Nakon prvog kruga glasanja u Makedoniji nije potrebno biti prepametan da bi pogodio kako će pobjednika u drugom krugu glasanja odlučiti albanski korpus. Više od 70.000 glasova stoji na berzi, koje će dobiti strana koja obeća više. No, da li je u suštini tako? Da li se Albanci igraju sa sudbinom budućnosti Makedonije, a samim tim i svojom vlastitom unutar države.
Prvi krug izbora je bio dugoočekivani indikator kako realno stvari stoje na polju snaga na terenu i kakav je mogući scenario u situaciji kada bi sutra bili organizovani prijevremeni parlamentarni izbori. Brojnost albanskih glasova je u ovome momentu irelevantan, jer, ako se uzme u obzir da pored mase glasova koji si uknjiženi na konto Blerima Reke, dobar dio glasova je otišao i na predstavnika vladajuće koalicije Steve Pendarovskog. Ako se ekstrahiraju glasovi po kriterijumu etničke pripadnosti, čini se da će po ko zna koji put izbore rješavati Albanci. Kako to?
U albanskom političkom korpusu već poduže vrijeme opozicione partije vode bespoštednu borbu u stilu “kako postati kalif umjesto kalifa”. S obzirom na veliku iscrpljenost nacional-romantičarskih tema koje su bile bazirane na etnointeresne probleme, politički pravac djelovanja države je napravio luping u kojem je glavna tema “kako ući u Evropu i postati članica velike familije”. Tu je najveći dio aduta albanske opozicije pao u drugi plan uz neučestvovanje u u funkcioniranje vlasti, dovelo je do situacije u kojoj jedini politički kapital koji albanska opozicija posjeduje je ne baš mali kvantum glasova. Upravo taj element se čini da će biti presudan u izboru novog predsjednika države. Toga su svjesni i jedni, i drugi, i treći. I šta sad?
Otvara se ‘berza’ albanskih opozicionih glasova
I ptice na grani znaju da je Stevo Pendarovski izbor ne samo vladajuće koalicije, već i same međunarodne zajednice. To je osoba koja je odradila veliki dio korporativne instalacije “Makedonija u NATO i EU” i u korelaciji sa međunarodnim institucijama to bi samo bilo kontinuitet uspešne formule koja je dovela Makedoniju do (za početak) ulazak u NATO. Za međunarodnu zajednicu uspjeh i pobjeda Gordane Siljanovske Davkove bi bio korak nazad i otvaranje Pandorine kutije koja ni u snu nije potrebna u ovoj situaciji. Razlog za to je retorika i obećanja koja se u kampanji pojavljuje i nosi elemente koji su opasni, a to su obećanja da će “sve biti revidirano” te da će se Prespanski ugovor preispitati i promijeniti.
Smiješno je vjerovati da će međunarodna zajednica dozvoliti da se neko poigrava sa čitavim trudom i investicijom koju je uložila u Makedoniju, koja je sada “Sjeverna”, jer je jedino takva i mogla opstati ukoliko sve analiziramo vodeći se u stilu “čitaj između redova”. A tu svakako kao “big brother” stoje i Amerikanci koji neće ni da pomisle da nešto funkcionira mimo zacrtanog u kancelarijama White Housa i Pentagona. Zato će se situacija morati odvijati po prinncipu “veži konja gdje ti gazda kaže”. U tu će svrhu biti upotrebljeni svi mogući “trikovi i magije”, ali Stevo Pendarovski mora biti “pravi izbor za dobro nacije”.
Ko šta nudi i ko je u prednosti?
Opozicija s makedonske strane nema šta ponuditi albanskoj strani, a najmanje da će ući u vlast, sem da zajedničkim snagama pokušaju da iznude prijevremene izbore na kojima će zajedničkim snagama produžiti političku sapunicu “kalif umjesto kalifa, pa neka pukne kud puklo”. Glavni arsenal će i dalje biti nacionalromantizam začinjen socijalnom krizom i nefunkcionalnošću administracije. No, to nije tematika koja je novost, a sa druge strane ne postoji rješenje niti za jedan problem bez direktnog učešća i pomoći međunarodne zajednice. A upravo ona ne želi njih nazad. Bar ne zasad, jer im je potreban mir i stabilnost, a ne otvaranje problema za koje oni smatraju da su apsolvirane. I potpisane.
Ne postoji normalan i pismen čovjek koji bi vjerovao da će Amerikanci dozvoliti da predsjednik Makedonije u narednom mandatu biti kopija Đorgeta Ivanova. Svaka turbulencija na teritoriji Makedonije koja direktno remeti njihove interese dovešće državu ako treba i do “Armagedona”, ali će se morati znati “ko je gazda”. Pa neka si ti što bi narod rek’o “sto puta” Makedonac, Albanac ma šta bio.
Zato će ovih dana vođe albanske opozicije, koji su svoje glasove dali Blerimu Reki biti pozvane “na kaficu” u američkoj ambasadi na saopštenje samo jedne rečenice koja glasi: “momci, nemojte se za…avati” (njihovim stilom rečeno).
Tako će berza albanskih glasova biti zatvorena samo što je otvorena. Zauzvrat, albanskim opozicionim liderima će biti obećano da će biti “i dalje prijatelji” na koje se mogu osloniti, te da će kada budu parlamentarni izbori biti tretirani kao potencijalni partneri u izgradnji nove, evropske i NATO Makedonije. Svakako “Sjeverne”… I vuk sit, i ovce na broju.
U kom grmu leži opasnost?
U nedovoljno evoluiranoj političko-analitičkoj svijesti mase, najveća opasnost proizlazi iz lobanja lokalnih “lidera” mase koja je toliko još uvijek kontaminirana nacional-romantizmom koja fantastično funkcionira po sistemu “ma, šta nama ima da se mješaju stranci”. Dosta veliki broj moćnika još uvijek funkcionira na temelju neukosti, neiskustva i demokratsko-političkoj nepismenosti mase. Bar one koja je svojom brojnošću itekako presudna kada se glasa i kada je mala razlika u pitanju na izborima. Upravo taj model je i zadržao na vlasti mnoge koji su trebali odavno kao političke figure biti poitički penzioneri.
Balkanski sindrom inaćenja, pa makar na svoju štetu, je fenomen koji je uvjek bio skupo plaćen. Veoma je mali broj onih realno svjesnih kako funkcioniše geopolitika. Princip “jačeg”. Princip “take it or leave it”.
Jeste, na tu temu možemo diskutovati dugo, ali nakon apsolviranja definicije “geopolitika i logika”.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
