Da žena javno govori o partnerskom nasilju koje je preživjela na svojoj koži, još se na našim prostorima dešava rijetko. Stid i strah su jednaki i u BiH i u Hrvatskoj i u Srbiji… Jedna grupa žena osjeća sram što je teška muška ruka pala na njihov obraz, druga grupa osjeća strah da im se takvo što ne ponovi, a treće…, razlozi više nisu ni važni, ali i treće šute. Tek rijetke žene o tome odluče govoriti javno, i zato je njihova hrabrost još veća i treba joj ustati. Mlađa kćerka Đorđa Balaševića, Jelena Beba Balašević je upravo to učinila, piše “Azramag“.
Javno je u jednom intervjuu u Srbiji priznala kako je iskusila partnersko nasilje. Ovaj događaj je daleko iza nje. Beba je odmah okončala vezu i krenula dalje sa svojim životom. Ova hrabra žena, koja je 2006. godine diplomirala književnost, a dvije godine kasnije i režiju, najesen planira objaviti i knjigu. Za magazin “Azra”, osim o spomenutoj temi, Beba detaljno govori o svom poslu, slavnom ocu, majci, bratu i sestri. I drugo dvoje djece, Jelenini brat i sestra su izabrali javna zanimanja. Aleksa Balašević je šampion Srbije u hrvanju, dok je Jovana glumica.
Zbog čega ste odlučili javno govoriti o partnerskom nasilju i šta savjetujete ženama u kojima još prevladava stid i koje se srame da govore o ovoj temi?
– Upravo zbog toga što ste i vi primijetili u pitanju: mnoge žene je stid. Zahvaljujući prirodi posla mog oca, i mi smo kao njegova djeca od djetinjstva bili pod budnim okom javnosti. Nije to nešto što smo birali i priznajem da ne uživam uvijek u tome, ali kada je već tako, onda se trudim da to upotrijebim za najbolje. Mislim da je moja priča daleko manje drastična nego kod drugih žena, ali zbog mog prezimena, ona je daleko više ispraćena. I upravo je to moja odgovornost u svemu. Pozvati žene da izađu sa svojom pričom pred svoje prijatelje, porodicu i društvo, i tako lakše izađu iz horora veze s nasilnim muškarcem.
Kad je počelo i na koji način se u početku ispoljavalo nasilje u Vašem slučaju?
– U početku krene kao verbalno nasilje, indisponiranje i vrijeđanje, kao stiskanje ruku, guranje, da bi se poslije pretvorilo u šamar. Sve to prati razbijanje i bacanje predmeta po stanu, dreka, prijetnje i psovke.
Šta je bila kap koja je prelila čašu, kad ste rekli samoj sebi da želite okončati agoniju?
– Upravo kada je preraslo u šamar, ja sam odlučila da odem.
Vaša majka Olivera je jedne prilike govorila o velikoj povezanosti između Vas i oca Đorđa, kazavši kako je on uvijek imao poseban odnos prema kopilotu, kako Vas je zvao, jer ste stalno bili iza njega dok je on nešto pisao na kompjuteru. Pamtite li trenutak kad ste ocu ispričali o nasilju i svemu kroz šta prolazite?
– Pričala sam mu kada se sve uveliko završilo. Moja želja je bila da ga poštedim lošeg osjećaja, koji nije zaslužio. Oni su zaista najbolji roditelji na svijetu. Nikada nas nisu tukli, niti smo kao djeca svjedočili bilo kakvim ružnim scenama ili grubostima u njihovom braku. Iz tog razloga, ja sam živjela u uvjerenju da se te stvari ne dešavaju između dvoje ljudi koji se vole.
balasevici
Najavili ste da ćete najesen objaviti knjigu, a u njoj detaljno govoriti i o saobraćajnoj nesreći koju ste prije mnogo godina doživjeli. I tada ste pokazali nevjerovatnu hrabrost, prkosno ste na liječničke prognoze koje su davale tek tri posto šanse da ćete ponovo hodati, odgovorili tako što ste ustali na svoje noge. Primjer ste sigurno i mnogim drugim osobama koje se suočavaju s teškom dijagnozom, kako se snagom volje mogu srušiti zidovi i bedemi i izaći kao pobjednik. Čemu Vas je naročito naučilo ovo iskustvo?
– Ovo bolno iskustvo me naučilo više nego bilo koje lijepo u životu. O tome kako je priroda uvijek u pravu i da će biti onako kako ona kaže. Prognoze su govorile jedno, ali moj organizam je odlučio drugo. Naučila sam da je volja presudna za bilo koji poduhvat i da je to naša najveća moć, prije svega ostalog. Naučila sam da okolina nije posebno tolerantna i empatična prema slabijim osobama, i sve sam izuzetke od tog pravila cijenila više nego bilo šta. Naučila sam i da sve korake, sve dane, kilometre, godine može da potcijeni jedan sekund i nekoliko milimetara.
Planirate li knjigu promovirati u cijeloj regiji?
– Naravno i veoma se tome radujem.
Kroz ovakva iskušenja porodica se ili zbliži ili udalji. Kako je Vaša porodica podnijela sve ove teške trenutke i iskušenja?
– Moja porodica se zbog ovog događaja nije zbližila, jer je već bila izuzetno bliska. Taj faktor je, također, bio nevjerovatno važan na putu izlječenja. Ta povreda nije bila samo moja. Bila je i njihova. Svaki minut, sat i dan smo se svi zajedno borili da konačno izađemo iz tunela.
Osim što ste rediteljka, također ste i funkcionerka Demokratske stranke, zašto Vam je politika zanimljiva?
– Odrasla sam devedesetih. Rat, demonstracije, cijepanje Jugoslavije. Na televiziji, u novinama, na ulici u komšijskim pričama stanje u društvu je bila glavna tema. Tatu su hapsili, proganjali, ali on nije odustajao od svoje namjere da kao slobodan čovjek ukazuje na besmisao i horor rata. Svjesna sam da je politika prostor iz kog čovjek može da djeluje da bi utjecao na promjene. Stranka vam omogućava sistem koji je neophodan za rezultat.
Ogroman je uspjeh koji se veže uz Vašu porodicu. Otac neprikosnovena zvijezda ovih prostora, vi rediteljka, sestra glumica, mama nekadašnja reprezentativka Jugoslavije, osvajačica zlatne i srebrene medalje, brat sportist, velike sredine a da ne pričamo o onim manjim, teško podnose tuđu popularnost. Kako je bilo Vama odrastati sa svim onim što je nosilo prezime Balašević? Koliko se otac miješao i utjecao na odluke koje ste sestra, brat i Vi donosili?
– Mama i tata su se u naše odluke miješali koliko svi drugi roditelji, čini mi se. Sa željom da ne ponavljamo greške koje su oni pravili, a opet sa sviješću da dijete moraš nekad pustiti da samo pogriješi. Odrastali smo drugačije zbog drugih, ne zbog nas samih. To što smo Balaševići nije nama smetalo, jer za nas mi smo bili samo klinci. Bilo je onih kojima je možda smetalo, ali to je samo njihova stvar. Najveće bogatsvo i legat koje jedan roditelj može da ostavi svojoj djeci je ono što su nama već omogućili naši roditelji: da svakodnevno doživite barem jednom da vam potpuni stranci kažu koliko su im riječi vašeg oca važne u životu.
Diplomirali ste književnost 2006. godine, a dvije godine kasnije i režiju. Negdje sam pročitala simpatičnu anegdotu kako se sve vaše porodične rasprave dešavaju za kuhinjskim stolom i da ste tako jedne prilike kazali sestri da ćete upisati i vrlo brzo završiti režiju da se sestra ne nervira i da dobija uloge. Kompletna porodica Balašević je radila na filmu „Kao rani mraz” koji je dobio izuzetno pozitivne kritike na ex-yu prostoru. Je li Vam ovo bio prvi rediteljski angažman na jednom filmu?
– Jeste. To je ujedno i najznačajnije profesionalno iskustvo u mom životu, jer sam bila uključena u sve faze pravljenja tog filma, a to je dug i predivan proces. Od čitanja prvih stranica scenarija, pripreme snimanja, izbora glumaca, kostima, scenografije, snimanja, montaže i na kraju distribucije.
Potpisujete režiju i za spot „Sačuvaj me, Bože, njene ljubavi” jedne od najvećih zvijezda ovih prostora Zdravka Čolića. Po čemu ćete naročito pamtiti ovu saradnju?
– Sa Zdravkom smo radili dva spota i pamtit ću ih isključivo po neposrednom i dobrodušnom Zdravku.
Postoji li neka pozorišna scena na kojoj biste voljeli režirati pozorišni komad?
– Svaka pozorišna scena gdje se ljudi raduju da glume i igraju se s riječima, muzikom i svjetlom.
Ko Vam je dao nadimak Beba?
– Moja sestra Jovana. Ona je bila mala kada sam se ja rodila, i logično ja sam za nju bila beba. Kad bi dolazili gosti, ona bi ušla među njih i bijesno rekla: „Pst! Beba spava!” Ja sam ostala Beba do dan-danas, a ona je ostala moj zaštitnik do dan-danas.
Porijeklo Vaše mame je iz istočne Bosne. Volite li doći u ove naše krajeve, kad ste zadnji put bili u Sarajevu, Bosni općenito?
– Bila sam na putovanju kroz Bosnu prije nekoliko godina. Anegdota iz bolnice je da je jedan od doktora prokomentarisao da ću se oporaviti jer imam bosanske krvi, a da su to žene jake i borbene, kao moja baka i mama. I znate šta… Bio je u pravu.
