Kao ni jedan narod na ovoj planeti, mi Bošnjaci smo i ovog puta pokazali koliko ne poštujemo sebe. Koliko malo držimo do toga šta smo doživjeli i preživjeli u daljnjoj i bližoj prošlosti. O terorizmu kao najvišem obliku zla neću da govorim, jer terorizam govori sam o sebi odnosno njegovo lice i naličje jeste želja da se ubije čovjek kao osnovni bitak društva. Kao vjerniku stran mi je svaki oblik nasilja, jer me vjera uči da činim dobro i odvraćam od zlao, jer znam da je “ubiti jednog čovjeka, kao da si ubio čitavo čovječanstvo”, i zato o terorizmu treba da pričaju oni koji su ga i proizveli, oni koji su idejni tvorci i oni kojima je terorizam sredstvo postizanja viših (odnosno najnižih moralnih) ciljeva. Svi znamo ko su ti koji vuku poteze i smiju se. Al’ eto, kao i uvijek kad se veliki igraju, neki “mali” ljudi postaju igračke u rukama “velikih” igrača. Ni ovaj puta nije drugačije.
Al` da se vratimo nama, Bošnjacima. Našoj potrebi da preduhitrimo i sami sebe. Tako smo i ovoga puta bili na nivou zadatka. Nismo se štedili. Kako obični građani, tako i politički i vjerski predstavnici. Prvi su odmah pohitali da u znak svekolike privrženosti ideji mira, tolerancije i suosjećanja preko svojih facebook profilnih slika postave zastavu Francuske. Ovi drugi (čitaj političari i vjerski poglavari) su kako i priliči izrazili podršku francuskom narodu, osudili svaki oblik nasilja, a posebno terorizam. I trebali su stati na tome, to je sasvim dovoljno i pristojno. Ni milimetra se više nije trebalo koraknuti. Ali mi ne bismo bili mi, kad bi znali kad treba stati u ime vlastitog dostojanstva. Jok! Mi smo krenuli u sprint. Pa smo bojama francuske zastave prekrili Vijećnicu i Stari Most, koji su simboli urbicida, terorizma, fašizma, šovinizma koji se krajem dvadesetog stoljeća odigrao pred očima svjetske javnosti. Pa eto i to nam bi malo. Pa kad čusmo da će se diljem svijeta u 12,00 sati održati minuta šutnje za žrtve terorizma u Parizu, nama Bošnjacima bi malo da šutimo minutu, pa pomicanjem ezana za podne namaz, odlučismo da mimo svijeta šutimo pet minuta. Zašto se kabinet našeg duhovnog lidera prije puštanja ovekve informacije nije konsultovao sa njim? Pametan bi se zapitao, čemu sve ovo? Čemu ovolika ujdurma i potreba za dokazivanjem da nam je žao? Zar postoji iko normalan ko može reći da mu nije žao nevino stradalih? Opet, kažem i to bi bilo prihvatljivo, da mi Bošnjaci ovako reagujemo i kad stradaju ljudi u Palestini, Siriji, Burmi, Afganistanu, Iraku, Jemenu, Turskoj i ostalim žarištima diljem svijeta koja su potpalili upravo ti kojima mi sada dokazujemo da nam je žao, da smo tužni, onima čije boje sa zastava prekrivaju naša lica, naše spomenike stradanja, a nisu računali da zlo rađa zlo koje rađa zlo. Mi Bošnjaci pristajemo na dvostruki aršin kojim se u ovdašnjem svijetu mjeri vrijednost čovjekovog života. Pa su tako svi jednaki, ali su ipak neki jednakiji od drugih.
Nije to bilo davno. Tek ratne 1993.godine kad je u Srebrenici u naručju oca umrlo dijete od gladi, pred očima francuskih vojnika koji su činili snage UN-a. Tom djetetu koje je dušu pustilo na rukama uplakanog babe, čije je lice odavalo nemoć i svu tugu ovog svijeta, ti isti vojnici nisu dozvolili da uđe u helikopter UN-a. Zamislite u helikopteru nije bilo mjesta za jedno izgladnjelo dječije tijelo. Da, to su bili pripadnici nacije čijom zastavom mi danas prekrivamo naša lica. U junu mjesecu 1992.godine predsjednik Francuske Francois Mitterrand je svojim podmuklim i nečasnim dolaskom u opkoljeno Sarajevo, spriječio UN akciju i NATO udare na agresorske položaje srpsko-crnogorske vojske, i tim bolesnim činom građane Sarajeva osudio na hiljadu četiristotine dana zatočeništva da služe kao žive mete fašističko-četničkim hordama i svjesno je postao saučesnikom u agresiji i zločinu koji će dobiti najcrnji oblik genocida. Podpredsjednik Vlade R BiH Hakija Turajlić se nalazio u transporteru UN sa francuskim vojnicima onog dana kad je ubijen. Francuski vojnici su bili garant njegovoj sigurnosti. Kako znamo Hakija Turajlić je ubijen pred očima vojnika čija zastava prekriva naša lica, Stari Most, Vijećnicu…. Primjera je još mnogo. Ali i ovo je sasvim dovoljno. Što bi rekli “pametnom je i išaret dosta”…
Poslije agresije, genocida i svih brutalnih zločina koji su se dešavali uz odobravanje tog “velikog, humanog, civiliziranog zapadnog društva koje ni mrava ne bi zgazilo” a sasvim je mirno posmatralo kako sa lica zemlje nestaje jedan narod uz potajni aplauz i smiješak egzekutorima. Bošnjaci nikome ništa ne treba da dokazuju niti pokazuju. Nama taj svijet treba da pokaže da mu je stalo do nas. Niko ni za vrijeme ni poslije agresije na BiH i Bošnjake u ime našeg naroda nije počinio nikakav terorizam u znak osvete, niko nas nikad u takvom kontekstu nije spomenuo. Pa kome i čemu da se pravdamo i dokazujemo. Bošnjaci nisu posegnuli ni u ratu za osvetom, u miru još manje. Pa u ime čega da mi pomičemo ezan za pet minuta. Kad bi čitav svijet trebao da se ogleda o našoj toleranciji, saburu, humanosti i čovjekoljublju. Nemamo mi više potrebe da im se dokazujemo niti pokazujemo. To smo što jesmo. Narod u svojoj vjeri na svojoj zemlji. Nikad nikoga nismo napali, ničiju zemlju porobili. Nikome zulum počinili. I kao takvi treba da budemo ponosni i prkosni. A ne preplašeni i snishodljivi. Bošnjače vrijeme je da se uspraviš, jer ako poviješ glavu sada možda više ne bude prilike da je podigneš. Neka se pravdaju oni koji su krivi. Mi nismo. Ovo nije naš rat. Kao što agresija u kojoj smo mi bili ubijani nije bio njihov rat, nego pozornica smrti gdje smo mi gubili živote, a oni aplaudirali.
Mi nikad ne možemo biti Francuska, jer smo obilježeni kao Prijedor, Srebrenica, Foča, Višegrad, Omarska, Manjača, Dretelj….
P.S.
Ovim ublehama iz Banja Luke bi bilo pametnije da umjesto boja Francuske zastave čitavu genocidnu tvorevinu prekriju crvenom bojom, kao simbolom stida, za sva počinjena nedjela, genocid, silovanje, logore, da se stide što žive u tvorevini koja je nastala na kostima nevino ubijenih Bošnjaka.
A ovi što najavljuju žestok obračun sa terorizmom u BiH, prva adresa treba biti Ravnogorski četnički pokret kao jedna od najzloglasnijih srpsko-crnogorskih pravoslavnih terorističkih organizacija ne samo na balkanskom prostoru već u cijeloj Europi, koji su iza sebe ostavili na desetine hiljada nevinih civilnih žrtava.
Autor: Elmedina Muftić
