Svjetska prvakinja u džudu Majlinda Kelmendi slavila je 8. februara u glavnom gradu Francuske, kada je na takmičenju Paris Grand Slam osvojila zlatnu medalju u kategoriji do 52 kilograma i tako ojačala svoj status prvakinje na svjetskoj rang-listi.
Ova 23-godišnjakinja je prva sportistkinja koja je osvojila medalju na nekom svjetskom prvenstvu od proglašenja nezavisnosti Kosova 2008. godine.
Prvu medalju Majlinda je osvojila 27. augusta 2013. godine na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, pobijedivši domaću takmičarku Eriku Mirandi.
“Veoma je dobar osjećaj kad se uzme u obzir da je to bila prva zlatna medalja za mene na Svjetskom prvenstvu za seniore i prva za Kosovo”, kaže Majlinda, djevojka koja je na grudima nosi “zlatni san” svog naroda.
Ponos Kosova
“Prvo je moja sestra trenirala džudo i svaki dan me zvala da i ja pokušam. Naša kuća je vrlo blizu sale za treninge, pa sam jednog dana, ipak, otišla, jer je tamo bilo i dosta mojih prijateljica. U početku sve je bilo vrlo smiješno, počevši od zagrijavanja, pa do borbe,” prisjeća se Kelmendi, koja je tada imala osam godina..
Međutim, njeni treninzi trajali su kratko. Već nakon dva mjeseca na Kosovu je izbio rat.
“Nismo uspjeli pobjeći, pa smo prva tri mjeseca ostali kod kuće. Majka je bila ona koja je održavala mirnoću u porodici. Moja baka je Bosanka, stoga majka govori vrlo dobro bosanski, ali i srpski, pošto je radila u Pečkoj pivari 30 godina, pa su nam njeni kontakti dosta pomogli. Majka je bila osoba koja se suočila sa srpskom vojskom kada je upala u našu kuću. Srećom, ne sjećam se puno rata”, kaže Majlinda.
Njeno prvo takmičenje je bilo u Sarajevu
“Ukupno su bila tri takmičara, a ja sam zauzela treće mjesto. Od tada sam zavoljela džudo, jer je to bio prvi put da sam putovala sama, bez roditelja. Stekla sam mnogo prijatelja, vidjela drugu kulturu, tradiciju. Mislim da je to bila taktika trenera kako da kao dijete zavolim džudo.”
Ali džudo nije bio njen san, pošto je kao dijete bila vrlo nježna. Niko nije očekivao da može postići puno, međutim, ona je poslije otkrila svoju drugu stranu.
Kelmendi vjeruje da se, bez obzira na poteškoće, uz jaku volju može postići mnogo.
„Kao dijete sam sanjala da postanem neko. Roditelji su mi sve u životu – oni su se brinuli o meni, o sestri i bratu i, iako nismo bili bogata porodica, nego tek prosječna, oni su nam uvijek ispunjavali želje. Tako sam sanjala da ću jednog dana postići više u životu, da moji roditelji ne moraju više raditi i da ću ja biti ona koja će izdržavati kuću. Možda sam bila dijete, premlada da mislim tako, ali sam uvijek bila ozbiljna.“
Iako je džudo težak sport, ona ponavlja da ga izuzetno voli, jer je putem sporta uspjela biti ovo što je danas – da se cijela država ponosi njome.
Majčina podrška
I Majlindini roditelji su trenirali sport – otac nogomet, a majka karate.
“U to vrijeme je bilo drugačije. U klubu u kojem je moja majka trenirala bili su samo muškarci, tako da je ona morala u tajnosti ići od kuće, a baka joj je sašila kimono. To je trajalo sve dok se baka nije umorila i rekla: ‘Ne mogu te više kriti, nemoj više ići’“, priča Majlinda.
Međutim, ta neostvarena želja pomogla je njenoj majci da snažno podrži Majlindu.
“Veomo često se događalo da sam istovremeno imala trening i test u školi, a mama bi mi rekla: ‘Ne, ne, idi na trening, test ćeš uraditi drugi put.’”
Ipak, Majlinda nije zapustila školu. Završila je ekonomsku školu, a potom studij za finansije, banke i računovodstvo.
Ove godine, tokom postdiplomskih studija, Majlinda će biti angažirana kao asistentica za džudo na Univerzitetu AAB u Prištini.
Ta privrženost sportu definira stil njenog života.
„Ponekad nemam vremena ni za roditelje ni za porodicu. Putujem toliko da sam obično ili u hotelu, ili na aerodromu, ili u dvoranama… Nemam mnogo vremena za izlaske, ali, nasreću, nisam tip koji brine mnogo o tome.”
Bez velike pomoći države
Sjeća se svoje medalje u Riju.
“Očekivala sam da ću osvojiti medalju, ali, zaista, nisam očekivala zlato. Sjećam se kako sam ujutro ustala i plesala po sobi. Ako mi Bog pomogne da postanem i olimpijska prvakinja, sumnjam da će mi se ikad ponoviti onaj osjećaj ushićenosti koji sam tada imala u Riju.”
Kaže da je samopouzdanje veoma bitno i da nema velikih pobjeda bez njega. “Ono što kažem sebi prije velikih borbi je: Majlinda može i hoće.”
Kelmendi priča kako nije imala dovoljno podrške od države do svoje prve medalje, ali da je imala veliku podršku svog trenera i porodice, koji su uložili vlastita sredstva za pripreme i takmičenje.
Nakon njenog uspjeha na međunarodnoj sceni Vlada Kosova povećala je interes za sport, a posebno za Majlindu.
