Makedonija se trenutno nalazi na velikoj historijskoj raskrsnici, jer će 30. septembra građani imati mogućnost izaći i dati svoj glas jesu li za ili protiv članstva u EU i NATO prihvatajući dogovor sa Grčkom”. Dogovor sa Grčkom podrazumijeva promjenu imena zemlje pod kojim je primljena u Ujedinjene narode – Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija kao i ustavnog imena Republika Makedonija u Republika Sjeverna Makedonija što je erga omnes, odnosno ime za sveobuhvatnu upotrebu i unutar zemlje, i u Grčkoj, i u UN-u.
Iako je ovo referendumsko pitanje složeno to nije prvi slučaj. Na prvom referendumu 8. septembra 1991. godine za otcjepljenje Makedonije od bivše Jugoslavije pitanje je glasilo: “Da li ste za suverenu i nezavisnu državu Makedoniju sa pravom na ulaz u budući savez nezavisnih država Jugoslavije?” Tadašnja vlada i predsjednik republike Kiro Gligorov su to mudro odradili kako ne bi isprovocirali Slobodana Miloševića koji je bio zauzet kreiranjem velike Srbije i agresijom na ostale republike uz zloupotrebu JNA.
Građani Makedonije su tu mudrost shvatili i izašli da odrede svoju budućnost. Normalno, budućnost nije bila uopšte ružičasta, ali nije bilo rata. Grčka se usprotivila korištenju imena Makedonija, blokirala članstvo u UN-u i uspostavila embargo i to samo zato što je južni dio geografske Makedonije grčka provincija koja nosi ime Makedonija, a koju su dobili nakon Balkanskih ratova 1912. godine.
Da bi se izašlo iz ove teške krize, tadašnja vlast u Makedoniji postigla je kompromis, a to je značilo promjenu zastave i dogovor o promjeni imena u privremenu referencu BJRM za međunarodnu upotrebu u UN-u, dok su pojedinačno ostale države imale pravo da je priznaju po ustavnom imenu – Republika Makedonija. U međuvremenu, pregovori su nastavljeni uz posredstvo specijalnog izaslanika UN-a Matthewa Nimetza, sve do Prespanskog dogovora 2018. godine.
Osjetljivo pitanje skriveno u formulaciji dogovora
Sada, sa ovim drugim pitanjem, postavljaju se neke dileme oko toga da li se građani pozivaju da glasaju za ulazak u EU i NATO ili za promjenu imena, što je tako osjetljivo pitanje skriveno u formulaciji “dogovor sa Grčkom”. Uzimajući u obzir da je Grčka u prošlosti uspješno blokirala Makedoniju za ulazak u dva najveća svjetska saveza, postavljajući veto i kao uslov promjenu imena, a ulazak u njih su od krucijalne važnosti za opstanak i prosperitet Makedonije, onda su ova dva elementa neodvojiva u kontekstu pitanja.
Druga dilema je identitet etničkih Makedonaca. Sa Prespanskim dogovorom, osim promjene imena, ne mijenjaju se imena etnikuma i jezika, odnosno, Makedonci ostaju Makedonci, sa fusnotom da su građani Republike Sjeverne Makedonije, a jezik ostaje makedonski. Budući da je sačuvan etnički identitet najbrojnijeg etnikuma, a novo ime ima istinitu geografsku, a ne identitetsku ili etničku odrednicu, za mnoge intelektualce i političare, kao i obične građane to predstavlja najbolji kompromis koji je do sada postignut.
Sve dok ne postoji država sa imenom Južna Makedonija, svi će nazivati ovu zemlju imenom Makedonija, kao i do sada, jer su ljudi skloni skraćenicama.
Ipak, opozicija je u startu bila protiv dogovora, pa na pitanje da li će podržati referendum, svoj stav su iznijeli vrlo kasno. Međunarodni pritisak za rješavanje spora sa Grčkom i to u nacionalnom jedinstvu je bio tako velik, da opozicioni lider VMRO-DPMNE-a nije smio pozvati na bojkot, već istakao da građani treba da djeluju po osobnom ubjeđenju, ne pokazavši ni trun liderstva u kojim smjerom treba da ide opozicija i za koji se stav zalaže, a kamoli nacionalno jedinstvo za krucijalno pitanje. Zbog toga, na društvenim mrežama sve veći broj simpatizera opozicije pozivaju na bojkot, dok lideri opozicije i bivši ministri imaju suprostavljene stavove, odnosno neki od njih izjavljuju da neće bojkotirati referendum.
Vizonarske riječi Goce Delčeva
A bojkot može ozbiljno utjecati na referendum, a imajući u vidu da je veliki broj mladih raseljen u EU, smanjuje se broj glasača i postizanja potrebnog cenzusa iznad 50 posto izlaznosti. Iako je referendum raspisan kao konsultativan, a ne obavezujući, upravo zbog tog rizika, građani moraju dokazati svoj stav i pokazati da Makedonija neće biti još jedna zemlja euroskeptik koja će kočiti budući razvoj Unije kako to rade Mađarska i ostale istočno-evropske zemlje koje su stale u njenu podršku.
Dolasci mnogih lidera i ministara zemalja EU i NATO-a za vrijeme referendumske kampanje “Za evropsku Makedoniju” ukazuju na bitnost ovog momenta. Građani Makedonije moraju uzvratiti na ispruženu ruku Zapada i dohvatiti se čvrsto, ne samo na referendumu, već i na predstojećim reformama i nikako ne ispustati šansu za sigurnost i prosperitet sadašnjih i budućih generacija. U suprotnom, takve šanse neće biti u narednim decenijama, a možda i nikada, kao što je istakao Johannes Hahn u svom obraćanju: “Ukoliko se propusti ova prilika, prilično sam siguran da će vrata biti zatvorena u narednim decenijama, ako ne i zauvijek”.
Kada posjećujem zemlje Evropske unije, uvijek se sjetim legendarnih riječi koji je izrekao makedonski revolucionar i vizionar Goce Delčev, na početku dvadesetog stoljeća, te na tome kako sada EU predstavlja “polje za kulturno takmičenje naroda”. Nažalost, neki od njegovih sljedbenika ili oni koji se pozivaju na njega, nemaju kapacitet razumjeti suštinu ove progresivne vizije koja se obistinila.
Emanet koji je ostavio je upravo svrstavanje ove zemlje i ovih građana na tom polju, kao ravnopravni učesnici tog kulturnog takmičenje. On je hrabro položio svoj život na tom polju, dok njegovi “sljedbenici” nemaju hrabrosti preuzeti taj emanet na sebe i donijeti tako važnu odluku za budućnost i prosperitet ove zemlje, skrivajući se iza bojkota.
Da, i bojkot, odnosno suzdržanost na referendumu je ustavno pravo građana, samo što je u datom momentu to vrlo nezrela opcija koja može dovesti do rezultata kao na Brexitu, s time što bi posljedice za budućnost ove zemlje bile daleko katastrofalnije, dovevši je na ivicu propasti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
