Kada tražimo surove običaje i krvave tradicije obično pogled bacamo ka Polineziji, Indiji, Kini i Africi, i ni za trenutak ne pomislimo da se praktično u našem “civilizovanom” susjedstvu krije brutalno varvarstvo koje u sebi nosi jezivu, nepojmljivu količinu obesti i svireposti.
Farska Ostrva, samoupravna država u okviru Kraljevine Danske, ali ne i Evropske unije − saveza država koje snažan akcenat stavljaju na prava životinja i zaštitu životne sredine − domovina su običaja od koga će se normalnom i empatičnom čovjeku sa iole zdravim razumom dići kosa na glavi, dok će se oni sa malo više svijesti zapitati zbog čega ni Danska ni Brisel, uvijek tako spremni da opletu po malima, ne urade sve što je u njihovoj moći (uključujući tu i pritisak pomoću sankcija) kako bi se sa ovim prestalo.
O čemu se, zapravo, radi? Tokom ljetnjih mjeseci svake godine, na stotine dugopernatih kitova-pilota, podvrste okeanskih delfina, zakolje se na plažama Farskih Ostrva: i to ne zato što su žitelji ove zemlje gladni, ne zato što im je meso ovih nesrećnih životinja potrebno za prodaju i radi preživljavanja, već zato što je to ritual koji se odigrava vjekovima.
Da učestvuju mogu svi, ali obično su to samo muškarci. Žene stoje u pozadini i navijaju za svoje “hrabre heroje”.
Kada se jato kitova uoči u blizini obale formira se flota brodića koji ove izrazito radoznale, pametne, vesele i druželjubive sisare (naše rođake, uzgred budi rečeno) namamljujue u plićak iz koga je bjekstvo nemoguće, pa se nasukaju na plažu.
Tada nastupa masakr. Koristi se poseban nož za kitove kojim se sječe leđno peraje ovog prekrasnog stvorenja. Ako ne uspiju da ih izvuku na pjesak, koriste specijalne kuke koje zabadaju u njihova leđa ne bi li mogli da im kontrolišu kretanje.
Muke kroz koje ova bića prolaze beskrajne su. Utoliko su veće zato što su pune povjerenje pratila ljudska plovila, željne društva svojih krvožednih “rođaka”, naivno misleći da na zemaljskom šaru nema stvora koji je intrinsično zao.
Možda najgori aspekt cijelog ovog krvavog pira je to što Farani ne vide ništa loše u ovom: šta više, smatraju da je to njihovo pravo koje im niko ne može uskratiti, da je dio njihove kulture i neraskidivi dio njihovog identiteta.
Argumentacija Farana ide i dalje: prvo, da to nije lov nego ubijanje koje se vrši samo nad jatima koja plivaju u blizini obale; drugo, da ih ne love zbog prodaje već se meso distribuira među stanovništvom; i treće, da oni ne vjeruju da su ove životinje ugrožena vrsta.
Borci za zaštitu životinja se sa tim ne slažu. Oni ističu, potpuno ispravno, da postoje mnogi drugi izvori prehrane koji su im danas dostupni, a koji nisu bili dostupni njihovim precima kada su počeli sa ovom praksom.
Ovo, najblaže rečeno divljaštvo, navodi nas na pitanje, da li je kultura koja ovo ima u osnovi vrijedna čuvanja, i da li je ovakav identitet zrio za razaranje. Djeluje nam neshvatljivo da neke zajednice nisu u stanju da naprave korak naprijed − iz mračne prošlosti u kome se ni život čovjeka nije poštovao ka nekom ljepšem svijetu u kome će patnja biti svedena na minimum. Onaj koji je neizbježan.
