Petu godišnjicu proglašenja nezavisnosti Kosova, nealbanske i nesrpske zajednice dočekuju nezadovoljne. Mladi i školovani bi se najradije iselili u druge zemlje jer na Kosovu ne vide perspektivu.
Edis Jonuzi, Bošnjak iz Prizrena je pre četiri godine završio medicinski fakultet u Beogradu. Vrativši se na Kosovo, u Prištinu u Kliničko bolničkom centru završava jednogodišnje stažiranje. Kad je pomislio da će stečeno znanje početi da primjenjuje u svakodnevnom radu i da će od toga moći da živjeti, nastaju problemi. Osim nepriznavanja diplome od strane kosovskih vlasti, na videlo izbija i „ diskriminacija“ i to kako naglašava, posebno u Prizrenu koji važi za najmultietničkiji grad na Kosovu.
Problemi prilikom zapošljavanja
„Albanska zajednica i vlast koriste vakum koji se zbog nepriznavanja diploma dešava sa bošnjačkim studentima i to im služi kao izgovor da zapošljavaju ljude iz svoje zajednice. U poslijednjih šest, sedam godina samo se jedan Bošnjak zaposlio u lokalnoj bolnici, a red je zaista veliki. Veliki broj Bošnjaka se iselio zbog straha za egzistenciju, a mnogo veći broj mladih čeka na odlazak.“
Ni Jonuzi ne misli drugačije kada je riječ o odlasku u inostranstvo, iako se vratio sa namjerom da u Prizrenu gradi svoju budućnost. „Ja imam srpski pasoš, međutim, bio sam primoran da predam zahtjev i za bugarski i na osnovu toga moram da tražim budućnost negdje u zapadnoj Evropi.“
Različiti pogledi
Na drugoj strani, neki od političkih predstavnika nealbanskih i nesrpskih zajednica, svaki na svoj način, gledaju na petu godišnjicu nezavisnosti. „Bošnjaci su treća po brojnosti zajednica na Kosovu, odmah iza Albanaca i Srba integrisani su u novo kosovsko društvo. Zastupljeni su u Skupštini Kosova sa četiri poslanika, imaju svoje škole do univerzitetskog nivoa, medije na bosanskom jeziku“ priča Ćemailj Kurtiši, zamjenik predsjedavajućeg Skupštine Prizrena, dodajući da se pripadnici njegovog naroda ipak suočavaju sa brojnim problemima, počev od „neispunjenja obećanja Vlade Kosova da formira opštinu sa većinskim bošnjačkim stanovnistvom, te nepoštovanju skupštinske odluke o službenoj upotrebi bosanskog jezika u prizrenskoj opštini.“
Ništa se ne ulaže u Goru
Murselj Haljili iz Dragaša, poslanik Skupštine Kosova iz Građanske inicijative Gora, ne vidi nikakav napredak pet godina od proglašenja nezavisnosti. „Naš osnovni problem je nepostojanje prava na opštinu. U ovom slučaju mi smo uvek u manjini i ne možemo odlučivati o svojoj sudbini. Imamo dosta problema vezano za ekonomski opstanak Gore jer se ništa nije ulagalo svih ovih godina. Veliki broj naših ljudi je zato otišao sa Kosova.“
Iako je turska zajednica najzastupljenija – ima ministra u Vladi, poslanike, dobili su opštinu Mamuša sa većinskim turskim stanovništvom, Orhan Lopar, potpredsjednik opštine Prizren, naglašava da im je nakon 1999. ukinuto pravo službene upotrebe jezika na kosovskom nivou. „U znak protesta ja nisam uzeo ličnu kartu jer tražim da bude na turskom. Za mene je to diksriminacija. Ako izgubimo jezik – mi ćemo postati Albanci.“
Egipćana nema u javnim preduzećima
Ima, međutim i onih, poput Dževdeta Neziraja, poslanika Skupštine Kosova iz egipćanske zajednice, koji su zadovoljni malim stvarima. Rezervisana mjesta za njihove učenike i studente, sloboda kretanja i govora, samo su neke od njih. Tog Pećanca međutim zabrinjava nezastupljenost njegovih sunarodnika u državnim službama. „U javnim preduzećima broj Egipćana je veoma mali, ili primjera radi, u PTT-u i Kosovskoj elektrokorporaciji nema nas uopšte. Zanemarljiv broj Egipćana je zaposlen u policiji i na carini. Na osnovu važećih zakona u javnim institucijama predviđeno je da deset odsto zaposlenih mora biti iz nevećinskih zajednica“
Jonuzi, ali i sve veći broj mladih, ne samo njegovih sunarodnika, ne vidi perspektivu na Kosovu. Svoju budućnost planira da gradi negdje u zapadnoevropskim zemljama i kako reče, čeka samo povoljnu priliku za to.
Izvor: DW
