostanu u džepu, a svi mladi odu. Šta mislite?
Neka dobro je, bitno je da su kafići puni, markica se uvijek ima za kafe. Nama je dobro, samo mi to ne znamo. Uvijek mi je smiješno kad to kažem. Pitam se samo ko je sljedeći ko će otići u Ameriku, Njemačku, Austriju…
Roditelji više ne plaču od tuge. Nego od sreće! Idi sine, da ti bude bolje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
