Hajde da vam, za početak, slažem da znam grčki. Iako je taj jezik u našoj porodici umro sa djedom Nikolom.
Otac ima uspomenu, koja je, ujedno, savršen filmski kadar, nešto što bi snimio Angelopulos, na trenutak kada se grčki posljednji put čuo u našoj kući. Djed, koji je završio grčku bogosloviju, pa stigavši u Ulcinj postao pekar, sijed i umoran, veoma umoran, sjedi na vrhu mahale. Desno je kuća u kojoj raste njegov najmlađi sin, koji kroz rupu na ulaznim vratima posmatra oca. Djed je licem okrenut pekari koju su mu komunisti oduzeli. U ruci drži svoju grčku Bibliju. I čita. Otac pamti: posljednje godine života djed gotovo da ništa drugo nije radio nego čitao Bibliju. To je radio i dana kojeg se otac sjeća: dana kada je umro, a sa njim i znanje grčkog jezika u mojim Nikolaidisima.
Knjiga koju je djed čitao napisana je na grčkom. Ona završava opisom Apokalipse. Grci, za koje se u filmu My Big Fat Greek Wedding (besprizornom uratku, u kojem barbarska sjevernjačka plemena ismijavaju kulturu Grka) kaže kako su izmislili sve, pa i razmišljanje (što je možda smiješno, no svakako tačno), ipak nisu izmislili kraj ovoga svijeta. Ali, jesu nešto još bolje – riječ za to. Ta riječ – sada vam, shodno duhu ovog vremena u kojem je demokratija napokon glave došla kompetenciji, držim predavanje iz grčkog – znači raskrivanje, podizanje vela. Riječ je to koja označava nešto uzvišeno, ali i užasno, opasno. Apokalipsa je, ako mene pitate, sama definicija Kantove definicije sublimnog.
Rilke je tvrdio kako je umjetnost posljednji veo na licu užasa. No šta je skriveno tim velom? Šta je to tako opasno da se ne može ugledati bez strašnih posljedica? Odgovor glasi: istina. Riječ Eukalipsa iz naslova ovog teksta ovdje nema značenje kraja EU-a, Evropske unije. Ona znači suprotnost Apokalipsi. Označava nešto dobro skriveno iza vela koji odbija biti podignut. Skrivenost istine je, dakle, od najvećeg značaja za trajanje ovog svijeta. Ili, kako bi to rekao Kafka: “Od laži se gradi poredak u svijetu.”
Laž je konstitutivna za ovaj svijet, dok je istina za njega destruktivna. Samo kap istine dovoljna je da svijet raznese.
Od laži se gradi poredak
Kao i svake godine od 1995. naovamo, u ovo vrijeme jula, kada je počinjen genocid u Srebrenici, laž se razmnoži i razgmiže svijetom, kao zmijski nakot. Jer: od laži se gradi poredak u Republici Srpskoj. Od laži se gradi poredak u Srbiji. Svijet je ovo u kojem je potpuno svejedno hoće li đaci na Palama učiti o genocidu koji su im očevi počinili u Srebrenici. Jer se na ovom svijetu niko ničega ne stidi, pa zašto bi oni otadžbine im?
Prije ili kasnije, u Republici Srpskoj će se pojaviti lider koji će biti čovjek ovog vremena, neko ko će razumjeti na šta je Donald Tramp mislio kada je tokom kampanje za predsjedničke izbore rekao kako bi mogao ubiti čovjeka nasred ulice i opet pobijediti, neko ko će razumjeti da postojanje ne traži etičku legitimaciju, neko ko će se na konstataciju da je Republika Srpska stvorena na genocidu nasmiješiti i reći: “Da, i šta onda?”
Postoji samo jedna stvar gora od poricanja zločina: cinično priznanje uz punu svijest da zločin neće biti kažnjen. “Ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja ako pobijedi. A taj neprijatelj nije prestao pobjeđivati”, kaže Benjamin u 6. Povijesno-filozofskoj tezi.
U svom pesimizmu, ova misao nadmašuje čak i onu koja se pripisuje Platonu, a kaže: “Samo mrtvi su doživjeli kraj rata.” Po Benjaminu, vanredno stanje je permanentno i ne ukida ga čak ni smrt. Naprotiv: mrtvi su ulog u svakom sljedećem sukobu.
A šta nas, osim prošlosti, čeka u sukobima budućnosti?
Istina o Srebrenici
U pokušaju da odgovorimo na to pitanje, uzgredno, gotovo nehajno, pomenimo da je genocid u Srebrenici, koji nije bio out of the blue incident, nego logični i predvidivi krešendo dvostruke agresije na Bosnu, ostavio direktne političke posljedice. Sada se neprekidno ponavlja mantra o “istini” i “suočavanju sa istinom”. Sve se svodi na počast žrtvama te pronalaženje i kažnjavanje dijela počinilaca. Ali se dobro vodi računa da ta istina ostane metafizička, a osim toga i ne-jedna. Da istina ne ostavi bilo kakve fizičke posljedice.
Ovdje se mora biti vulgarni istorijski materijalista: ako ćemo već o istini, “Istina o Srebrenici”, sa ili bez revizije, gola je laž, rutinski cinizam, ukoliko ta istina nije fizički, politički uobličena. A politička artikulacija istine o Srebrenice može biti samo jedno – poništenje političkih posljedica genocida i vraćanje političkog stanja na ono prije zločina. Ako se osuđenim lopovima oduzima imovina stečena krađom, kako je u bosanskom slučaju moguće sprovesti pravdu ako se ne oduzme stečeno genocidom? Ubijenima pomen i zvučne fraze, ubicama zemlja i vlast. Gdje je, tačno, tu pravda, a gdje pomirenje?
I ta ogavna fraza “nikada više”, “never more”, koja u slučaju Srebrenice i Bosne ne zvuči kao obećanje, nego kao prijetnja: kao zloslutni refren koji ponavlja Poov gavran.
“Nikada više” genocid kojim su počinioci postigli svoj politički cilj znači samo jedno: da je genocid pravno nedozvoljen, ali praktično itekako isplativ. Stoga “nikada više” koje ne povlači političke i praktične posljedice znači samo jedno: “ponovo”.
Znači: Genocid?
Da, molim.
Who Dares Wins. Sreća prati hrabre.
Pregaocu Bog daje mahove. Neka bude što biti ne može. Itakodalje…
Medijski zločin o Srebrenici
Srebrenica je mrlja na našoj čovječnosti, poručili su i ove godine evropski i američki glavari. Doista? Što bi to trebalo da znači, kada je sama čovječnost Rorschachova mrlja, u kojoj je moguće vidjeti Božiji lik, ali i nakazu? A što ako je u Srebrenici nesputano, svojim riječima, progovorila naša čovječnost, što ako je tu naša čovječnost iz sveg glasa zapjevala, nakon što je uklonjeno sve što ju je sputavalo? Što ćemo sa tom pjesmom, koja je smrtonosna kao pjev sirena?
Pjevali su i holandski vojnici. Na snimku koji prikazuje njihovo slavlje zbog povlačenja iz Srebrenice vidimo ih kako blatnjavi i pijani pjevaju I Will Survive – ja ću preživjeti. Više od 8.000 ljudi nije preživjelo.
Genocid u Srebrenici razbucao je simbolički okvir koji su činili zakoni rata, Ujedinjene nacije, sistem kolektivne bezbjednosti, opominjuća moć Holokausta… Slikovnicu koju smo sebi predstavljali kao etičku mapu politike Srebrenica je razbucala onako kako je Ratko Mladić cijepao dokumenta o primirju.
Nema djelimične istine. Ona, djelimična istina, kompletna je laž. Traži tako malo, laž, zato joj ne nedostaje sljedbenika i korifeja. Istina traži sve. Zato je istina sama.
Kako će izgledati Apokalipsa i je li Jovan sa Patmosa bio u pravu, preostaje da se vidi.
Ako ste gledali Ćirilicu Milomira Marića, medijski zločin o Srebrenici, vidjeli ste kako izgleda Eukalipsa.
Ne znam šta je Mariću i njegovim gostima nakon te emisije rekao Aleksandar Vučić i njegovi egzekutori istine. Pretpostavljam: “Bravo, odličan posao.”
Znam, međutim, šta bi im rekao moj djed, grčki pop koji je pekao hljeb, dakle neko ko je znao ponešto i o Bibliji i o vatri.
Na jeziku koji ja ne znam, na jeziku na kojem je napisana knjiga nad čijim stranicama je umro, rekao bi tek jednu riječ.
“Gorjećeš!”
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
