Kada se jedna naučna studija fokusira na izučavanje političkog djelovanja pojedinca koji je imao tako velik i koban uticaj na recentna historijska zbivanja onda je izazov da se ostane nepristrasan posebno velik i obavezujući.
Knjiga Smrt u Hagu; nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću profesorice Nevenke Tromp, bazirano na arhivi haškog tribunala, ozbiljan je historijski zahvat kojim se nastojalo osvijetliti sve tačke jednog političkog života sa tako presudnim uticajem na „jugoslovensku stvarnost“ u protekla četiri desetljeća.
Tu je stvarnost figura Slobodana Miloševića oblikovala na sudbinski način i geopolitički izgled regije bez Miloševićevog djelovanja izgledao bi sasvim drugačije. U četiri rata koja je vodio Slobodan Milošević je pokazao nevjerovatnu dozu brutalnosti a političke ideje koje je nastojao sprovesti u djelo historija je osudila kao zločinačke.
Nevenka Tromp je u svojoj knjizi opisala put koji je Milošević prevalio od običnog partijskog aparatčika do „vođe svih Srba“. Izdavač knjige je sarajevski University Press.
- Šta je Slobodana Miloševića učinilo vođom svih Srba; koji historijski okvir i koje društveno – političke okolnosti?
Arhiv sudskog postupka koji je Haški tribunal vodio protiv Slobodana Miloševića, vođe Srba u ratovima koji su vođeni u 90-tim godinama, je vrlo specifičan arhiv jer on se bavi razvojem Slobodana Miloševića kao političara – od privilegiranog partijskog paratčika koji se uspinjao u partijskoj i državnoj hijerarhiji Srbije iza širokih leđa svog mentora i zaštitnika Ivana Stambolića. Njegov surovi i bezosjećajni obračun sa Stambolićem je ujedno i prvi forenzički uvid u suštinu Miloševićevog karaktera. Tu se on pokazuje kao bezosjećajan, surov i zao čovjek bez lojalnosti, morala, humanosti prema čovjeku koji ga je stvorio i koji ga je cijenio i na neki način volio. O svojim donosima i svojoj emociji prema Miloševiću o tome govori sam Stambolić u svojoj knjizi Put u bespuće. Milošević se na Osmoj sednici odriče Stambolića i kreće u slijedeću fazu svog političkog života.
Od 1989. i svog govora na Gazimstanu u kojem on svim Srbima u bivšoj Jugoslaviji poručuje da pristaje biti njihov de facto vođa. Znači on u rat u Hrvatskoj ulazi kao de jure predsjednik Republike Srbije ali i kao de facto vođa svih Srba – odnosna Srba s Kosova, Srba iz Hrvatske i BiH. U toj fazi on prerasta od komunističkog aparatčika koji je manipulacijama, lažima i zakulisnim igrama uzurpirao vlast u Srbiji u kriminalca. I njegova kriminalnost od toga momenta samo raste. Ovaj njegov svjestan preobražaj od uzurpatora sistema vlasti u Srbiji i manipulatora u političara kriminalca koji je uveo aparthejd na Kosovu 1990. godine; ratno nasilje u Hrvatskoj već u proljeće 1991. godine; nastavio ga 1992 godine u BiH; i na Kosovo u proljeće 1998. godine, pokazuje kako se razvijala kriminalnosti njegovog političkog plana kojemu je cilj bio stvarati nasiljem granice postjugoslavenske srpske države. Kako se ta kriminalnost razvijala govori to da je on kriminal usvojio kao način svog političkog djelovanja i on svoj politički autoritet upotrebljava za zločine i političke atentata unutar Srbije koje čine članovi istih paradržavne vojnih jedinica Republike Srbije koje su činile zločine po Hrvatskoj, BiH i Kosovo.
Najbolji primjer razvoja kriminalnog uma Miloševićevog je njegova uloga u atentatu na Ivana Stambolića koje je izvršeno u augustu 2000. godine samo mjesec dana prije prijevremenih izbora na kojima će Milošević izgubiti vlast. Za Tužilaštvo su oba ova dva događaja povezana. Naručivanjem ubistva Stambolića ovdje se vidi jedan izgubljeni političar, ogrezao u zločin na ratištima Hrvatske, BiH i Kosova, koji se još tada još mogao predstavljati svojim sljedbenicama kao srpski heroj koji se bori za njihovu čast i fizički opstanak. Ne zaboravimo da je sam Milošević odlučio održati prijevremene predsjedničke izbore. I onda se pojavljuje zabrinutost da bi se Ivan Stambolić, mogao kandidirati kao kandidat. I da bi to spriječio on naručuje njegovo ubistvo. Tu se on ogoljuje kao najobičniji kriminalca koji je izgubio vezu sa stvarnošću i koji se vojnog i političkog poraza na Kosovo 1999. godine samo pokušava održati na vlasti. Ubistvom Stambolića, Tužilaštvo definitivno zaokružuje Miloševićevo stanje uma kao kriminalno.
- Šta arhiv njegovog suđenja govori o tome?
I tu se sad naravno postavlja pitanje – što je to Milošević imao u sebi što ga je napravilo političkim de facto vođom svih Srba koji je i Srbiju i Srbe iz drugih republika vodio u niz vojnih i političkih poraza, a kojeg se veliki broj Srba još uvijek nije odrekao? Što arhiv njegovog suđenja o tome pokazuje? I da li je dovoljno pratiti samo politički i mentalni razvoj Miloševića da bi se objasnile političke i ljudske tragedije vezane za raspad Jugoslavije i stvaranje sedam novih država?
Osobni i politički razvoj Miloševića kao vođe čija je politika dovela do masovnih zločina se može u potpunosti shvatiti samo kada se analizira zajedno sa političkim, ideološkim i povijesnim procesima koji su se dešavali u isto vrijeme. Neke analize koje se bave odnosom vođe i vršenja masovnih zločina pokazuju da se velika pažnja poklanja ‘zloćudnosti’ vođe, jer je taj koncept ‘zlog vođe’ izgleda lakše prihvatljiv za masovnu publiku nego razumjeti povijesne i političke procese koji su zapravo omogućili pojavu takvog lidera. Međutim, izdvajanje karaktera vođe kao presudnog faktora za masovne zločine može dovesti do krivog zaključka da su takvi vođe drugačiji od nas ‘normalnih ljudi’, što je razumljivo ali i nerealno simplificiranje. Upravo kod genocida i masovnih zločina, funkcionalnost ovih zločina u postizanju krajnjeg (geo)političkog cilja, podrazumijeva predumišljaj, proračunatost i političku i vojnu organiziranost koja prelazi moć bilo kojeg individualnog ‘zlog vođe’. Kad se radi o razumijevanju masovnih zločina, njih će najvjerojatnije pokrenuti autoritarni politički režimi, koji se po svojoj prirodi oslanjaju na liderstvo koje može biti „instrumentalno djelotvorno čak i kada je moralno odvratno”. Stoga, pravni i povijesni diskurs koji proizlazi iz krivične odgovornosti pojedinaca, mora paziti da ne zanemari kolektivnu, odnosno odgovornost države, pretjeranim naglašavanjem kriminalnosti ‘zlog vođe’.
Ja sam povijesni i politički balans između pojedinačne, kolektivne i državne odgovornosti tražila u ovom obimnom arhivu tako da sam povezala vođu sa idologijom i sa planom. Ustvari sam odgovarala na osnovna pitanja koje postavljaju svaki advokat i sudija ali i povijesničar: tko je akter (akteri); što se željelo postići?; na koji način se to postizalo? Upravo u tome na koji način je Miloševićev režim bio spreman stvarati granice post-jugoslavenske Srbije je srž kriminalnosti.
- Šta je ideja Velike Srbije, koja je njena geneza kako se razvijala i koje su konsekvence njene primjene? (Od Ilije Garašanina, Stevana Moljevića, preko Aleksandra Rankovića, pa do intelektualaca SANU-a do Slobodana Miloševića).
O tome što je Milošević sa svojim režimo želio postići je u obliku dokaza prvo došlo od svjedoka koji su svjedočili za hrvatski dio optužnice. Svjedoci poput zadnjeg Predsjednika SFRJ Stjepana Mesića su u dokaze unijeli termin Velika Srbija kao pokretač Miloševićevog geopolitičkog plana. Tako Tužilašto u stvari spominje Veliku Srbiju samo u optužnici za Hrvatsku. Velike Srbije nema u optužnicama za BiH i Kosovo. Međutim kad je kao glavni zastupnik Tužiteljstva Geoffrey Nice došao voditi slučaj on je insistirao na objedinjavanju optužnica pa se ta nedosljednost u pisanju optužnica ispravila. Taj podnesak Tužilaštva za objedinjenje optužnica govori o de facto Velikoj Srbiji koja se kod Miloševića razlikuje od anakronističkog povijesnog pojma koji se razvija od vremena Ilije Garašanina to jest od 1844. kada se pojavilo njegovo Načertanije. Mi smo je nazvali de facto Velika Srbija jer Miloševićeva krilatica “Svi Srbi u jednoj državi” u stvari ima za cilj stvoriti srpsku državu u etničkim granicama, ali da se ne spominje taj ideološki kontinuitet s Velikom Srbijom.
On i Radovan Karadžić govore privatno o tome kako se treba izbjegavati termin Velika Srbija zbog povezanosti ovog pojma sa nasiljem kojima su napori za ostvarenje velikosrpskih granica vodili u prošlosti. U stvari oni priznaju da je to nemoguće bez nasilja prema nesrpskom stanovništvu koje bi ostalo unutar tih velikosrpskih granica. Tužilaštvo je nekoliko svjedoka obrane suočilo s tom hipotekom nasilja Velike Srbije. Oni su svi redom odbijali da je Miloševićev plan bio povezan s ideologijom Velike Srbije, odnosno s Načertanijem, Balkanskim ratovima iz 1912. i 1913., kao i sa Moljevićevom verzijom zapadnih granica Srbije iz 1941. na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Međutim dva svjedoka obrane su u unakrsnom ispitivanju ipak potvrdili tu vezu. Kada je Smilji Avramov – velikom ekspertu za međunarodno javno pravo – pokazana karta sa iscrtanim zapadnim granicama postjugoslavneske srpske države objavljenoj u časopisu Epoha koji je izdavala Miloševićeva stranka SPS u oktobru 1991. godine, ona je ne znajući za datum te karte rekla da je to karta Londonskog sporazuma iz 1915. kojom su Saveznici ponudili Srbiji državu.
Ona isto tako nije znala da već u ljeto 1991. Karadžić Miloševiću savjetuje da umjesto Velike Srbije oni aktueliziraju Londonski sporazum iz 1915. kojima su im zapadni saveznici već bili ponudili. Čedomir Popov – svjedok obrane – koji dolazi poslije Avramov očito nije bio pratio suđenje pa kada ga je Tužitelj pitao da li bi planovi za obnavljanjem Londonsko Sporazume iz 1915. bilo jednako Velikoj Srbiji, Popov je rakao da bi ali da o time nije bilo govora. Međutim, Milošević i Karardžić su upravo taj sporazum spomenuli da bi nekoliko mjeseci kasnije Epoha karta u stvari iscrtala kao optimalne zapadne granice upravu tu liniju koja se poklapala i s Moljevićevom Homogenom Srbijom iz 1941. i sa Londonskim sporazumom iz 1915.
To je još interesantnije ako se uzme u obzir da je Milošević u nekoliko navrata u svom otvaranju na sudu govorio kako se Srbi 1915. odbili Londonski sporazum i time i Veliku Srbiju opredjeljujući se za Jugoslaviju. Svjedoci tužiteljstva su kraljevinu Jugoslaviju tretirali kao jedan od oblika velikosrpskih ambicija kao i pokušaj da se preko utjecajnih komunista poput Aleksandra Rankovića nametne dominacija Srbije i u komunističkoj Jugoslaviji.
- Je li Memorandum SANU-a bio politički i ideološki program koji je Slobodan Milošević sprovodio u djelo?
Neprocjenjiva vrijednost ovog sudskog arhiva kao povijesnog izvora je u tome što on sadrži veliki broj dokumenata koji su tu došli preko sudskih naloga ravno iz državnih arhiva Srbije i Jugoslavije a koji bi bez autoriteta ovog suda ostali zaštićeni po važećim zakonima desetljećima, a neki vjerovatno nikada ne bi ugledali svjetlo dana. Znači pristup tim dokumentima jednom kad postanu dokazi i kad se zabilježe u transkriptima suđenja, znatno smanjuje povijesnu distancu koja je često bila rezultat čekanja da se otvore relevantni državni arhivi.
Druga važnost ovih arhiva je u tome što je Milošević kao svoj vlastiti sudski zastupnik ispitivajući svjedoke komentirao događaje, dokumente i druge dokaze i time u stvari pokazao koliko je nemoguće bilo zataškivati i izvrtati istinu. Jedan od primjera koliko je njegova strategija da se sam brani u stvari štetila njemu i njegovoj obrani je svakako primjer SANU Memoranduma. Poznato je da se od 1986. godine kada se SANU Memorandum pojavio Milošević se nikada nije očitovao o njemu. Dok su ga njegovi partijski drugovi u Srbiji kritizirali, Milošević je mudro šutio. U svojoj uvodnoj riječi na Tribunalu u februaru 2002. on kaže da se podiglo puno prašine oko Memoranduma, ali da je za očekivati da akademici i intelektualci jedne zemlje daju svoje ocjene stanju u zemlji koja je u krizi. On se nije niti previše branio od utjecaja SANU Memoranduma.
Za vrijeme suđenja je samo potvrđeno da su trojica autora Memoranduma ušli u glavni odbor SPS-a Miloševićeve stranke koja je osnovana u ljeto 1990. Nekolicina autora Memoranduma dolazi svjedočiti kao svjedoci obrane, naime Mihailo Marković i Kosta Mihailović. Ali možda najuvjerljiviji dokaz da je SANU Memorandum ipak bio programski dokument za Miloševićevu politiku je to da su i Milošević i njegovi autori tvrdili da je to bio nedovršen dokument koji je iscurio u javnost. Tužilac u unakrsnim ispitivanju suočava Kostu Mihailovića s činjenicom da kad se usporedi ‘procurena’ verzija iz 1986. sa onom koju on objavljuje kao definitivnu mogu se naći samo pet ili šest malih stilskih razlika. Mihailović to potvrđuje i kaže da je on u svom dijelu teksta ispravio samo neke tipfelere.
Druga stvar koju Tužitelj utvrđuje je da se šest velikih tema iz Memorandum pojavljuju u govoru Miloševića na Gazimestanu tri godine kasnije. Samo godinu dana kasnije se osniva SPS u čiji glavni odbor stupaju tri autora Memoranduma. Iste te godine u septembru Milošević trijumfalno pokazuje koliko je ekspeditivan jer u septembru 1990 se usvaja novi ustav Srbije u kojem više nema riječi o autonomiji Kosova i Vojvodine što su autori u Memoranduma naveli kao jadan od najvećih problema Srbije. Po njima je Srbija bila neravnopravna s ostalim republikama koje nisu imale autonomne provincije u svom sastavu. Tako Milošević tu osvaja velike poene jer ‘ujedinjuje’ Srbiju i nameće se kao efektivan izvođač memorandumskih ciljeva.
- Šta je značio princip samoodređenja naroda i koliko je politika „Svi Srbi u jednoj državi“ uzrokovala raspadu jugoslovenske Federacije?
Sve republike su dogovorom još uvijek mogle sačuvati Jugoslaviju kao konfederaciju na pregovorima koji su se vodili u Hagu od septembra do oktobra 1991. Godine. Dogovor o konfederaciji propada jer Milošević ne želi isti specijalni status koji bi dobili Srbi u Hrvatskoj dati i Kosovskim Albancima na Kosovu. Poslije propasti pokušaja stvaranja jugoslavenske konfederacije, međunarodna zajednica preko Badinterove komisije određuje da se nove države trebaju stvarati po principu samoodređenja republika. Milošević inzistira na samoodređenju naroda. Time on u stvari traži da se primjeni njegov princip „Svi Srbi u jednoj državi”.
Upravo insistiranje na samoodređenju naroda Tužilaštvo smatra načinom da se postigne de facto Velika Srbija, jer bi ona na taj način postala veća nego su to bile granice Republike Srbije unutra jugoslavneske federacije. Međutim, problem je i tu bilo to što Srbija ovaj princip nije bila voljna primjeniti na kosovske Albance inzistirajući da oni kao nacionalna manjina nemaju na to pravo. Ali niti na Bošnjake iz Sandžaka. Međunarodna zajednica inzistira na republičkim granicama kao državnim granicama. Srbija ne odustaje i osvaja teritorije u Hrvatskog ratnim nasiljem. Granice Republike Srpske Krajine se pokušavaju uspostaviti na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Tu počinje kriminalnost plana i kriminalna namjera Miloševića kojom se bavio Tribunal.
- Stvaranje SAO Krajine u Hrvatskoj – da li je bilo moguće bez pomoći JNA i Saveznog MUP-a?
Jedna stvar je imati kriminalni plan, a druga stvar kako ga ostvariti. Milošević kao predsjednik Srbije nije bio u poziciji upotrebljavati JNA niti druge federalne institucije. U to vrijeme je Ante Marković premijer SFRJ. No Miloševiću to ipak uspijeva preko jedne vrlo sofisticirane mreže lojalnih pojedinaca koji su radili u federalnim ali u republičkim državnim institucijama. Za taj prvi dio rata u Hrvatskoj on je preko tkz. Šestorke imao veliku de facto moć i kontrolu u JNA. Tu Šestorku su činili predstavnici Krnjeg Predsjedništva koje funkcionira u sastavu od četiri člana od 03. oktobra 1991 i dvojice generala, Veljka Kadijevića i Blagoje Adžića. Četvorica članova Predsjedništva koji su predstavljali Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i Vojvodinu iako je autonomija ove dvije provincije ukinuta u septembru 1990. godine su se predstavlja se kao legalni civilni komandant oružanih snaga SFRJ.
Oni su u stvari uzurpirali vlasti da bi Miloševiću obezbijedili upotrebu JNA za potrebe osvajačkog rata u Hrvatskoj i izbijanja na granicu Virovitica-Karlovac-Karlobag. Osim vojske za srpske osvajačke ratove su se koristile i snage policije federalnog MUP-a. Kad su se počele postavljati barikade na području Knina – koji će postati glavni grad RSK u augustu 1990. general Petar Gračanin koji je tada bio Ministar Federalnog MUP-a se s ponosom sjećao kako su njegovi iz federalnog MUP-a učili lokalne Srbe u Kninu i okolici kako se to radi. O vezi Gračanina i Miloševića je svjedočio Ante Marković koji je rekao da se stvaranje njegove vlade 1988. godine oduljilo jer je Milošević inzistirao da general Gračanin bude ministar federalnog MUP-a. I na kraju je Ante Markovićmorao popustiti.
Tu je jako važno spomenuti i para-državne jedinice iz sastava MUP-a Republike Srbije. Te jedinice su prvo nosile naziv, JATD (Jedinica za anti-teroristička dejstva) da bi 1997 godine bila preimenovana u JSO (Jedinica za specijalne operacije). Njeni pripadnici i zapovjednici su ostali isti i bez obzira na promjenu imena njen status i sastav unutrat MUP-a Srbije je ostao isti i ona je sve to vrijeme bila poznata kao – Crvene beretke. Milošević osniva tu jedinicu u maju 1991. i njeni komandanti potom idu direktno u Knin da bi bila aktivna u ratovima i u Hrvatskoj, BiH i Kosovu. U jednom spektakularnom govoru komandant jedinice Frank Simatović iz 1997. opisuje u govoru pred Miloševićem što je ova jedinica radila i kako je ratovala na područjima izvan granica Srbije.
To u stvori govori o umiješanosti Srbije u rat i u Hrvatskoj i u BiH. Milošević je svjestan toga i na suženju insistira da je jedinica osnovana nakon rata. Za nas u Tužilaštvu je to bilo implicitno priznaje zločina te jedinice, jer zašto bi krio njeno postojanje ako je osnovana s čistim namjerama i ako je djelovala po zakonima. Još je indikativnije to da su upravo komandanti te jedinice bili direktno uključeni u ubistvo i Ivana Stambolića 2000. i Zorana Đinđića 2003.
- Šta otkrivaju presretnuti Miloševićevi telefonski razgovori, odnosno da li su oni dokaz dvostruke politike – jedne koja je bila javna i tajne koja se zapravo sprovodila na terenu?
Netočna je tvrdnja da Milošević nije bilježio svoje riječi na sastancima. Naravno nije on sam, ali jesu drugi jer takvi su bili propisi. Mi smo našli velike količine dokaza poput presretnutih razgovora kao i sjednica državnih organa gdje se bilježe njegove riječi. Preko tih zabilježenih riječi Tužilaštvo je moglo pratiti razvoj njegove svijesti kao i njegove stvarne planove. Telefonske razgovore između Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića od maja 1991. do februara 1992. je snimala služba državne bezbjednosti BiH i ti transkripti preko AID-a i Vasvije Vidović– oficira za vezu sa Tribunalom stižu u Tužilaštvo već 1995. godine.
Oni ostaju netaknuti u ormaru jednog visokog službenika Tribunala i otkrivaju se tek nakon njegovog odlaska. Ja 2000 stižem na Tribunal i moj šef mi daje kao moj prvi zadatak da analiziram prvih pedesetak. Za Tužilaštvo su ovi presretnuti razgovori bili od velikog značenja jer se tu prate Miloševićeve riječi i povezuju ih se njegovim političkim potezima i situacijom na terenu. Tužilaštvo je posvetilo puno pažnje da pokaže da je on od javnosti i od svojih kolega političara iz drugih republika vrlo često skrivao svoje namjere. Ali njegove riječi izgovorene za javnosti nisu odgovarale njegovim riječima u razgovorima s Karadžićem. On u stvari pokazuje koji su njihovi stvarni ciljevi.
Recimo on cijele 1991. tvrdi da radi na očuvanju Jugoslavije i to mu je najvažniji argument i prema vanjskom svijetu ali i prema JNA čiju lojalnost samo tako može pridobiti. Presretnuti razgovori pokazuju kako on u stvari radi na raspadanju Jugoslavije. On kaže u jednom momentu da Slovenija može da ode iz Jugoslavije, ali da Hrvatska može otići samo onda kad se postigne razgraničenje sa srpskim teritorijama u Hrvatskoj. Tu Miloševićevu neiskrenost Ante Marković objašnjava tako da kaže da je Milošević bio osoba koja je jedno mislila, drugo govorila, a treće radila. Ovi presretnuti razgovori su pridonijeli tome da se ta njegova neiskrenost raskrinka i razotkriju stvarni planovi i ciljevi.
