Marijan Beneš, legenda jugoslavenskog boksa, evropski prvak u amaterskom i profesionalnom boksu, trenutno vodi najtežu borbu, onu za vlastiti život.
Priča o Marijanu Benešu, priča je o svima nama. Svojim plemenitim idejama, principima i stavovima, bio je i ostao uzor, ne samo svojim jugoslavenskim sunarodnjacima, nego i cijelom svijetu.
U jednom intervjuu Beneš je rekao kako se pošten čovjek kune jednom za jednu stvar te kako je bio i ostao pošten i odan zakletvi koju je jednom dao Titu. U skladu sa tom zakletvom proživio je cijeli svoj život, sa istom onom mladalačkom zanesenošću, odvažnošću i čeličnom voljom.
– Zakleo sam se Titu da ću čuvati i bratstvo i jedinstvo, a što sam mislio u to vrijeme mislim i danas – kaže on.
U njegovom liku susreću se prošlost i budućnost. Ono prošlo vrijeme, vrijeme Jugoslavije, čija je on ikona svojevremeno i bio i jedno sadašnje vrijeme u kome se Marijana Beneša sjećamo kao jedne predivne priče, priče o jednoj legendi, jednom čovjeku koji je svijetom, svojim pesnicama i svojim glasom dok god ga je imao pronosio ime jedne odavno nepostojeće zemlje, Jugoslavije, ponoseći se svojim porijeklom, svojim narodom. Sa čvrstom vjerom u sebe, ali i u jednu bratsku zemlju, koju je mnogo volio i o kojoj je rado i s ponosom govorio uvijek i svugdje, te ju je opjevao i u svojim pjesmama.
Naši stari i danas na spomen njegovog imena u svojim sjećanjima oživljavaju poklike sa boks mečeva u kojima je upravo Marijan Beneš bio glavni akter, čovjek čeličnih pesnica, čeličnog pogleda, ali predivne, nježne umjetničke i poetske duše, ispunjene ljubavlju prema životu i ljudima.
Beneš je rušio sve stereotipe kako o bokserima, tako i o ljudima i ljudskosti. Svojim primjerom pokazao je da boks itekako ide “ruku pod ruku” s umjetnošću i plemenitošću, a ne samo grubošću i snagom. Zato se zauvijek u ovaj svijet upisao kao, ne samo najjači bokser, već kao najjači, najplemenitiji jugoslavenski vitez koji je istovremeno virtuoz na flauti, pjesnik, čovjek, prijatelj, otac i djed. Ali, i kao simbol bivše države i njenog raspada, koji mu je donio teška razdoblja u životu – privremeni zaborav, progon, izdaju, preveru.
Mnogo puta se Beneš obračunao ne samo u ringu pesnicama, nego i sa nacionalizmom koji je prezirao, sa lošim ljudima, progonima ali i sa strašnim povredama i bolešću i sve to je stoički podnosio baš kao što je podnosio udarce u ringu, ne odričući se nikada onog najsvetijeg pozvanja, pozvanja čovječnosti.
Čovjek koji je boksao poluslijep, samo sa jednim okom, čovjek koji se vratio boksu nakon što je preležao žuticu, gotovo da se činio besmrtnim. No, sada u ovim trenucima, dok se Marijan Beneš bori za život i kada sve prognoze ukazuju na to da će ovaj meč vjerovatno nažalost da izgubi, nama ostaju sjećanja koja moramo da oživljavamo, priča koju moramo da pričamo. Mit o čovjeku, koji uistinu jeste besmrtan svojim djelima, čovjek “Hrabar kao lav, a lijep kao Banja Luka”.
Najljepša sjećanja, jednu novu staru priču, potražili smo u srcu i mislima jedne od njemu najdražih osoba na svijetu, njegove kćerke Žanet Beneš Ćulum, stomatologa, koja sa svojim suprugom i dvoje djece živi u Beneševoj voljenoj Banja Luci.
Beneševa kćerka prisjećajući se svog djetinjstva i porodice u kojoj je odrastala ne može da se ne osvrne na to da nikada nije bila odgajana u duhu toga ko je bio njen otac, te kako je imperativ u njihovoj kući uvijek bio “Biti čovjek”.
– Njegovog uspjeha i slave smo postale svjesne kad je izašao film o tati. Sjećam se da sam tada plakala neutješno. Svaki udarac i svaka njegova bol je boljela i mene, iako se to dešavalo davno. Tada sam postala svjesna da je moj otac bio borac lavljeg srca, a meke duše. I dan danas je veliki borac i vodi najtežu bitku u životu – rekla je Žanet Beneš Ćulum za “Espreso”.
Dodala je još, a prisjećajući se svog djetinjstva, kako ju je otac, zajedno sa majkom učio da bude dobar čovjek, da pomogne svima, te da ne gleda ljude po vjeri i naciji, jer smo svi mi naposljetku “ljudi od krvi i mesa”. Bilo je lako učiti sve te stvari od nekoga ko je bio čisti primjer takvih načela, ali i kako je Žanet naglasila, od nekoga ko je bio skroman, nekog ko se nikada nije isticao.
Uvijek je govorio da je Jugoslaven, a tako je naučio i nas. Nikada se nije isticao osim u ringu. Bio je prijatelj svima! Volio je ljude i volio je život.
U priči o svome ocu, kćerka Marijana Beneša dodala je i kako je mnogo ponosna kada o njenom ocu govore sa oduševljenjem i poštovanjem, te kako je fascinantan način na koji je volio ljude i život. A kako i ne bi bila ponosna kada govorimo o čovjeku koji je svojom dobrotom, svojim velikim srcem bezbroj puta nokautirao svo zlo koje mu je nakon raspada Jugoslavije bilo pričinjeno?!
Nešto sjetnijim tonom, a pričajući o očevoj bolesti, Žanet Beneš Ćulum, rekla je kako teško priznaje da će protivnik ovog puta možda biti jači, te kako je ovo za porodicu Marijana Beneša užasno težak period. No, bez obzira na sve Marijan Beneš će za sve nas uvijek biti heroj i borac mekog srca i pjesničke duše.
Nakon raspada Jugoslavije, voljena Beneševa Banja Luka, nikako nije mogla da mu oprosti što je on svojim porijeklom, a bez mogućnosti da to bira, Hrvat. Čovjek Beneš, do besvijesti, svom snagom, neprestano, nekad glasno, a kasnije sve tiše, zbog povreda glasnih žica, govorio je kako je i Srbin, i Hrvat, i Bosanac, i Rom, pravi Jugoslaven, ali nacionalizmom otrovane kako Banja Luka, tako i sve zemlje bivše Jugoslavije, nisu imale sluha za ove riječi.
Ikoni, jugoslavenskog sporta, legendi, velikom čovjeku tih ratnih devedesetih godina, oduzeli su rođenog brata Ivicu, a kad to nije bilo dosta uličarski i kukavički sramno pretukli su Marijana pred njegovim kafićem, zvjerski vičući: “A ko je sad jači, šampione?”. Tih nesretnih devedesetih uspjeli su da otjeraju Marijana iz voljene mu Banja Luke kao “ustašu” na radnu obavezu, u sabirne centre, u logore, da kopa rovove za srpsku vojsku. Ali, nisu znali da je šampion jači i da će da se vrati gradu koji je uprkos njenom svojevremenom zvjerstu izuzetno volio, gradu u koji se zaljubio na prvi pogled, u Banja Luku.
Kako je u tim godinama bilo njegovoj porodici, a kako danas gledaju na sve ono što je šampion stoički podnosio kako je znao i umio, također smo pitali Beneševu kćerku, koja je naglasila kako nije niti ljuta, niti ogorčena, nego samo tužna zbog svega što je njen otac podnosio.
– Lošim emocijama ne dozvoljavam da žive u mom srcu. Prije bih rekla da sam tužna zbog nekih stvari koje su mu se dešavale, a nije ih zaslužio – rekla je Beneš Ćulum.
Legende se ne zaboravljaju, veliki ljudi ostavljaju trag na svijetu, iako ponekad bivaju mučeni, poniženi, povrijeđeni, razočarani, pa tako ni Marijan Beneš nije zaboravljen. Tome nam je posvjedočio skorašnji događaj, tačnije iz januara ove godine, kada su mu na odjeljenje neurologije u Univerzitetskom centru Republike Srpske u posjetu došli bokserski šampioni i legende iz bivše Jugoslavije. Tim povodom predsjednik Bokserskog saveza BiH Said Čolpa za Beneša je rekao da je ljudska gromada, te kako je sve o njemu viđeno i ispričano.
– Iskoristio bih priliku da se zahvalim bokserskom klubu Slavija i svojim kolegama bokserima iz Srbije. Mi se inače okupljamo na takmičenjima gdje se družimo u mnogo boljim i ljepšim situacijama. Život je okrutan i surov i ponekad se okupimo u situaciji kakva je ova. Našem prijatelju i legendi želimo što brži oporavak – rekao je Čolpa, a prenosi “FOS medija”.
Na ovaj događaj osvrnula se i sagovornica “Espresa”, Marijanova kćerka, Žanet Beneš Ćulum, naglašavajući kako Beneš nije zaboravljen, kako ga mnogi i danas vole i poštuju.
U januaru su mu bokseri priredili divno iznenađenje i došli mu u posjetu. Bio je jako sretan. Hvala im od srca na tome. Svakodnevno zovu i interesuju se za njegovo zdravstveno stanje.
Uvijek postoje pojedinci koji zaborave na prijateljstvo i dobrotu, nastavila je Beneš Ćulum, te naglasila kako na takve ne treba trošiti riječi ni energiju.
– Ne treba im zamjerati. Nažalost nisu svi iskreni. Treba pažnju poklanjati svim divnim ljudima čistog srca koji su mu i u najtežim trenucima ostali iskreni prijatelji – rekla je kćerka Marijana Beneša.
O tome da je Beneš bez premca i cijelog svog života volio Jugoslaviju, posvjedočio je svojim djelima, svojim riječima, svojim pjesmama. Sa našom sagovornicom dotakli smo se i tog pitanja. Prisjećajući se tog vremena Žanet nam je rekla kako je njenom ocu teško pao raspad “te divne države”, te kako je on volio i Jugoslaviju i svoj narod.
Uvijek je govorio da je Jugoslaven. Tako je i nas naučio. Nije dijelio ljude na osnovu nacije i vjere već na dobre i loše.
Pisao je mnoge pjesme, lijepe pjesme, baš kao pravi pjesnik. Po rođenju unuka Andrije i Helene nastale su i pjesme posvećene njima, ali i “svim Andrijama i Helenama ovog svijeta” kako je to Beneš volio da kaže.
– Tata je bio dosta tvrdoglav i uporan. Vjerovao je u snagu volje. Znao je kako da ostvari ciljeve koje je sebi zacrtao ali nije znao da se čuva i štedi. Ne ljutim se na njega i ništa mu ne zamjeram. Volim ga takvog kakav jeste. Jer to je on. Žao mi je jedino što sebe nije čuvao da može još dugo da bude uz nas. Njegova djeca i njegovi unuci su beskrajno ponosni na njega – zaključila je Beneš Ćulum.
