Merhaba za merhaba


Sjećam se da sam volio jesti pitu krompiruơu, zeljanicu, sirnicu, a zatrefi bi se đahkad i burek, onako joơ vruće iz tepsije. Ćasa mlaćenice ili kiseline je bila nako u sredini, ni tam’ ni vam’, potaman svakome, i meni i braći i svima ostalim, nikome ni blizu ni daleko. Kaơike bi pođahkad, kad bi se sudarile u pokuơajima da se onako kriomice “ukrade” komad pite, zazvečale, ali bi se nastavilo jesti kao da se niơta nije ni desilo.

Niko se nije ljutio. Niko nikome nije haturio. Ne d’o Bog. A i kako bi. Svi smo kućile brinuli iste brige, deverali od sabaha do jacije, od bajrama do bajrama, od godine do godine, i tako redom.

Čini mi se da se ta hava skromnosti, sloge, razumijevanja, uvaĆŸavanja i osjećaja zajedniĆĄtva, cjeline, kompaktnosti nekim mističnim čudom prenijela sa svake porodice na seoske sokake, selo, Biljansku dolinu, Travnik i tako dalje. Ili je moĆŸda bilo obrnuto. Ko će ga znati. Ja ne znam. Ali znam da je vladala neka divnim osjećajem zadovoljstva protkana ravnoteĆŸa i sklad.

Brat je pomagao bratu, komơija je pomagao komơiji, zaseok zaseoku, jedno selo pomagalo je drugom, bez zamjeranja, svađe i rasprave

Prođe od tada mnogo bajrama. NiĆĄta viĆĄe nije kao prije. Sve je naopačke. Ćœivot koji ĆŸivotarimo steĆŸe nas i ĆŸulja k’o vuneni dĆŸemper obučen naizvrat. Stisnuli smo se u svoj samodovoljni svijet koji smo izgradili da bi zadovoljili svoju gotovo perverznu potrebu da kaĆŸemo i dokaĆŸemo da smo u pravu a da su svi ostali u krivu.

Vodimo beskonačno duge, jalove i iscrpljujuće rasprave o tome ko je u pravu, čija partija je bolja, čija vjera je krnjava a čija nije, čiji “ơejh” je bolji i pametniji a čiji je “skreno”, i tako u nedogled. Kako kaĆŸu naĆĄi stari: “Da Bog da se o sebi zadeverali.” Haman nas je to i zatrefilo. Ne treba nam drugi. Sami sebi smo dever i belaj.

Nestalo je muhabeta, onog zdravog muhabeta o zdravlju i familiji, deveranju i veselju, krompiru i jeribasmama, koơevini i kupljevini, vaơarima i teferičima, a men’ se čini nestao je i jedan dobar dio nas, naơe duơe, nestao i otiơao u nepovrat.

Danas kada se sretnemo nabrzinu izustimo MERHABA ZA MERHABA i gledamo da se ơto prije raziđemo kako bi se vratili u svoj svijet, kako bi smo i dalje mogli nastaviti sa raspravama, ko je u pravu a ko nije, grčevito braniti vlastiti bunker sazidan ciglama egoizma.

Danas jedemo krompiruơu i kusamo kiselinu svako iz svog tanjira, zadovoljni sami sobom, svoji u svom svijetu. Aferim!!! Daleko smo dogurali. (Ko shvati, razumjet će)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.