Hiljadama kilometara daleko, na univerzitetu “sa kojeg sunce ne zalazi”, jedna bosanska sedmorka danima je slagala ideje.
Izgledalo je nemoguće prenijeti miris Bosne, ljepotu kaldrme, toplinu bosanske gostoprimljivosti, miris drveta i bosanske kahve koja se tek ispekla u šišu, zvuk mlina u kojem se naša kahva melje, dok u džezvi ključa voda.
Izgledalo je nemoguće čuti zvuk belegije dok njome kosibaša vješto oštri svoju skoro istrošenu kosu.
Izgledalo je nemoguće vidjeti sedmorku u bosanskoj nošnji, koja vedra i nasmijana lica dočekuje goste u svojoj skromnoj drvenoj kućici, koja tako podsjeća na onu staru bosansku kuću Mare Popović, sagrađenu 1840. godine.
Izgledalo je nemoguće…
Čežnja za toprakom
Ali bosanski inat, čežnja za toprakom, ljubav prema vatanu, dala su vjetar u leđa ovoj sedmorki da u što boljem svjetlu predstave svoju domovinu.
Bilo je i neprospavanih noći, i prespavanih ispita, i propuštenih predavanja. Bilo je i dana sa samo jednim obrokom. Bilo je i tovarenja greda dugih četiri metra u mala auta u koja jedva da po četverica mršavih ljudi može sjesti.
Bilo je i prosutog znoja, a ponekad i pomalo krvi od poneke posjekotine koju su “zaradili” glumeći iskusne stolare.
Bilo je i suza…
Bilo je svega…
Ali nije bilo odustajanja niti pesimizma. Važilo je pravilo: “zajedno smo jači!”
Odlučna sedmorka: Aldin, Džiha, Tica, Imran, Šefko, Belmin i Edis, uložili su svo svoje skromno znanje i iskustvo da bi izronila Bosna u srcu Medine!
Tako je i bilo…
Bosanska kućica
Zamirisa Bosna, prostrije se kaldrma, osjeti se toplina bosanske gostoprimljivosti, zamirisa drvo i bosanska kahva iz šiša, začu se i zvuk mlina. Začu se i zvuk belegije.
Zablista sedmorka u bosanskoj nošnji.
I na kraju, iz temelja niče bosanska kućica, u kojoj su se posjetioci iz preko sedamdeset država svijeta osjećali kao u Bosni!
Mada mala, bosanska soba odisala je širinom i davala do znanja da u njoj ima mjesta za sve.
Bijeli zidovi, na njima otvoreni pendžeri, šareni tkani ćilimi, drvena okrugla sinija i na njoj bakrena džezva, onaj gore ibrik na polici, sok od smreke i hošaf, taze sok od zove, drvena bešika ručno rezbarena, ono s merakom… nikad više „Bosne“ van Bosne!
I najzad, nije toliko ni važno koje će mjesto pripasti bosanskoj sedmorki koja je mnogima favorit, važan je ovaj osjećaj u grudima.
I evo danas šesti dan po redu, u četvrtak, ujedno i posljednji dan festivala, dođe kraj i toj kućici, koja, iako je dočekivala goste samo šest dana, ugostila toliko nacija, što neka kuća neće uspjeti ni za šest stoljeća!
Pisao bih još, ali…
Prenu me Džiha: “pristavider nam jednu!”
Ote mi se misao…
“Kako bolan nema Bosne, a i u Medini bosanska kahva miriše!”
Bh. sedmorka
Sedmorku čine: Aldin Hasić, Abdullah Džihić, Abdullah Tričić, Belmin Muharemović, Edis Selmanović, Imran Duranović i Šefik Delalović.
“Festival kultura i naroda u Medini je izuzetna prilika da svaka država pokaže sve svoje ljepote i znamenitosti koje posjeduje. Ovu priliku smo prepoznali i pokušali da je iskoristimo na najbolji mogući način”, kazao je Aldin Hasić.
“Za nas učesnike ovo takmičenje je od ogromnog značaja jer imamo priliku da predstavimo našu domovinu i tradiciju u gradu Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Budući da smo kilometrima udaljeni od Bosne, svaka poveznica sa domovinom odagna nam nostalgiju, tako da smo došli na ideju da napravimo našu tradicionalnu bosansku kuću od drveta. Ponosni smo na uloženi trud uz nadu da ćemo ostvariti što bolji uspjeh”, rekao je Šefik Delalović.
“Ponosan sam što u šarenilu kultura i nacija imam priliku da predstavim našu lijepu Bosnu raznim vrstama posjetilaca od onih koji prvi put čuju za Bosnu i u njima probudim želju da nas posjete, do onih koji su u Bosni bili nekoliko puta i sa osmijehom na licu se prisjećaju tih posjeta. Posebno se sretnim osjećam kad nam neko dođe u posjetu i kaže da je obišao preko 70 paviljona i da je naš nadaleko najljepši”, riječi su Belmina Muharemovića.
