Warren Nielsen, 26-godišnji student medicine, i četvero njegovih kolegica i kolega Oregonškog univerziteta za zdravlje i nauku u Portlandu okupili su se tog dana u proljeće 2018. u laboratoriju za autopsiju. CNN opisuje da se formaldehid osjećao za pasti u nesvijest i da se oko preostalih 15 stolova okupilo istih takvih grupa po pet studenata kako bi istraživali tajne ljudskog tijela o kojima su do tada učili samo iz udžbenika.
Ispred Nielsenove grupe nalazilo se tijelo 99-godišnje Rose Marie Bentley, preminule od starosti. Njen identitet nisu znali, u skladu s pravilima o poštivanju privatnosti onih koji su donirali svoje tijelo nauci. No, uskoro će preminula žena ući u historiju. I to zbog “situsa inversusa”, odnosno toga što je imala sve organe na obrnutim stranama tijela, jedino s izuzetkom srca koje joj je bilo s lijeve strane. Nisu to bile i jedine njene posebnosti, tako da je ispalo da je ta žena “medicinski jednorog”.
“Mislim da su šanse za pronaći još jednu osobu poput nje možda jedan prema 50 miliona”, kazao je asistent profesora Cameron Walker. “Iskreno, mislim da niko od nas nikada neće zaboraviti taj trenutak.”
Tog dana zadatak im je bio da otvore prsa preminule osobe i prouče srce. Ali, ubrzo se Nielsenova grupa počela pitati zar je moguće da u tolikoj mjeri nemaju pojma o medicini. Ispalo je da ne mogu pronaći veliku desnu venu s desne strane srca. Pozvali su profesore da im pomognu:
“Gdje je donja šuplja vena? Zar smo je previdjeli? Pa, nismo valjda poludjeli…”, prepričavao je Nielsen.
Pričao je dalje da su profesori, kad su ih pozvali, stali kolutati očima u stilu “zar su ti početnici uspjeli čak i to da ne pronađu, tu veliku krvnu žilu”.
“Kada su došli, krenuo je žamor u stilu: ‘O Bože, ovo je totalno naopako!'”, kazao je Nielsen.
Uobičajeno je da donja šuplja vena ide paralelno s kičmom s njene desne strane i da krv bez kisika iz jetre dovodi u srce. Ali, vena gospođe Bentley bila je s lijeve strane i umjesto da ide direktno u srce, ona se nastavljala kroz dijafragmu, uspinjala uz prsni dio kičme, zaokretala, potom išla preko luka aorte i tek tada ulazila u desnu stranu srca. Nije to bila jedina takva situacija. Brojne vene koje obično izlaze iz jetre i drugih dijelova ili su nedostajale ili su ulazile na neobičnim mjestima.
Desno plućno krilo imalo je samo dva režnja, dok joj je desna srčana pretkomora bila dvostruko veća nego što je uobičajeno.
“Umjesto da joj želudac bude na lijevoj strani, bio joj je na desnoj. Jetra, koja su u pravilu na desnoj većim dijelom, kod nje su bila većim dijelom na lijevoj. Isto tako joj je bio zamijenjenih strana i probavni sitem, crijeva”, pričao je Walker.
Mutacija situs inversus sa srcem na lijevoj strani događa se jako rano, moguće između 20. i 45. dana u razvoju fetusa. Niko ne zna zašto. To se događa kod jedne od 22.000 beba i često je povezano s ozbiljnim urođenim srčanim bolestima. To je i razlog zašto samo između 5 i 10 posto ljudi s tim poremećajem uspijeva poživjeti dulje od pet godina. Do Bentley izvjesna 73-godišnja osoba smatrala se drugom najdugovječnijom s tom manom.
Bentley je doista bila anomalija s time što je jedna od još i rjeđih koja nije imala defekte srca, što je dalo i odgovor na to kako je moguće da je doživjela tako visoku dob u tako odličnom zdravlju. A sve to skupa, matematički je čini rijetkošću razmjera jedan u 50 miliona. Rođena je 1918. u Walportu, gradiću na obali Oregona. Bila je najmlađe od četvero djece, ljubimica porodice kako je rekla njena kći Patti Helmig, najstarija od njenih petero djece.
“I sama bi vam priznala da je bila razmažena.”
Bentley je bila frizerka, ali ju je fascinirala nauka. Vjerovala je da bi bila odlična medicinska sestra samo da se mogla školovati. A onda je došao Drugi svjetski rat i dobrovoljno se prijavila za medicinsku sestru. Njena djeca navode da je uvijek bila odličnog zdravlja, da nikada nije pokazivala nikakve probleme, da je bila odlična plivačica.
Samo je njena najmlađa kći, četvrta od njenih petero djece, Louise Alee, rekla da se jedini trag pojavio kada su joj izvadili slijepo crijevo, jer je hirurg rekao da joj slijepo crijevo nije bilo baš tamo gdje je očekivao. Ništa nisu primijetili niti kad su joj uklonili žučni mjehur, niti kad su joj obavili histerektomiju.
Ona i njen suprug vjerovali su u nužnost doniranja organa, obožavali su pjesmu Roberta Testa u kojoj stoji: “… daj moje oči čovjeku koji nikada nije vidio izlazak sunca, lice bebe ili ljubav u očima žene…” Zato su i ona i njen suprug, jer doživjeli su lijepe godine, svoja tijela donirali nauci, a sva njihova djeca upisala su se u registrar donatora organa.
