Određene bojazni, pa čak bih rekao i strahovi, moraju imati mjesta pri razmatranju i donošenju političkih odluka koje imaju dalekosežni kreacijski potencijal. Takav je slučaj i sa stavom Bosne i Hercegovine u vezi s pristupanjem “mali Schengenu”, regionalnoj asocijaciji koja u fokusu ima olakšavanje međusobne saradnje i kreiranje jedinstvenih procesa kojim bi Bosna i Hercegovina, Srbija, Albanija, Sjeverna Makedonija, Crna Gora i Kosovo postale jedno tržište. Ova zona, u nekom kratkom opisu, treba pružiti olakšice u trgovini, razmjeni studenata te poticati EU integracije. Također je i putovanje građana unutar članica pojednostavljeno jer bi za to bila potrebna samo lična karta.
Podsjetimo se kako je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ovu inicijativu potpisao s premijerima Albanije i Sjeverne Makedonije Edijem Ramom i Zoranom Zaevom 10. oktobra 2019. godine u Novom Sadu. Tom prilikom istakao je cilj da do kraja 2021. godine budu osigurani navedeni olakšani uvjeti za prelazak granica. Naredni korak bio bi vezan za transport roba, odnosno eliminiranje dugog čekanje kamiona na granicama te otvaranje integriranog tržišta rada. Već na trećem trilateralnom sastanku (Durrës i Tirana, 12. decembra 2019. godine), a nakon onoga u Ohridu, na kojem su bili lideri Zapadnog Balkana, sudjelovao je i crnogorski predsjednik Milo Đukanović u svojstvu gosta, što je pozdravljeno izrazima dobrodošlice i prepoznato kao crnogorsko odlučno približavanje.
Kritika ove inicijative počivala je na nekoliko argumenata. U prvom redu smatrala se zamajavanjem Evropske unije budući da je prevashodno potrebno rješavanje političkih pitanja da bi se onda sporazum ovakve vrste proveo u praksi. Ovaj argument više je nego validan u procjeni dometa i mogućnosti implementacije jer je i naredni, kako u regiji već postoji sličan sporazum (CEFTA), prekršen upravo zbog političkih sporova prilikom uspostave kosovskih taksi Srbiji i Bosni i Hercegovini. Tu je, naravno, i Berlinski proces, kojim se obuhvataju i ciljevi “mali Schengena”, ali i niz drugih složenih pitanja. No, vjera i uporno guranje ove inicijative, posebno od Aleksandra Vučića, i druge je zemlje Zapadnog Balkana usmjerilo ka ozbiljnijem propitivanju o mogućnosti pridruživanja inicijativi. Posebno jer je Bruxelles već dao svoju podršku, a SAD je čak i u nedavnom sporazumu dijelom promijenio stav i ocijenio “mali Schengen” pozitivnim, što je i kosovskog premijera Hotija nagnalo da izrazi svoju podršku.
U periodu kada je ova tema bila u fokusu (jesen 2019) tadašnji ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović rekao je da je ovaj sporazum veoma važan i za Bosnu i Hercegovinu, koja se mora priključiti tom projektu. Nešto drugačiju ocjenu dao je predsjedavajući Vijeća ministara Zvizdić, koji je potvrdio nedvosmislenu opredijeljenost naše države članstvu u EU, kao i nastavku procesa NATO integracija. Također je istaknuo značaj ovih procesa za postizanje trajne stabilnosti i prosperiteta BiH i regije, te kazao da BiH nije spremna učestvovati u bilo kojoj inicijativi ili sporazumu koji bi mogao imati negativne posljedice na dalji put BiH prema članstvu u EU.
Iz navedenog se mogu izvući tri osnovna zaključka. Prvi, volja za ovakvom integracijom postoji kod većeg dijela regionalnih činilaca, ali i međunarodnih predstavnika. Drugi, benefiti povezivanja su značajni. I treći, bez usaglašenih političkih stavova, inicijativa neće uspjeti. Na tom tragu bili su i stavovi i mišljenja bošnjačkih političara koji su se osvrtali na inicijativu najčešće s oprezom i odbacivanjem utemeljujući svoj odnos na gore navedenim argumentima (CEFTA, Berlinski proces itd.)
Prije ozbiljnijeg početka bavljenjem ovim pitanjem značajno je ukazati na elemente koji predstavljaju klipove u točkovima bošnjačkim političkim predstavnicima. Prvi je svakako vezan za nepostojanje Republike Hrvatske u ovim projekcijama, čime je i pozicija Bosne i Hercegovine, posebno Bošnjaka, značajno opterećena. Ta činjenica uveliko signalizira da, i pored negiranja mnogih, inicijativa stoji u suglasju s velikosrpskim aspiracijama ili, kako se kolokvijalno kaže, asocira na uspostavu krnje Jugoslavije. Uzimajući u obzir napade na bosanskohercegovačke institucije, simbole i njen ukupni integritet od strane Dodika i njegovih satrapa, ovaj stav ima jasan pogled na moguće negativne implikacije.
Hipotetički postavljen problem u tom smislu može izgledati ovako. Nakon određenog vremena u kojem je došlo do uznapredovanih procesa u integraciji regije, Albanija i Kosovo odlučuju napustiti asocijaciju. Njihov je cilj da dođe do integracije albanskog etničkog prostora, tako da ne vide smisao u daljnjoj saradnji. Šta će u tom slučaju uraditi Bosna i Hercegovina?
U dobroj mjeri već dezintegrirana, pristajanjem na “mali Schengen” dodatno bi bile uzurpirane institucije države. U tom drugom mogućem koraku integracije regije nesumnjivo bi se dešavala dezintegracija naše domovine. U ovoj perspektivi i imajući u vidu ovakav scenarij, više je nego zlonamjerno govoriti o bošnjačkom oprezu (pa ako hoćete i oprezu SDA) kao želji da se vlada u svom “bošnjakistanu” naspram velikih mogućnosti koje nudi regionalno povezivanje. Ono šta zagovornici promptnog ulaska u proces ne žele vidjeti jeste demografska i institucionalna dominacija Srbije i srpskog faktora uslijed ovakvog mogućeg raspleta. Na kraju i sam Vučić, kao najveći dobitak sporazuma iz Washingtona, vidi američku podršku upravo ovoj inicijativi.
Zbog toga bi bilo nužno u Bosni i Hercegovini prvo osnažiti institucije koje bi bile predmetom integrativnih procesa. Pitanje obrazovnog sistema i studenata ne može ići ka jedinstvenom obrascu na regionalnom nivou, a unutar sebe biti rascjepkano do banalnosti. Isti je slučaj s propisima koji reguliraju rad, radnička prava i poreznu politiku. To bi značilo da Bosna i Hercegovina treba ojačati agencije na državnom nivou koje bi bile isključivo i jedini partneri unutar integracijskog procesa. Da bi se to ostvarilo, entiteti bi izgubili dio nadležnosti, što u ovoj široj slici ne bi trebalo biti veliki problem. Da bi Bosna i Hercegovina ušla u sve ovo, jednostavno mora unutar sebe imati jasno definirane odnose koji će kao primarni interes imati njen suverenitet i teritorijalni integritet. To znači da bilo kakav razvoj događaja Bosni i Hercegovini ne može biti prijetnja niti limitirajući faktor u njenom političkom opredjeljivanju. Prosto rečeno, regionalnoj integraciji prethodi naša unutrašnja. Dobro bi bilo da domaći i međunarodni faktori krenu upravo ovim putem integriranja jer bi to bio istinski politički temelj za uspostavu jedinstvenog tržišta od oko 18 miliona ljudi. Ako postoji volja, postoji i način.
