Kaže da ne osjeća glad, iako, priznaje uz osmijeh, malo ˝šara˝ sa klanjanjem teravija. O minulim vremenima i ramazanskim običajima, Sajma je razgovarala sa novinarskom ekipom Anadolu Agency (AA), koju je dočekala sjedeći na stolici u hladu avlije kojom se širi miris ljiljana i lipe, ispred svoje kuće u Potočkoj mahali.
Počela s postom 1929.
˝Počela sam postiti 1929. godine, kao sedmogodišnjakinja i nisam prekidala. Moj amidža Mahmut Hadžiavdić bio je imam, a moj otac Aljo mujezin. U pekari prekoputa naše kuće bila je jedna stara žena, koja je djeci postačima dijelila gurabije i ćahije. Jedan dan bila sam bolesna, pa me roditelji nisu probudili na sehur. Kada sam ustala, ljutila sam se, ali sam ipak ispostila taj dan, jer sam htjela da dobijem slatkiš˝, započela je Sajma svoju priču.
Pamćenje je izuzetno dobro služi i precizno opisuje događaje i zbivanja iz prve polovice prošlog stoljeća.
˝Tada nije bilo ni svjetla, ni radija da jave kada počinje, odnosno kada završava post, nego bubnjari počnu bubnjati i tako najave vrijeme iftara ili bude narod na sehur. Umjesto kandilja, sipao se gas u fenjere i oni bi se okačili na munaru da svijetle. Još jedan način označavanja bilo je kada muhtar (izabrani starješina mahale u čaršiji, op.a) izbaci bajračić kroz prozor. To je značilo da se tada može jesti˝, prisjeća se Sajma.
Sa djevojačkim danima i ramazani su, kaže, dobili novu dimenziju. Tada je i ona učestvovala u pripremi jela, a kasnije, kada se udala za svog prvog komšiju, priča nam da se cijela Gornja Tuzla tome čudila.
Udala se za prvog komšiju
˝Ibrahim Hadžiselimović bio je naš prvi komšija. Moji su se pazili sa njegovom porodicom. Tokom ramazana, žene i djevojke uvijek su zajedno spremale iftare i dogovarale smo se koja jela ćemo praviti. Nešto sam načula da Ibrahim ima curu, pa kada sam ga srela na putu, pitala sam ga je li to tačno, a on je rekao da bi se oženio samo pod uslovom da se ja udam za njega. Rekla sam mu ´ama, biži ba, ja pošla u džamiju´ i otišla sam. Ubrzo sam se udala, a da nismo ni ašikovali. To je svima bilo čudno, kao otkud to odjednom, nisu nas viđali da pričamo ili da se držimo za maramicu, ali nama je bilo lijepo. Godine 1990. zajedno smo išli na hadždž. U Medinu smo putovali iz Sarajeva avionom, a tamo smo ostali 22 dana. Nije kao sada: nekoliko dana i hajde nazad. Nažalost, Ibrahim mi je poginuo 1992. godine i ostala sam sama˝, kazala je Sajma, dodajući da nisu imali djece.
Kaže da nije toliko usamljena, jer osim religije uz koju lakše podnosi samoću, ima komšije koje bi svako poželio u svojoj blizini.
˝Komšiluk mi je dobar. Uoči ramazana mnogo njih došlo je da me posjete. Stalno razgovaramo i niko od njih neće proći kraj kuće, a da me ne pita kako sam. Ipak, neki dan sam bila naumila da uradim kuću za najdražeg gosta (ramazan, op.a) i morala sam podignuti jedan dio kauča, kako bih izvukla ćilim da ga operem. Zvala sam jednog rođaka da mi pomogne. On mi reče da ne može doći jer ga je ´uhvatilo u leđima´. Zovem drugog, a on kaže da je igr´o lopte i uvrn´o nogu. Ja onda stanem, pa zamolim Allaha dž. š. da mi da snage da sama podignem kauč i tako je i bilo. Izvukla sam ćilim, iznijela ga i oprala praškom. Kada se osušio, vratila sam ga u kuću˝, priča sagovornica AA, koja je u Gornjoj Tuzli, jednoj od najstarijih čaršija na ovom području, poznata po tome što godinama sastavlja pjesme.
Sajam sastavlja i pjesme
Ono što je karakteristično za Sajmu je to da pjesme ne zapisuje, nego ih sve pamti. Zapisane su samo one koje je odrecitovala, a pribilježio ih je neko na koga su se odnosile i kome su posvećene. Da ima odličnu memoriju, dokazala je tako što nam je izrecitovala nekoliko pjesama o radosti ramazana i važnosti dijeljenja sadake, koje je napisala prije 70 godina. Treba naglasiti da pjesme nisu kratke i da bi ih teško zapamtila i višestruko mlađa osoba.
˝Zdravlje me dobro služi i ništa me ne boli, samo što je insan ostario, pa sam usporena i bez štapa ne smijem hodati˝, kaže ova vesela starica, poručujući svima da paze jedni na druge i da pomažu sirotinju.
Dok je ispraćala ekipu AA, Sajma je stajala na izlazu iz avlije, jednom rukom oslonjena o štap, a drugom o kapiju. Ponavljala je kako joj je žao što nas nije mogla počastiti posebnim šerbetom i trešnjama iz svoje bašte, te nas je pozvala da je nakon ramazana ponovo posjetimo.
