Ismijavao je najveće zvijezde svjetskog nogometa, poigravao se s granitnim odbranama, činio čuda na metru kvadratnom, dodavao lopte leđima i gledanjem u suprotnom smjeru, nogomet na najvećim stadionima igrao opušteno i slobodno kao u dvorištu, na velikoj sceni je igrao poprilično kratko, a opet dovoljno dugo da sakupi trofeje koje niko nema u paketu. Ali, taj rep i dječiji osmijeh možda i nisu željeli trčati za rekordima, jer Ronaldinho nikad nije išao na zeleni teren radi posla, nego radi igre.
Najčešći opis za osobe koje nikog ne ostavljaju ravnodušnim jeste “ili ga mrzite ili volite”. Takvih i nema baš mnogo i oni su posebni. Ipak, postoji još jedna, mnogo manje brojna skupina. To su oni koji vas također ne ostavljaju ravnodušnim, ali čiji opis nikako ne sadrži riječ “mrziti”. Jer, ako već niste ravnodušni prema takvima, onda ih samo možete manje ili više voljeti. Takav je Ronaldinho.
Ako ga je iko trebao mrziti, onda su to bili navijači Real Madrida, no, i oni su mu aplaudirali. Nevini dječiji osmijeh, rep kao ukras prilikom magičnih driblinga, nježnih prijema lopte i čarobnih poteza. Sa stilom ili nikako! “Ti zamisli, ja ću uraditi”, tako nekako biste mogli opisati Ronalda de Assisa Moreiru. “Nogomet je samo igra i ja uživam u njoj”, bio je govor njegovog tijela i geslo uz koje je živio i igrao te nogomet napustio kao jedan od najvećih.
Igraj slobodno, samo se igraj loptom
Igrao je baš onako kako mu je otac, koji ga je rano napustio, savjetovao od samog početka. Baš onako kako je i on kasnije savjetovao Lea Messija. “Igraj sa srećom. Igraj slobodno. Samo se igraj s loptom.” Djeluje lako, ali je najteže. Mnogi se prevare pa “igraju za raju, zanemare taktiku i završe u Vratniku”. Ronaldinho je završio na “nogometnom Olimpu”.
Ronaldinhov nogomet bio je čist, djelovao je kao ispunjeni san dječaka koji igra na ulici, tamo gdje igru prekida prolazak automobila, tamo gdje nema prečke, nego samo dva kamena kao stative. Istu slobodu, maštu, isti užitak i istu kreativnost za kojom težite na nekom zamišljenom Nou Campu Ronaldinho je imao i na pravom Nou Campu i na svim najvećim nogometnim zdanjima svijeta. Uvjerenje da će ga “kreativnost odvesti dalje od kalkulacija” nije mu stavilo “rampu” na putu ka tronu.
I zato je jedan njegov trofej, bilo koji, po jačini impresija na ljubitelje koji ozbiljan nogomet samo mogu posmatrati, veći od tuđa dva, zato je njegov jedan trofej Lige prvaka veći od tuđa tri.
Zbog svega toga javno mu se naklonio i Neymar, a u ono vrijeme dok u beskraju interneta i YouTubea nije stigao nepregledni otpad, prvi video koji je stigao do brojke od milion pregleda bio je onaj čuveni Nikeov uradak u kojem Ronaldinho demonstrira magiju čarobnjaka. Tad je milion i imao neku vrijednost…
Njegov uspjeh na vagi koja ne računa emocije je za nekoliko klasa ispod uspjeha kakve ostvaruju, recimo, Cristiano Ronaldo i Leo Messi, jer razlika u dužini trajanja na najvećoj sceni je zaista velika. Po tome Ronaldinho zaostaje za još nekim nogometašima, ali kada u računicu dodamo onaj prirodan osjećaj nekog nogometnog zaljubljenika koji radije glasa za stil bez rezultata nego rezultat bez stila, onda Ronaldinho spada u sami vrh svih onih koji su ikada igrali nogomet.
U gomili čarolija, nezaboravnih utakmica i velikih junaka takmičenja kakvo je elitna Liga prvaka, ostat će uklesani njegovi trenuci inspiracije. Jedan od takvih desio se u martu 2005. godine na Stamford Bridgeu u Londonu, jedan takav je neizostavan dio svakog podsjećanja na najljepše uspomene elitne Lige prvaka.
Magija u Londonu
Vodio je Chelsea s 3:0 nakon manje od 20 minuta igre i imao ukupnih 4:2 u dvomeču protiv Barcelone koja je bila nokautirana. A onda je nastupilo 13 minuta Ronaldinha. Počelo je u 27. minuti kada je iz penala pogodio za 3:1 da bi onda kasnije podsjetio da može uživati i rješavati probleme u najtežim situacijama.
Generalno, taj kultni meč odigran je u sutonu zime, 8. marta, na Dan žena. Stigao je kao prvi vijesnik proljeća. A Ronaldinhov gol iz 38. minute je djelovao toliko atipičan i genijalan da se činilo da bi i Mjesec od Zemlje tražio “replay”. Kao vodu koja pronađe rupicu, malu rupicu kroz koju, zapravo, samo voda i može proći, velemajstor iz Porto Alegrea je nakon kratkog plesa provukao onu loptu – tačno milisekund prije nego će Terry zajedno s Carvalhom sklopiti taj posljednji bedem neprobojne Mourinhove čete. A češka hobotnica u liku Petra Cecha, koji je te sezone u 48 utakmica u svim takmičenjima primio samo 29 golova i imao 28 utakmica bez primljenog gola, nije stigla paradom ni uljepšati pogodak.
Umrtvio je Ronaldinho tada Stamford Bridge i Otok te ih zajedno s cijelim svijetom natjerao da se zapitaju: “Kako zaustaviti ovog čovjeka?” Kasnije će ipak Terry zabiti za konačnih 4:2 za Chelsea i čekirati kartu za četvrtfinale.
Gaucho je tada ispao. Gledao je u leđa Plavcima i razdraganom Mourinhu koji je prvi put u životu srušio Barcu, dotukao Rijkaarda i zaustavio najveću zvijezdu svjetskog nogometa. Ali od tada do danas pa nadalje na kompilacijama Lige prvaka i mnogih nogometnih klipova neće biti Terryjevog gola za prolaz, slavlje Plavaca i marš “The Special Onea”, nego ples i šut čarobnjaka. I nevjerica Petra Cecha. Godinu kasnije, srest će se u istoj fazi, a Ronaldinho će se na Camp Nou osvetiti, odvesti Barcelonu dalje i natjerati Otok, Evropu i svijet da ponovo postave isto pitanje nakon što on prođe Lamparda i Carvalha pa Terryja ostavi na podu i na kraju matira Cecha koji je tada uspio napraviti paradu. Tek da uljepša ambijent.
Tog energičnog mađioničara s kovrdžavom kosom i dječijim osmijehom univerzum je upoznao na Mundijalu u Japanu i Južnoj Koreji. Tada su u četvrtfinalu spojene dvije nogometne kulture, odnosno zemlja u kojoj je nastao nogomet i zemlja u kojoj je nogomet pretočen u umjetnost – Engleska i Brazil. Poveli su nadobudni Otočani golom Owena i ponadali se da će umiriti sambu te izazvati vatromete na Big Benu. Ali nisu znali da je glavna uloga zapisana pored imena Ronaldo de Assis Moreira.
Uzeo je loptu na svojoj polovici, bježao nemoćnom Scholesu, narušio ravnotežu Ashley Coleu i uposlio Rivalda, a ovaj sve to pretočio u izjednačenje. A onda je u drugom poluvremenu “iz čista mira” zabio s gotovo 40 metara iz slobodnog udarca. “To je gol. To je Ronaldinho”, zaprepašteno je govorio engleski komentator, dok je Beckham pokušavao motivirati kolege. Engleski superstar u glavi je vjerovatno premotavao one silne slobodnjake kojima je cijepao protivničke mreže i nije pronašao nijedan poput Gauchovog. Na tako velikoj sceni, u toliko važnoj utakmici i na takav način ni on nije pogađao.
Stigao je Ronaldinho na tom meču dobiti i crveni karton, što nije pomoglo Englezima da se vrate u meč. Asistencija, gol i crveni karton. I ponovo pobjeda. Sve to nekako izgleda kao ironija, demonstracija moći, a sve je to na Mundijalu u meču protiv Engleza uradio Ronaldinho.
Aplauz najljućih rivala
Jednom su Sergija Ramosa pitali koji su mu igrači zadavali najveće probleme na terenu. “Bilo ih je mnogo. Ronaldinho, dok je bio na vrhuncu, bio je nezaustavljiv”. Ne može Ramos, nakon toliko velikih utakmica sa Španijom i Realom, zaboraviti Ronaldinhovu dominaciju od 2004. do 2006. godine.
Ne može nikad izblijedjeti onaj Gauchov “one man show” u sezoni 2005/06. kad je na Santiago Bernabeuu dvaput istrčao sprint po lijevoj strani Realove polovice terena, prolazio pored Ramosa kao pored saobraćajnog znaka i izluđivao Casillasa na golu. I tad ga je gledao Beckham, a s njim i stari dobri Ronaldo, maestro Zidane, Robinho, Raul i Roberto Carlos. Scena je, međutim, tada bila namijenjena samo Ronaldinhu. Aplauz navijača Galacticosa bio je upućen Barcinoj “desetki”. To je neki vid nogometnog “kraja igrice”. Jer, uputiti aplauz najvećoj zvijezdi najljućeg rivala – dimenzija je više. Takvo nešto uspjelo je još samo Maradoni. Dobro, vjerovatno bi se aplaudiralo i Messiju da ljubomora nije prevelika…
Ronaldinho je živio u siromašnoj porodici, a njegov početak nogometne karijere veže se za malonogometne terene. Već kao sedmogodišnjak skretao je veliku pažnju na sebe i mnogi su mu predviđali svijetlu budućnost. Nažalost, s navršenih osam godina ostaje bez oca koji je preminuo nakon srčanog udara u porodičnom bazenu. Od tada brigu o porodici Moreira preuzima Ronaldinhov stariji brat Roberto koji ga je do kraja karijere zastupao kao menadžer. Roberto je također bio nogometaš i mnogo je utjecao na put mlađeg brata.
U Brazilu je stekao ime igrajući za Gremio i brazilsku selekciju do 17 godina s kojom je osvojio Svjetsko prvenstvo. Već u drugoj seniorskoj sezoni za Gremio, sa samo 18 godina na leđima, odigrao je 48 utakmica i postigao 23 gola. Usput je u mečevima protiv Internacionala svojim driblinzima ismijavao velikog Dungu. Njegov dolazak u Evropu desio se 2001. godine kad je potpisao za Paris Saint-Germain. Interesantno, ni Ronaldinho, kao ni mnoge druge zvijezde, nije zaobišao radar Arsena Wengera. Od prelaska u Arsenal, kako navode engleski mediji, dijelila ga je samo radna dozvola. Govorilo se i da je zamalo postao član St. Mirrena koji ga je tražio na posudbu, ali je problem u vezi s lažnim pasošem spriječio njegov dolazak.
U dresu PSG-a pažnju je skretao svojim igrama, no, osim Intertoto kupa, trofeja nije bilo. Šira javnost ga je upoznala zahvaljujući majstorijama u žutom dresu Brazila. A onda je uslijedio transfer u Barcu i zenit njegove karijere koji je okrunjen trofejima Lige prvaka, Primere i španskog Super Kupa.
Nekako se činilo da ga je trofej Lige prvaka zadovoljio i nakon toga nije izgledao kao lovac na individualne i kolektivne nagrade. Nogomet mu je, namjerno ili ne, zbog ličnog odabira ili nemoći, ostao samo zabava. A to nije moglo proći po dolasku Pepa Guardiole. Sljedeća destinacija mu je bio Milan u kojem je pokazivao majstorije, ali velikih tragova nije bilo. Zbog dovoljno odigranih minuta, ostat će mu upisana titula u Seriji A, iako je te sezone (2010/11.) u januarskom prijelaznom roku odlučio otići u zemlju rođenja.
Unikatni kolekcionar
Tad je ispraćen s etiketom “dotrajala roba” da bi se nakon dvije i po godine s Atletico Mineirom popeo na tron Južne Amerike s titulom Copa Libertadoresa. Nosio je dres s brojem 49, posvećen njegovoj majci rođenoj 1949. godine. To je bila prva titula južnoameričkog klupskog prvaka u historiji Atletico Mineira. “Vratio sam se u Brazil radi ovoga, to je bio jedini trofej koji mi je nedostajao. Svi su govorili da sam gotov. Da vas sad čujem!”, bile su riječi kojima je sve opisao.
Ako na svom zidu u sobi lijepi fotografije s osvojenim trofejima, onda biste tu mogli pronaći i fotografiju s klempavim trofejom Lige prvaka, zlatnim trofejom Svjetskog prvenstva, velikom smjesom namijenjenom šampionu Copa Libertadoresa te sa Zlatnom loptom. Ima tu još toga, ali te četiri fotografije bile bi dovoljne da shvatite o kome je riječ. Kolekciju osmijeha pored takva četiri trofeja niko nikad nije imao. Dida, Cafu i Roque Junior osvajali su Svjetsko prvenstvo, Ligu prvaka i Copa Libertadores, ali ne i FIFA-inu Zlatnu loptu. Gaucho ima dvije u vitrini. Nije to mala razlika.
Od onog “manjeg” ordenja kao što su osvojene lige u Italiji i Španiji i nekih manjih kupova, tu su još i titule s Copa Americe 1999. godine te Kupa Konfederacija 1999. i 2005. godine. Davne 1999. godine, kao tinejdžer, s napunjenih 19 godina, okitio se titulom najboljeg igrača i strijelca. Može se reći da mu od većih trofeja nedostaje jedino Svjetsko klupsko prvenstvo koje mu je oteo Internacional 2006. godine savladavši njegovu Barcelonu 1:0.
Pred kraj karijere, njegov “joga bonito” djelovao je na potezu između Meksičkog zaljeva i Tihog okeana, u zemlji sombrera i najsigurnijem gradu Meksika Querétarou gdje je pokušao svojim igrama dokazati ljudima na stadionu da nisu uzalud platili ulaznicu za meč. I dok se njegov tada Querétaro borio za opstanak u Ligi MX Clasura, Ronaldinho bi potpisivao dres navijaču koji bi prekidao meč kako bi dodirnuo svog junaka. K’o da smo, kada je riječ o Ronaldinhu, samo jednom nešto slično vidjeli…
U Meksiku, kao i kasnije u Fluminenseu za koji je odigrao posljednji meč, nije bilo pohoda na ordenje, ali je na oba mjesta svojim stilom imao priliku tjerati dječake na tribinama da poslije znatiželjno ispituju starije momke šta je to činio brazilski majstor za vrijeme igranja u Evropi. Mnogi se pitaju je li mogao više i je li trebao biti posvećeniji nogometu, ali Ronaldihno je s kolekcijom trofeja kakvu niko nema i s ljepotom u svojoj igri svima pokazao da je on uvijek samo igrao nogomet. Bio je lovina, bio i ostao zabavljač, ali nikad zaposlenik i lovac na brojke.
