Oko 22 sata po bh. vremenu, a 15 po američkom, novinar Dnevnog Avaza pozvao je telefonski broj Veronike Gagović u Midletonu, država Viskonskin. Nakon dvosedmičnog traganja za kontaktom djece dr. Ese Sadikovića “Avaz” je uspio doći do njenog broja.
Namjeravali smo razgovarati s osobama koje su se u svom “prvom” životu zvale Alma i Enis Sadiković, te su u knjigama građanskog stanja općine Prijedor bile upisane kao kćerka i sin Esada (Hasiba) Sadikovića. Željeli smo upitati ih o njihovom znamenitom ocu, doktoru, kojeg su svirepo smakli prijedorski četnici prije 20 godina, 5. avgusta 1992., nad jamom Hrastova glavica. Veronika (Alma) i Filip (Enis) žive u Americi već nekih 12 godina, piše portal Avaz. Tekst prenosimo u orginalu.
Kočijaški monolog
Nakon drugog pokušaja da dobijemo vezu neko je podigao slušalicu.
– Dobar dan, ovdje novinar iz Bosne i Hercegovine…
Toliko je naš novinar uspio izgovoriti, ali odmah je s druge strane žice uslijedila brutalna paljba ženskog glasa, u žargonu ulice. Ekavicom. Prenosimo odgovor u cijelosti:
– Stvarno ste jadni, bedni i čemerni. Jadni ste, to je stravično, koliko ste jadni. Obično si govno i đubre, je li ti jasno!? Ovo nije Veronika, nije važno ko je, Veronika nije, ali ja ti to kažem, pošto sam debelo umešana u to. Možeš da snimaš, šta god da radiš, to je tvoj problem. Ali si bolestan. Svi ste bolesni, jadni i bedni i, znaš šta, ono što se prepucavate sa Dodikom…, mene pustite i moju familiju na miru. To da ti bude jasno. Mene uopšte ne zanimaju ni muslimani, ni Srbi… ma j..e mi se za to sve. Eto, toliko. Ćao!
Bio je to kočijaški monolog žene “koja nije Veronika”. Sigurnost da bi to mogla biti upravo nekadašnja supruga ubijenog prijedorskog Doktora Ese i majka Veronike (Alme) i Filipa (Enisa), dale su nam brojne prethodne i naknadne provjere u Prijedoru i Americi.
Prema svemu sudeći, na telefon nam se javila Zorica Gagović Cica, rodom iz Zaječara, udovica dr. Ese Sadikovića, na čiji lik i djelo je stavila ružni pečat onda kada je 1993., tada maloljetnoj djeci Almi i Enisu promijenila imena u Veronika i Filip. Djeca u toj dobi nisu se pitala, majka je sačinila i izvela projekt institucionalnog brisanja dotadašnjeg identiteta Alme i Enisa, uz potvrdu SDS-a. Uz to, Zorica se udala za Bogdana Tadića nakon što se pročulo da je “Eso otišao za Nikaragvu”.
Ta “Nikaragva” bilo je drugo ime za bestragiju, bezimenu rupu u utrobi planine Grmeč u koju je nakon metka u glavu bačeno tijelo dr. Ese Sadikovića s još 123 prijedorska logoraša odvedena iz logora Omarska.
Ta rupa danas se zove masovna grobnica Hrastova glavica i nad njom će preživjeli logoraši Prijedora i Sanskog Mosta 5. avgusta ove godine postaviti spomen-ploču s imenima ubijenih.
Život Zorice Gagović, nekada Sadiković, a naposljetku udovice Bogdana Tadića zvanog Tadija, malo koga od današnjih Prijedorčana zanima. Zid šutnje o njoj proizvodi snažno uvjerenje da je u gradu u koji je došla s Esom izgubila svako uporište zbog onoga šta je učinila nakon njegovog ubistva. Odnos prema njoj u Prijedoru, gradu koji se “proslavio” pokoljem komšija, danas se može nazvati prezirom.
Nismo uspjeli saznati kada je tačno Zorica Gagović Cica otišla kod djece u Ameriku, ali u Prijedoru kažu da se u tom gradu pojavila prošle godine, kada je iz SAD došla radi ostavinske rasprave s djecom drugog supruga Bogdana Tadića. Nakon toga opet se vratila u Ameriku, a kuću u Skopskoj ulici, u kojoj je živjela s Doktorom Esom, zajedno s lokalom izdala je pod kiriju.
Epizoda beščašća
O licemjernom porodičnom konsenzusu Zorica Cica Gagović traži da šutimo, “jer smo bolesni, bijedni i jadni”, navodno, sve ono što ona nije.
Međutim, njeno djelo sramotna je epizoda jednog beščašća, koja traje od 1992. godine. Svojom šutnjom i bijegom od tragične istine i 20 godina kasnije Zorica, Veronika i Filip kao da negiraju da je Doktor Eso postojao.
Ali taj čovjek je itekako postojao! Njega su prijedorske generacije svih doba gledale i slušale s divljenjem i zavišću istovremeno. On je simbol i metafora intelektualnog, građanskog Prijedora, arhetip slobodne misli, jer njegove su riječi citirali prosjaci, konobari, inžinjeri i doktori.
Doktor Eso ubijen je tri puta. Prvi put nad jamom Hrastova glavica, drugi kada mu na dženazu nisu došli pokršteni kćerka i sin i treći put sada, kada se nastoji izbrisati svako pamćenje i sjećanje na njega. I to od onih koji to “po definiciji” suštine i smisla života nikada ne bi smjeli dozvoliti ni drugima!
Oni su, nažalost, s njegovom smrću ušli u novi život koji je ništa drugo do strašno ohrabrivanje potpunog zaborava velikog prijedorskog Doktora Ese, koji je onomad, pred smrt, prije nego što će ga povesti na strijeljanje, uspio prokrijumčariti ceduljicu iz logora Omarska na kojoj je pisalo: “Alma, Bato, voli vas Tajo”.
Ali, na kraju, šta reći osim “zbogom, Alma, i zbogom, Bato!”.
(Ne)vješto skrivanje na više adresa
Tragajući proteklih dana za adresom i brojevima telefona Veronike i Filipa Gagovića uz pomoć nekoliko poznanika i jedne ozbiljne američke kompanije doznali smo i da Veronika ima tri prijavljene adrese u tri američke države: u Midletonu (Viskonsin), Indijanopolisu (Indijana) i Napervilu (Ilinois). Ove tri države međusobno graniče.
Na adresi u Indijanopolisu nema njenog telefonskog broja. U Napervilu najvjerovatnije živi njen brat Filip. I u tom gradu na telefon nam se javio muški glas te na našem jeziku kazao da osoba po imenu Filip Gagović ne živi tu.
Doduše, postoji i u gradiću Schaumburg u Ilinoisu Filip Gagović, ali i još dva Filipa Gagovića u mjestima Lisle i Glencoe, također, u Ilionoisu.
Bit će da se Veronika i Filip (ne)vješto kriju na dvije ili više adresa, a na jednoj od njih, u ulozi modernog kerbera zaštitnika je i njihova majka. Ona zajedno s njima čuva tajnu o porodičnoj sramoti, o tome kako su ponizili i izvarali mrtvog čovjeka, supruga i oca, rahmetli dr. Esu Sadikovića, čuvenog prijedorskog ljekara, humanistu i intelektualca kojem se divio svijet.
Veronika (Alma) Gagović završila je Medicinski fakultet na Loyola University, internističku praksu obavila je u Carmelu (Indijana), te nastavila specijalizaciju iz oblasti gastroenterologije i hepatologije na University of Wisconsin Medical Centeru.
Filip (Enis) Gagović radi kao bankarski menadžer od 2004. Završio je prijedorsku gimnaziju “Sveti Sava” (kao i on i ova gimnazija je 1992. promijenila ime, a nekada se zvala Gimnazija “Esad Midžić”), a 1998. godine Aurora Christian Highschool, finansije na North Central Collegeu, te master studij 2007. na Northern Illinois Universityju.
Na jednom od portala na kome smo pronašli podatke o Filipu Gagoviću, u biografiji u kojoj se spominje Gimnazija “Sveti Sava” iz Prijedora, navodi se i grad Schaumburg, gdje je on igrao tenis i bio učlanjen u više društvenih asocijacija, između ostalih, i u “Serbian American Professional Network”. E-mail adrese Filipa Gagovića iz Schaumburga i Napervila su prikrivene.
Susret s Nusretom Sivcem
Nusret Sivac, autor knjige “Kolika je u Prijedoru čaršija” o logoru Omarska u kome je boravio zajedno s Doktorom Esom, ispričao nam je da je u ljeto prošle godine, na kapiji nekadašnje kuće dr. Ese Sadikovića u Skopskoj ulici, vidio Zoricu Cicu Gagović koja je razgovarala sa Sandrom Selmanom, nekadašnjim prijedorskim maratoncem. Sivac je do rata bio kućni prijatelj s Esom i međusobno su se posjećivali.
– Samo sam rekao “dobar dan”. Poslije svega što je ona uradila, nisam želio nikakve kontakte. Ona je odgovorila sa “dobar dan” i nastavila: “A, Nune, bre, zar ti ne bi stao i popričao malo sa mnom.” Stao sam. Upitao sam kurtoazno kako je, kako su djeca. Obećao sam da ćemo kasnije popričati, ali kada sam se vratio iz Sarajeva nakon nekoliko dana, saznao sam da je Cica bila na ostavinskoj raspravi i da se vratila u Ameriku – prenio nam je Sivac.
