Damir Džumhur, svjetska teniska senzacija, učesnik trećeg kola prvog Grand Slama sezone “Australian Open” rođen je u porodilištu koje se nalazilo u neposrednoj blizini linije fronta u Sarajevu 20. maja ratne 1992. godine. Na ovaj svijet došao je u danu kada su srpske vojne i paravojne formacije hicima sa okolnih brda zapalile olimpijsku dvoranu “Zetra”, dvoranu u kojoj je sedam godina kasnije prvi reket Bosne i Hercegovine počeo prve ozbiljnije treninge.
“To su bili izuzetno teški dani. Bili smo porodica sa Grbavice i morali smo napustiti okupirani kvart, što smo i učinili 4. maja 1992. godine, odakle sam direktno otišla u porodilište. To jutro, nakon granatiranja tadašnje ulice Rave Jankovića, danas Behdžeta Mutevelića, kod Bristola, bile su naše snage koje su me prihvatile sa Grbavice i ušla sam u vozilo da nekako dođem do porodilišta. Pucao je snajper, padale su granate. Bilo je to nevjerovatno iskustvo. Sjećam se vozača Crvenog križa koji mi je tada rekao: ‘Vi ste jako sretna majka što nas ništa nije pogodilo’. Možda to nosi svu Damirovu sreću u životu”, istakla je Žaneta Džumhur, mama sportskog heroja BiH u prvim danima 2014. godine, dodavši:
“Damir se rodio 20. maja 1992. godine. Svi dani do njegovog rođenja u porodilištu bili su izuzetno teški, jer smo ih većinom provodili u skloništima sa puno straha i neizvjesnosti. Sa prozora sam gledala kako gori ‘Zetra’. Gledala sam konvoje majki sa bebama koji su izlazili iz Sarajeva i pitala se da li sam i ja trebala to učiniti…”
Damir Džumhur bio je jedna od posljednjih beba prije evakuacije svih iz sarajevskog porodilišta, koje je u maju 1992. bilo pod konstantnom vatrom snajperista i projektila granata koje su na zgradu ispaljivali zločinci među srpskim vojnicima.
“Kada se rodi dijete mislim da svi strahovi prestaju, ali kada prođe taj prvi zanos, naravno, čovjek doživi veliku neizvjesnost. Neizvjesnost sam doživjela zato što se na Grbavicu nisam mogla vratiti, što muža tu nije bilo, zato što mi je majka ostala na Grbavici. Nekako sam bila poprilično sama i pitala sam se šta da uradim, kuda da idem, iako je dosta majki bilo koje jednostavno nisu imale priliku da se vrate u svoje domove. Međutim, brat mog muža koji je živio na Bjelavama (u ratu naselje na slobodnoj teritoriji Sarajeva, op.a.) došao je i rekao: ‘Nema nikakvih problema, ideš kod nas sa bebom’. Tada sam osjetila nevjerovatno rasterećenje, mada je tog dan bilo izuzetno zato što su se pripremali izlasci, evakuacija. To je bio posljednji dan u kojem su majke sa bebama boravile u tadašnjem porodilištu prije njegova izmještanja na sigurnije mjesto”, prisjetila se Žaneta, majka protivnika Čeha Tomasa Bedrycha, sedmog igrača sa ATP liste u trećem kolu “Australian Opena”.
Otac ga prvi put vidio kada je imao sedam mjeseci
“Radosni pakao” supružnici Žaneta i Nerfid Džumhur počeli su prolaziti još s prvim danima agresije na BiH, u aprilu 1992. godine. Iščekujući rođenje prvog sina (drugog po imenu Zlatan dobili su 1997. godine) voljom rata ostali su razdvojeni.
“Damirov otac je bio izvan Sarajeva. Radio je tada u Konjicu (gradu udaljenom oko 60 kilometara od Sarajeva, op.a.) i 19. aprila je otišao na radno mjesto odakle se nije mogao vratiti, jer je bila minirana i pruga prilazima glavnom gradu BiH”, pričala je mama Damira Džumhura za Anadolu Agency, naglasivši:
“Tata je svog sina prvi put vidio 19. januara 1993. godine. Preko Aerodromskog naselja ušao je nekako u Sarajevo da bismo bili zajedno. Bilo je prilika da izađemo iz Sarajeva, ali nekako nas je tu držalo i nismo se htjeli razdvajati kao porodica. Pretpostavljam da smo napravili najbolji izbor”.
Kao i svi stanovnici opkoljenog Sarajeva od 1992. godine do kraja 1995. godine i Damir i njegova porodica živjeli su u “neljudskim uslovima”.
“On je bio veoma dobra beba. Odrastao je na lagodan način iako su bila složena ratna vremena. Bili smo izbjeglice. Nismo imali svog doma, nismo imali novca, nismo imali puno rodbine koja nas je možda mogla pomoći, ali jednostavni sa njim sve je nekako išlo lagodno. Bio je dijete koje se svemu radovalo i u svemu nalazilo neku sreću. Bilo je bolješljivih trenutaka u njegovom životu, od anemije, pa je do toga dobio šum na srcu, pa bronhitis. Ali prebrodilo se to”, ističe Žaneta Džumhur.
Po završetku rata 1996. godine Džumhuri se vraćaju u svoj dom na Grbavici.
“Život poslije rata nekako se svima nama malo stabilizovao. Vratili smo se na Grbavicu. Došli smo u okruženje naših najmilijih i sve je poprimilo neki novi oblik. Uz to je došlo vrijeme i početka Damirovog školovanja. Bio je jako dobar učenik. Osnovna škola ‘Safet Beg Bašagić’ u Sarajevu ima divan nastavni kadar. U doba kada je bio dječak sa sedam, osam godina i kada je pokazao sve karakteristike za razvoj u sportu sa puno razumijevanja prema njemu su nastupali”, kaže Žaneta.
Škola tenisa tokom primirja u ratu
Ipak, prvi kontakt s tenisom Damir Džumhur je imao sa dvije godine, još tokom rijetkih primirja u ratu 1994. godine. I od tada je usmjeren prema sportu koji mu je posljednjih dana donio planetarnu slavu.
“Neno (nadimak Žanetinog supruga, op.a.) je bio strašno veliki fan tenisa i to je normalan slijed okolnosti. Jako mnogo se njime rekreativno bavio i 1994. godine, u ono vrijeme kada su ratna dejstva bila malo oslabljena u Sarajevu. Organizovao je prvu tenis školu na Zetri na vanjskim terenima. Mi smo kao porodica tamo dolazili u ljetnom periodu, dok je bilo finog vremena. Damir je tu kao dvogodišnje dijete sakupljao loptice. Tu, naravno, ne može se govoriti o njegovom pravom interesu za tenis, a o ozbiljnijim koracima počelo se pričati 1995. godine, kada je moj suprug počeo sa tenis školom u prostorijama Druge gimnazije u Sarajevu. Sa ozbiljnim treninzima Damir je počeo u drugoj polovini 1997. godine već sa pet i po godina. No, oni pravi treninzi, sa pravim karakteristikama, na pravom terenu, sa svim dimenzijama, itd… desili su se ustvari kada je obnovljena Zetra”, pojasnila je Žaneta.
Damirova karijera išla je uzlaznom putanjom iako je trenirao u oskudnim uslovima bez pomoći države i oslanjajući se na entuzijazam njegovog oca ujedno i trenera.
“Prije desetak godina mi uopće nismo znali da će ovo da se desi, odnosno da će Damir doći do ovih rezultata. Ali da smo to željeli, niko ne krije. Odricanja su trajala cijelo vrijeme. Ne žalimo. To je bio naš izbor, ali je bilo zaista svega”, kazala je Žaneta, pokušavši riječima dočarati Damirov trnoviti put do zvijezda:
“Spavali smo kod raznih prijatelja i poznanika. Srećom Bosanaca i Hercegovaca svugdje ima i svugdje smo bili dobrodošli. Na najrazličitije načine smo putovali, uglavnom veoma skromno. Sjećam se i njegove prve opreme, reketa, pa do ishrane koja je veoma važna za razvoj. To su sve bile puzle u mozaiku. Danas je to teško, na drugi način, zato što su i kod njega i kod nas i od javnosti velika očekivanja. Ne želim da mu se desi sad je heroj, sad je cijeljen, sad je uvažen, a da već na nekom njegovom prvom neuspjehu sve to bude okarakterisan kao prolazna faza u njegovom životu. Dobro se sjećam bili su mnogi komentari da mama i tata liječe svoje ambicije kroz Damira, a Damir je dijete koje je izuzetno, ovo je želio i na tome istrajavao”.
Mama za Damira kaže da je veliki emotivac, što i nekada nije dobro u sportu.
“Izuzetno smo bliski. On i ja imamo posebnu vezu. Da li je to sada dio toga što se desilo i sa njegovim rođenjem… Imamo izuzetnu telepatiju, intuiciju. Tačno znam šta se sa njim dešava i kada je hiljadama kilometara daleko, i ponekada moj muž kaže: ‘Ti imaš poseban utjecaj i na daljinu”. Kada si neraspoložena, kazao je, nemoj misliti na njega”, rekla je Žaneta, istakavši da Damir voli njenu kuhinju, posebno pitu i bosanske specijalitete:
“Voli pite, tipični je Bosanac. Voli i ćevape, ali vrlo rijetko ih jede zato što nisu dobri kao ishrana u njegovim okolnostima. Pravim puno naših nacionalnih jela sa nekim dodacima koja su potrebna njemu kao sportisti”.
“Mama, da li je ovo moguće?”
Zanimljivo, mama Žaneta uživo nije pratila niti jedan Damirov meč sa ovogodišnjeg “Australian Opena”.
“Nisam ni jedan meč gledala. Nisam ni jedan pratila rezultatski, ne zato što me ne zanima, nego zato što to ne mogu, nemam za to hrabrosti, jer strašno to proživljavam emotivno, posebno na velikim turnirima. Međutim, naš veliki prijatelj i Damirov menadžer Nedim Vilogorac odmah, istog čas kada se završi meč meni javlja rezultat. Damir! Čim se desi prilika on se meni javlja. On kada krene na zagrijavanje, javi mi se. Tako je bilo i uoči meča sa Dodigom, gdje mi je u SMS poruci napisao: ‘Mama, dobro sam, ne brini se, idem na zagrijavanje. Toliko smo bliski”, prepričala Žaneta prepisku sa svojim sinom.
Na pitanje šta joj je Damir napisao nakon trijumfa nad Dodigom, njegova mama na Anadolu Agency otkrila je:
“Napisao mi je: ‘Mama, da li je ovo moguće’. Na to sam mu odgovorila: ‘Pa, sine vidiš da sve dolazi na svoje mjesto”.
Damir Džumhur danas iza ponoći igra najvažniji meč karijere. Berdych je krupna riba, ali bh. teniser na teren neće sa unaprijed istaknutom bijelom zastavom.
“Mogu reći kao majka, a ne kao poznavalac tenisa. Jako bih željela da napravi senzaciju i protiv Berdycha. Ništa nije nemoguće, jer znam kakve sve on kvalitete ima kao osoba, čovjek i kao igrač. Teoretski sve je moguće, ali svi smo potpuno svjesni mjesta Berdycha, njegovih kvaliteta i vrijednosti, onoga što je kao sportista do sada pokazao. Za Damira to je fenomenalna situacija. Mislim, kome se otvara mogućnost da igra sa sedmim reketom svijeta. To je nešto što trebaš biti preponosan i presretan da dođeš u ovakvu situaciju”, mišljenja je Žaneta.
Bit će opće slavlje
Damir Džumhur i njegov otac za povratak iz Australije u Sarajevo imaju rezerviranu avio kartu za subotu. Desi li se nova senzacija, put će biti prolongiran.
“Kada god da se vrate, svega će biti. Već se priprema koje će torte biti, ručkovi, večere. Inače, pošto dolazi blizu Davis Cup, puno će nam prijatelja doći iz različitih dijelova svijeta, posebno iz Hrvatske. Amer Delić kojeg mi jako volimo… Bit će opće slavlje”, istakla je Žaneta.
Glumac i Željovac
Damir Džumhur obožava fudbal i vjerovatno da nije tenisa i očeva usmjeravanja, fudbal bi možda bio njegova veća ljubav. Vatreni je navijač FK Željezničar, aktuelnog prvaka BiH iz sarajevskog naselja Grbavica. Okušao se i u glumi. Igrao je glavnu ulogu u filmu “Dolina snajpera”, a bio je i statista u filmu “Grbavica”.
