Njemačka se, može se čuti ovih dana, odrekla svojih granica, zemlja nema granica. To je tačno. I opet nije tačno. Jer vanjske granice su možda pale za izbjeglice. No utoliko predanije Nijemci trenutno stvaraju unutarnje granice. One su doduše samo simbolične, ali unatoč tome obavljaju svoj posao. I skoro se čine kao da rovovi i jazovi u vremenima, u kojem su stvarne granice stavljene van snage, potajno zadovoljavaju potrebu za dodatnim granicama.
Postaviti vanjske granice ili ne, ograničiti useljavanje da ili ne? Pitanja ove vrste dijele zemlju više nego ikada prije. Društvom se proteže rascjep, a brojni se tome raduju: Konačno, konačno je tu prilika da se na veliku radost ponovo ogradimo. Previše uglađeno se postupalo dugo vremena, previše kultivirano su se rješavale političke razlike. To je doduše civiliziralo debatu, ali ju je učinilo i pomalo dosadnom. Prije svega je to previše rijetko zadovoljavalo potrebu za političkom identifikacijom.
Razgraničavanje iz sve snage
Sa tim je sada, u vremenima u kojim navodno ne postoje državne granice, gotovo. Nijemci se svom snagom međusobno ograđuju jedni od drugih: Pobornici kulture dobrodošlice od monokulturoloških pesimista, oni otvorenog duha od tvrdokornih, avangarda od zaostalosti.
Rijetko je neka politička tema toliko raspalila volju za stereotipnim razmišljanjem kao debata o izbjeglicama. I time je konačno ponovo jasno ko se za što u ovoj zemlji zalaže. Ovdje vječni konzervativci, tamo oni koji su okrenuti budućnosti. I sve to je u redu: Očito je lijepo ponovo biti među istomišljenicima.
Prema granicama ljudi očito imaju intenzivan odnos. Prema koži primjerice. Ona je totalna, apsolutna granica. U svim vremenima ljudi se ograđuju od ostatka svijeta. Željeti ih ostaviti u tome još nikada nije proteklo dobro. Svi dosadašnji pokušaji u tom smislu su redovno završavali pogubno.
Priroda je inače ljudima postavila uske granice: muško/ženske; star/mlad; mali/veliki; živ/mrtav: Kada razmišlja o suprotnostima čovjek ne mora čak ni odustati od opisivanja samog sebe.
Kult granica
Drugačije je sa granicama koje je napravio čovjek: One su fleksibilne. Prije svega su omiljene. Bundesliga to pokazuje, baš kao i Eurovision Song Contest, potraga za novim top modelom Njemačke također, kao i kviz koji vodi Guenter Jauch: Granice su prije svega zbog toga tu da bi među ljudima širile radost. Zbog toga oni posvuda nastupaju jedni protiv drugih. Nogometni klub Koeln protiv VfB Stittgarta, glasna boy grupa protiv tihe girl-grupe: Šta su takmičnja ako ne himne razgraničavanja?
Politički gledano je isto tako. Škoti, Katalonci, Flamanci, stanovnici Valaisa – da navedemo samo nekoliko: Svi zajedno slave kult povlačenja granica. U islamskim zemljama, da promijenimo kulturni krug, nije ništa drugačije: Veliko pomirenje između sunita i šiita i dalje se ne događa, sekularisti se distanciraju od tradicionalista i obrnuto. Pitanje o tome šta su im sveta pisma rekla podiže vjernike širom svijeta jedne protiv drugih.
Ukinuti granice, povući granice
Čak ni najnovija terminologija, koja se posvećena cilju ukidanja granica, ne uspijeva ih ukloniti iz svijeta. Jer šta je priča o transnacionalizmu i interkulturalizmu, o mélange und métissage, ako ne priznanje o tome da su stvari fundamentalno različite jedne od drugih? Niko nije tako jako ubijeđen u postojanje granica kao onaj ko ih želi prevazići. To važi na području sporta podjednako kao i na ideološkom terenu.
Priznanje granica u Njemačkoj se trenutno zahvaljujući izbjegličkom pitanju s užitklom celebrira. Ipak nova želja za diferenciranjem zaboravlja da bi u jednom trenutko sve moglo postati neugodno. Jer za svaku granicu, koja negdje pada, nastaje na drugom mjestu nova. Radikalni ostaju iza još radikalnijih, zagovornici različitosti iza onih koji se zalažu za još šarolikije društvo. Utrka za društvom bez granica sama stvara nove granice. Drugačije uopće ne može biti. Jer šta je život ako ne neprekidno rušenje i stvaranje granica?
