O ljudi!
Možete li stvoriti sebi sliku žene koja u jednom danu gubi šest sinova i muža, a živi i dan danas, 22 godine nakon toga, kako ta žena treba da izgleda. Hej ljudi moji samo zamislite.
Šest sinova ti dušmani ubiju u jednom danu, nije to šest vrana crnih, nego šest sinova, šest ljiljana mirisnih, majka Hava hranila za dušmana, da im dušman presudi u jednome danu.
U školu i džamiju ih pratila, njihovim uspjesima se radovala, živjela za njih. Kad su u dugim besanim noćima gorjeli majka Hava im temperaturu skidala sirćetom od jabuke divljake iz prijedorske bašče.
Svakome se majka Hava radovala podjednako, zjenicama oka svoga. Šest sinova kad na Bajram majci dođu puna kuća čeljadi njene, radosti njene.
Ali, dođe prokleti dušmanin 23. juna ’92. i odvoji od života milo i drago, šest sinova k’o šest jabuka, Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada, Nishada i muža Muharema.
U jednom danu, zamislimo ko bi od nas mogao preživjeti to, ali majka Hava živi, a živa nije, korača po zemlji mrtvim nogama, gleda očima koje ne vide ništa osim slike šest sinova jedan kraj drugoga i otac im Muharem, šest tabuta, šest mezara, šest bijelih nišana, šest fatiha sinovima i sedma mužu.
Ej Allahu velik ti si…
Insan more izdurati što kamen ne može! Živi majka Hava, a živa nije, samo čeka dan da joj edžel dođe da i ona svojim najmilijim pođe.
Majko Hava, majko Bošnjaka ne budi tužna, ja sam tvoj sin, ima nas još koji se tvojim sinovima hoćemo zvati.
Naša majko Hava, kad u nedjelju u kabur spustiš šest svojih bulbula i muža Muharema nek’ ti srce izdrži da ne prepukne od bola, sjeti se Allaha i raduj se džennetu sa svojim sinovima i svojim Muharemom, u džennetske bašče Allah će vas uvesti i tamo ćete vječno živjeti.
Ja tvoj sin i moja braća Bošnjaci te neće zaboraviti! Vječno ćemo tvoje riječi ponavljati:
”Ja, Hava, majka, Bošnjakinja, ne halalim, Ne halalim neprocvalih šest pupoljka mojih, ruže neprocvale, ognjište da mi ukrase i Bosnu mirisom da namirišu.
Ne halalim usta osušena, noći bez sna, oči moje izvađene.
Ne halalim kuću, bez živog ognjišta, bez smijeha, mladosti.
Ne halalim bačene duvake, bešike bez čeda, njive bez sjemena.
Ne halalim pokidane stabljike, izdanke utrobe moje, korijen što mi se utrije.
Ne halalim, život bez sunca, bez radosti.
Ne halalim srce iščupano, ranu otvorenu.
Ne halalim, ne halalim, ne halalim…”
Svi Bošnjaci imaju dvije majke, jedna je ona koja nas je rodila, a druga naša majka Hava Tatarević iz Zenova kod Prijedora, dobro upamtite, naša je dužnost da joj djeca budemo, da je majkom zovemo.
Šest sinova, naše braće u jednom danu dušmanin našoj majci Havi oduze.
Majko Hava, ja Haris sin sam tvoj!
