Gotovo trećina stanovništva Srbije nije sigurna gdje se tačno nalaze Preševo i Bujanovac ili vjeruje da se te opštine, u kojima živi većina albanskog stanovništva u Srbiji nalaze na Kosovu. Nisu svjesni ni egzistencijalnih problema sa kojima se svakodnevno suočavaju njihovi sugrađani Albanci, pošto su njihove teškoće postale gotovo nevidljive. Nasuprot uklanjanju spomenika palim borcima Oslobodilačke vojske Preševa Bujanovca i Medveđe, to pitanje, čini se, nikako da dođe na dnevni red nadležnih u Srbiji.
Tezu da joj komad teritorije može značiti više od građana, što se moglo vidjeti u njenom pristupu kosovskom pitanju, Srbija je potvrdila reakcijom na jugu Srbije, kada joj je po mnogima jedan spomenik bio značajniji od ljudi.
Njegovim uklanjanjem ispoljila je ignorantski stav prema albanskoj manjini, za čiju nemaštinu, nezaposlenost i probleme u školovanju nikako da nađe vremena.
Ipak, na ono što ih tišti, nadležne iz Koordinacionog tijela za jug Srbije i OEBS-a još jednom će podsjetiti grupa mladih iz Preševa i Bujanovca koja je u posjeti Beogradu.
Krenar Halimi, koji studira u Prištini, suočava se sa činjenicom da će morati da traži posao van Srbije jer će mu diploma ovdje biti nepriznata.
„Mladi u Preševu nemaju čime da se bave, čini nam se da su nam mogućnosti uskraćene u odnosu na naše vršnjake u drugim djelovima Srbije. To su već poznati problemi, nezaposlenost, obrazovanje, ali i nesigurnost zbog velikog prisutva žandarmerije. Imam utisak da država nije dovoljno upoznata sa našim problemima i da se prema nama odnosi kao da smo u getu“, kaže Halimi.
Takav odnos države prema građanima Srbije albanske nacionalnosti nesumnjivo će, ako već nije, za poslijedicu imati da im Priština po mnogo čemu bude bliža nego Beograd.
Investicija u taj dio Srbije je malo ili ih nema, a jedine institucije države na koje se može naići na jugu Srbije su vojska i policija.
Enkel Rexhepi, koji u radi kao kao profesor albanskog jezika, pojašnjava, međutim, da su Preševo i Bujanovac zaboravili kako Beograd, tako i Priština.
„Ni Beograd ni Priština ne rade mnogo za nas. Realnost je da mi živimo u Srbiji i imamo njene pasoše, a opet smo diskriminisani dok novac jednostavno ne dolazi. Činjenica je da živimo ovdje, zbog čega premijer Dačić treba da dokaže da Srbija nije banana država koja nas tretira kao majmune“, smatra Rexhepi.
Poslije pomaka u međuetničkom odnosima do koga je došlo 2001. po okončanju sukoba na jugu Srbije u poslijednje vrijeme stiče se utisak da vlada zbog svoje nesposobnosti da efikasno djeluje u tom djelu zemlje stvara tenzije i konfliktnu atmosferu.
Jedino tako naš sagovornik Ragmi Mustafa shvata dramu i rasplet koji u poslijednja dva mjeseca obilježio život na jugu Srbije. Distanca koja se time produbljuje mogla bi na ovim prostorima da vrati duhove prošlosti, kaže Mustafa.
„Ovoj državi ne bi trebalo mnogo da budu važni spomenici i teritorija, nego ljudi koji žive tamo. I da te ljude tretira kao svakog drugog koji živi u ovoj državi. Ja sam građanim ove države, plaćam sve dažbine i takse Srbiji, zašto bi ona mene tretirala kao teroristu? Zašto u svakom svom javnom obraćanju predsjednik i premijer države moraju da govore o albanskim teroristima? Šta su terorisali? Vlada stvara jedan politički diskurs da bi opravdala sebe u Beogradu, ako nisu radili nešto valjano“, uvjeren je Mustafa.
Jug Srbije je do sada umjesto konkretne pomoći od nadležnih uglavnom dobijao prazna obećanja zbog čega se stvari već nekoliko godina ne pomjeraju sa mrtve tačke.
Nasuprot tome, u korišćenju svojih poluga moći retko kasni čime, osim što doprinosi tenzijama, pokazuje da još nije naučila mnoge lekcije iz prošlosti.
